Kad premine mladi svećenik, u naponu zrelosti i životne snage, razmatranje takvog zemaljskog puta poprati ljudska misao: ‘Mogao je još toliko toga dati’. To su pomislili mnogi koji su dostojanstveno ispratili pokojnog don Tomislava Sikirića, svećenika Zadarske nadbiskupije, u župi sv. Roka u njegovim rodnim Bibinjama, u srijedu 26. svibnja. Brojnost svećenika i puka na sprovodu don Tomislava pokazali su koliko je poštovanje subraće i vjernika imao svećenik čije je svećeničko geslo bilo “Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti. Nadjačao si me i svladao” (Jr 20,7).
„Kad se čovjek nađe na važnoj prekretnici života kao što je svećeničko ređenje, normalno je da mu naviru mnoge misli i pitanja. Jesam li ja pogodan za tu službu? I ja sam se lomio prihvatiti ili ne Sveti red, a kad sam ga konačno prihvatio, za mladomisničko geslo uzeo sam te riječi Jeremije proroka“ rekao je svojevremeno pokojni don Tomislav.
Zahvalni spomen na don Tomislava Sikirića prožima i povijesni zapis i osobno svjedočanstvo o krvavoj kupelji nastanka hrvatske države, u kojoj je prorešetano i don Tomislavovo svećeništvo na samom početku. Naime, prva župa mladomisnika Sikirića bila je Škabrnja, uz Vukovar, simbol stradanja u Domovinskom ratu.
Don Tomislav je bio veliki hrvatski domoljub. Hrvatsku je toliko volio da je odanost domovini pokazao kao njen zaručnik, uvijek noseći na svojoj ruci zlatni prsten s hrvatskim grbom. Svijeća crven – bijeli – plavi s hrvatskim grbom stajala je i pokraj njegove slike ispred lijesa u bibinjskoj crkvi Velike Gospe, gdje je prije pokopa zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio misu zadušnicu za svećenika koji je suosjećao s križnim putom i stradanjem hrvatskog naroda i hrvatskih mjesta u Domovinskom ratu.
„Don Tomislav je svoj život ugradio u žrtvu Škabrnje. Poznavao je povijest i volio je povijest, pogotovo nacionalnu, puno je čitao. Bio je široke kulture i naobrazbe. Zajedno smo osjećali Crkvu, povijest i liturgiju. Mi subraća zvali smo ga plebanus, to znači svećenik, župnik, po zagorski. Krasila ga je ljubav prema Gospi, Crkvi i domovini. Volio je svoje svećeništvo. Ulijevao je sigurnost svojom postojanošću i radosnim življenjem svećeništva. To je mene najviše dojmilo kod njega. Bio je pop 100 %“ kaže don Dario Tičić, prijatelj pok. don Tomislava i izvršitelj njegove oporuke, župnik župe Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru.
„Od mojih 46 godina života, don Tomislava sam poznavao 31 godinu. Kao mladi đakon, don Tomislav je 1990. g. došao na praktikum u moj rodni Pag, da se uz tadašnjeg paškog župnika Franu Mandića nauči prvim koracima službe. U Pagu je počela naša povezanost. Brzo smo uvidjeli da don Tome ima veliku, veliku ljubav prema domovini Hrvatskoj. Sjećam se kako je don Tome bio radostan kad je s don Franom našao u paškoj župnoj kući sačuvanu zastavu crven – bijeli – plavi koju je bio spremio paški župnik Joso Felicinović (1889.-1984.), također veliki hrvatski domoljub. Budući da na toj hrvatskoj trobojnici nije bilo hrvatskog grba, paške benediktinke našile su na nju hrvatski grb. Don Tomislav je digao tu hrvatsku zastavu na zvonik paške crkve te je ponosno i radosno dugo zvonio. To je bilo čudo i ne preporučljivo, da se u komunizmu tako vijori hrvatska zastava, uz svečana crkvena zvona“ sjeća se don Dario. Podsjeća da je don Tomislav rodom iz Bibinja. „Volio je Bibinje, zanimao se za župu, radovao se svemu što se događa, posveti zvona. Bibinjci su uvijek bili veliki rodoljubi. Kroz cijeli njegov život bile su te dvije snažne note: ljubav prema Crkvi i ljubav prema domovini. To je došlo do izražaja i u njegovim prvim danima svećeništva, kad je škabrnjska tragedija obilježila njegov život. U svojim prvim koracima svećeništva on je doživio strašnu muku“ ističe Tičić.
Sikirić je zaređen za svećenika 16. prosinca 1990. g., u osvit agresije na Hrvatsku. Radovao se uspostavi slobodne Hrvatske. Na predstavljanju Zbornika ‘Ohrabri se, narode moj’ u zadarskom sjemeništu Zmajević 19. svibnja 2011. g., u kojem je opisano djelovanje mons. Puljića kao dubrovačkog biskupa u Domovinskom ratu, don Tomislav je pred sudionicima promocije dokumentirano evocirao početak svoga svećeništva kroz stradanje Hrvatske.
Svjedočanstvo don Tomislava o proživljenome u Škabrnji 1991. g.
Početkom 1991. g. don Tomislav je bio župni vikar na zadarskoj Puntamici, u Diklu i Kožinu. Od 20. kolovoza 1991. g. bio je župnik Škabrnje i Nadina. „U Nadinu sam samo dvije nedjelje slavio misu u župnoj crkvi, a do pada sela sve ostale nedjelje u podrumu jedne kuće, jer su četnici svako malo pucali po crkvi i groblju. U Škabrnji, kao na Veliki petak, prestali smo zvoniti kako ne bismo odali četnicima iz Biljana Gornjih kad smo u crkvi, pa da nas ne gađaju. Vrijeme mise uvijek smo mijenjali. Balvan revolucija pretvarala se u sve krvaviji pir bezumnih Srba ispunjenih mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko“ rekao je don Tomislav na predstavljanju Zbornika 2011. g. u zadarskom sjemeništu.
„Svake noći dopirala je do nas tutnjava topova i tenkova, a ujutro vijest o padu kojeg sela. Oko Škabrnje padala su sela jedno za drugim; Kruševo, Polača, Suhovare, Novigrad, Pridraga i druga. Imao sam osjećaj da sam na pustom otoku, kojega svakog časa mogu neprijatelji uništiti i spržiti. Uza svu tu muku i tjeskobu, ipak je u meni tinjao tračak nade i vjere, da Bog, jer sam jedino njega imao, neće dozvoliti da mržnja i bezumnost pobjede. Mislio sam, ma neće napadati velike gradove, neće im to dopustiti Europa i svijet. Ali, teško sam se prevario. Tada sam shvatio, od četnika se ne mogu ničemu nadati, osim mučenju i smrti ako im padnem u ruke“ prisjetio se Sikirić na promociji Zbornika. Ostao je sa škabrnjskim župljanima u okupiranom mjestu, misleći neka bude i njemu što bude i njima.
„Na um su mi dolazile riječi Isusa Krista: “Dobri pastir daje svoj život za ovce. A najamnik… kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi” (Iv 10,11-12). Nisam htio biti najamnik. Užasno je bilo gledati s Ražovljeve glavice kako se nad Zadrom i okolnim mjestima izdiže crni dim. U nama je sve više rastao strah i nedoumica što će biti s nama. U sumrak, ulice sela bi opustjele, povukli bismo se u kuće, prislonili uho na baterijska radija, jer struje često nije bilo“ posvjedočio je Sikirić. Sjećao se 5. listopada 1991. g. kad je bio najteži napad na Zadar i Škabrnja je napadnuta iz zraka: „Kako sam se tada osjećao jadno. Ali jedino što sam tada mogao, bilo je uzeti krunicu u ruke i moliti“.
Za dan masakra u Škabnji, 18. studenog 1991., don Tomislav je rekao da je taj ponedjeljak, od jutra u 7,30 sati kad je počeo napad na Škabrnju sa svih strana, bio pravi pakao. „Htio sam vikati, zapomagati, pisati, moliti nekog da nam pomogne. Ali sve što sam tada mogao učiniti, s 25 godina života i nepunom godinom svećeništva, bilo je uvući se s još četrdesetero ljudi, staraca i djece, u mali podrum Jele Brkić. Najmlađe dijete, Božena Bilaver, imala je tek godinu i pol dana, a majka joj je bila trudna s malenim Frankom. Kanonada nije prestajala cijeli dan. Iz malog podruma slušali smo kako nakon svakog praska eksplozije nestaju naše kuće lomeći se pod silinom topovskih udara. Slušali smo i čuli zapomaganja ljudi, a nismo im mogli pomoći.
Negdje oko 11,00 sati Jugovojska ulazi u zaseok Ambar na početku sela. Niti sat vremena nakon toga, u selo ulaze četnici s vojvodom Mirkom Škrobonjom na čelu (bio je paroh u Smilčiću). Sve što su zatekli, i staro i mlado, poklaše bez milosti, cijelu obitelj Šegarić, Miljanić i druge. A mi smo u malom podrumu, niti 100 metara zračne linije udaljenosti, sve to klanje čuli. Slušali smo zapomaganje, plač, vikanje i vrištanje ljudi kojima nismo mogli pomoći. Užasan je osjećaj biti blizu umirućemu, a ne moći mu pomoći. Čekali smo bespomoćno kad će doći na nas red. Stiskali smo djecu iza svojih leđa, nadajući se, ako pobiju nas, neće djecu“ svjedočio je don Tomislav. Tada je sve u podrumu pozvao da se pokaju za svoje grijehe i pomole za oproštenje grijeha netom zaklanih ljudi.
„Oko 15,30 sati dogodilo se nešto što ja zovem čudom koje ni danas ne mogu protumačiti. Naime, grupa od pet četnika ulazi u našu kuću na kat, visoku prizemnicu. Čuli smo lomljavu stakla i namještaja, smirivali smo djecu da nas ne bi plačem odala, a opet, bili smo svjesni da je blizu trenutak naše smrti. Tada sam gledao smrti u oči. A onda se događa Božji zahvat u našu korist. Naime, pet četnika, umjesto da krenu lijevo na stepenice koje vode do našeg podruma, oni preko ograde napuštaju kuću i krenu desno gdje su izišli na glavni put. Kad smo to proživjeli, rekao sam: “Ljudi, sada smo sigurni, pod zaštitom smo Božjom”. Zašto četnici nisu ušli u naš podrum, to je znano samo Svemogućem, hvala mu! Meni tada na pamet dođoše riječi koje Bog reče po proroku Ezekielu: “Nije meni do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi”. Tako je Gospodin spasio nas grešnike uputivši četnike na drugu stranu“ svjedočio je don Tomislav.
Sutradan navečer, u utorak 19. studenog, napustili su Škabrnju ništa ne noseći sa sobom. „Mrak je bio tako gust da smo se kretali po instinktu, a put su nam osvjetljavale kuće koje su još gorile. Kad smo došli do pruge Zadar-Knin koja prolazi kroz Škabrnju, četnici su otvorili po nama vatru iz tenkovskih mitraljeza. Svi smo se, starci i djeca, bacili u pružni kanal. Štektanje mitraljeza i plamen koji su izazivali meci udarajući u stabla, a sve nam to letjelo iznad glava, u meni je ugasilo svaku nadu da ćemo se izvući živi iz ovog pakla“ rekao je Sikirić.
Tada je u kanalu pokraj njega ležala Senka Bilaver i njen trogodišnji sinčić Filip od kojega se ta majka u plaću počela opraštati ljubeći mu glavicu. „A mali Filip pogleda mene, zagrli majku oko vrata i dječjim tihim glasićem tješi svoju mamu ovim riječima: “Mama, nemoj plakati, nama neće ništa biti, jer je s nama don Tome”. Te riječi usjekle su mi se duboko u mozak jer nisu bile upućene mami Senki, nego po malom Filipu od samog Boga meni. U meni se probudila takva snaga, shvatio sam da sam svećenik u kojemu leži sva nada ljudi u pružnom kanalu. Kad mitraljezi više nisu pucali, ustao sam i rekao ‘Idemo ljudi’ te smo jurnuli u obližnji vinograd. Reče mi kasnije Ljubica Bilaver: ‘Don Tome, da se vi niste onda digli iz kanala, svi bi mi ostali u njemu’. Bogu velikom hvala što nas je vodio i štitio. Izvukli smo se živi, iako su pred Jošanima (selo kraj Galovca) i naši zapucali po nama. Mislili su da nadiru četnici iz Škabrnje“ sjećao se don Tomislav.
Od 1992. do 1996. g. Sikirić je duhovno brinuo o prognanicima iz Bukovice i Ravnih kotara smještenima u Zatonu, Punta Skali, Piniji i Sabunikama. Mladom don Tomislavu nije bilo lako propovijedati ljudima koji su dobivali vijesti o stradanju svoje djece po bojištima. „Kako govoriti o nadi kad je sve popaljeno i porušeno, kako govoriti o ljubavi kad nas nitko ne ljubi, kako govoriti o pravdi kad je ne osjećamo, prema nama se nepravedno postupalo sa svih strana“ mislio je tada don Tomislav. Primjeri koji su narodu bili oslonac u teškim trenucima te su i njega poticali da se ne umori tješiti prognanike bili su mu kardinal Franjo Kuharić, šibenski biskup Srećko Badurina koji je išao u Unešić i Knin moliti drugu stranu da prestane s razaranjem, pomagao je stradalima i obilazio Šibenik nakon granatiranja te tadašnji dubrovački biskup Puljić koji je hrabrio Dubrovčane da ne napuštaju grad.
Don Tomislav je živio u prognanstvu do Oluje 1995. g. „Dan nakon okončanja operacije, pohitao sam u Škabrnju. Prizor je bio jeziv, crkva do temelja srušena, župna kuća spaljena i srušena, obiteljske kuće porušene, spaljene. Pošao sam do kuće Jele Brkić, prisjetio se kobnog 18. studenog 1991., ušao sam u podrum i pomolio se: “Bože, ako je sve ovo trebalo pretrpjeti za slobodu i mir moje Domovine, nije mi žao. Hvala ti što si mi dao snage da izdržim. Sad te molim da mi daš snage da sve ovo dignemo na noge i uz tvoju pomoć izgrađujemo bolju Hrvatsku” svjedočio je don Tomislav.
Deset dana nakon Oluje i oslobođenja Škabrnje, u župi Uznesenja BDM u Škabrnji don Tomislav je organizirao prvo slavlje Velike Gospe u slobodi, 15. kolovoza 1995., ispred porušene crkve. Cijeli Ravni Kotari i priobalje slili su se u porušenu Škabrnju na proslavu Velike Gospe, nakon pet godina okupacije. Velebno slavlje predvodio je nadbiskup koadjutor Ivan Prenđa. Prvo su obnovili crkvu sv. Luke na groblju, u Nadinu su počeli s obnovom župne crkve sv. Ante. God. 1997. dovršena je župna kuća u Škabrnji te se Sikirić vratio iz progonstva u kolovozu 1997. u novu župnu kuću. U Škabrnji je bio do kolovoza 1999. g., kada je premješten u Biograd n/m.
Za vrijeme njegove službe u Biogradu, u jubileju 1700 godina mučeništva sv. Stošije, 2004. g. u župnoj crkvi posvećen je novi oltar, blagoslovljen ambon i blagoslovljena oltarna slika silaska Duha Svetoga nad Mariju i apostole. U svojoj zadnjoj župi na zadarskim Stanovima, zid prezbiterija župne crkve Kraljice mira obojao je autentičnom zlatnom bojom, znakom slave nebeskog kraljevstva.
Don Dario Tičić o osobnosti don Tomislava
Don Tomislav je bio osobito pobožan prema Gospi i prema bl. Alojziju Stepincu. „Čitajući njegov dnevnik kojega je don Tome vodio i u bolnici, u danima kada je mogao pisati, do svoje smrti, napisao je: „Drži me i spašava pobožnost i molitva prema Gospi i prema bl. Alojziju Stepincu“. Osobito me dirnula ta njegova misao. Don Tome je bio veliki Stepinčev štovatelj. Kao bogoslov diplomirao je na temi blaženog Alojzija Stepinca. Taj mu je rad uništen u Škabrnji, kao i sve njegove knjige, sve je spaljeno u župnoj kući“ kaže Tičić kojemu je Sikirić povjerio i da uredi detalje njegovog sprovoda.
„On je bio svjestan da odlazi s ovog svijeta. Svjesno je išao svome kraju, nije živio u iluziji. Sve je bio pripremio, rekao mi je gdje će što biti kad umre, odjeća. Dao mi je sliku i natpis koji ću mu staviti na grob. Samo da na ploči bude njegovo ime i prezime, datum rođenja, smrti i da piše – svećenik. Skromno. Bilo mi je neugodno dok je to govorio, rekao bih mu: ‘Tome, pa di mi to govoriš, pusti to’. On bi rekao: ‘Samo ti mene slušaj, to će biti tamo, ovo ćeš napraviti ovako…’“ kaže don Dario.
Sikirić je imao ljubav prema Crkvi, ali i osobitu ljubav prema mjesnoj Crkvi, Zadarskoj nadbiskupiji. Bio je suradnik nadbiskupa Marijana Oblaka. Tajnikom u Zadarskoj nadbiskupiji imenovan je od lipnja 1992. g., u kuriji je pomogao do 29. kolovoza 1994. g. Bio je suradnik i u zadarskom caritasu.
„Po svojoj naravi, don Tome je bio vrlo otvoren. Nije imao ‘dlake na jeziku’ i u raspravama je znao biti vrlo žustar. Čvrsto je zastupao svoje argumente i to je neki put nailazilo na nerazumijevanje, ljudi ga nisu uvijek razumjeli. Čvrsto je držao do istine, tražio je pravdu i tu je bio nepokolebljiv. A to svaki put ne ide baš lako, pa se osoba izlaže i komentarima. Ali on se nije predavao. Milost pretpostavlja narav. Svatko od nas ima svoju narav, način razmišljanja, reakcije, niknuli smo na zemlji. Svatko od nas nosi nasljeđe roditelja, predaka, okoline. Bibinjci su uvijek bili srčani, hrabri, odvažni i to se pokazalo i u njegovom životu. Krasio ga je i veliki smisao za humor, šalu, duhovitost. Imao je veliki dar za imitiranje drugoga. Nema osobe koju on nije znao imitirati, oponašati nečije geste. Uvijek je bio rado viđen u svakom društvu. Kada bi bile duhovne vježbe, tamo gdje je bio don Tome, nije bilo dosade. Uvijek je unosio pozitivu u okruženje. Imao je veliko srce, veliku ljubav prema ljudima“ ističe don Dario. Aktivno je sudjelovao u rekolekcijama u zadarskom sjemeništu, iznoseći razmišljanja i postavljajući pitanja pred nadbiskupom, subraćom i predavačima.
Sikirić je imao i istančani osjećaj za umjetnost, likovnu i glazbenu. Poznavao je tehnike i zakonitosti umjetničkog stvaralaštva, povijest umjetnosti i djela umjetnika. Njegovi nećaci, djeca i obitelji njegove sestre Elije, istaknuti su i poznati hrvatski glazbeni umjetnici u obitelji Šoša. Don Tomislavov nećak Jurica Šoša umjetnički je ravnatelj velike kulturne manifestacije Glazbene večeri u sv. Donatu.
Sikirić je imao izraziti osjećaj za liturgiju. „Njegova sklonost prema lijepom i ljubav prema umjetnosti izlazi upravo iz njegove ljubavi prema liturgiji. Ljubiti Crkvu i njenu liturgiju, ne može se liturgiju odvojiti od Crkve. Volio je Ceremonijal, držao je do tih propisa, volio je da to bude lijepo, skladno, rado je slavio blagdane, pozivao i druge biskupe u župu. Za vrijeme biskupstva Ivana Prenđe bio je član Liturgijskog vijeća Zadarske nadbiskupije. Uređivao je župne crkve u Sukošanu i Stanovima. Već dok smo bili paški ministranti, kad je došao kao đakon u Pag, brzo smo vidjeli da don Tome ima mota za liturgiju, da on to voli. Mi smo u njemu vidjeli starijeg brata, ljeti smo išli zajedno na kupanje. Nismo se družili samo u crkvi, radili smo sve što je trebalo, pomagali smo u župi, farbati. Imao je osjećaj za praktičnost, bio je jako praktičan. Ništa nije prepuštao slučaju. Imao je brodić, u njemu je bilo sve složeno, uredno. Inače je bio uredan i selektivan u životnom prostoru, imao je puno alata. Volio je raditi s alatom, plavi mantil mu nije bio stran, bio je umješan i vješt. Podsjeća me to kako za zadarskog nadbiskupa Munzanija kažu da bi popodne obukao radno odijelo pa popravljao elektriku u zadarskoj katedrali“ kaže Tičić.
Svećeništvo don Tomislava je i svjedočanstvo duhovne plodnosti njegove pobožne, zvanjima bogate obitelji. Don Tomislav je rođen 18. kolovoza 1965. g. u Zadru, u pobožnoj bibinjskoj obitelji Božidara i Anke rođ. Kero, roditelja i sinova Vinka i Eugena i dvije kćeri. Brat od njegove majke, don Tomislavov ujak je franjevački trećoredac glagoljaš, fra Tomislav Kero.
Sestra don Tomislava je koludrica s. Ivana Sikirić, benediktinka u samostanu sv. Marije u Zadru. U tom samostanu je i don Tomislavova teta, s. Cecilija Kero, sestra njegove majke. Stoga su se od don Tomislava prigodnim sjećanjem oprostile i benediktinke sv. Marije u Zadru.
Sjećanje zadarskih benediktinki sv. Marije na don Tomislava
„Don Tomislava su benediktinke poznavale još dok je bio dijete. Naša s. Ivana je najstarije, a don Tomislav je najmlađe dijete u njihovoj obitelji. Bili su jako vezani. Tomislav, od milja zvan Tomičko, u svojoj najstarijoj sestri pronalazio je utjehu, lijepu riječ i zagrljaj, kad majka ne bi bila u blizini. Cijela obitelj je dolazila u Samostan u posjet sestri njihove majke, koludrici M. Ceciliji. Kad je s. Ivana ušla u Samostan Sv. Marije, Tomislav je bio niti trogodišnji dječačić. Tijekom odrastanja rado je boravio u crkvi i u župniku je vidio ideal kojem je stremio i kojeg je želio dostići. Ponekad sam, a ponekad u društvu svojih malih susjeda, još kao mali dječak ‘igrao se’ mise, oponašajući svećenika. U jednom trenutku, na njegovo iznenađenje dok je tako molio Oče naš, u molitvi su mu se pridružili i odrasli članovi obitelji koji su ga slušali. Kao dijete skupljao je sličice s prizorima iz života Crkve i svetaca, a posebno bi se obradovao kad bi dobio sličicu koja je prikazivala svetu misu i svećenika. To mu je bila najveća inspiracija za njegovu igru. Prilikom njegovih posjeta Samostanu sv. Marije, u vrijeme njegovog djetinjstva, rado je pričao i šalio se s koludricama. Na svoj način bi nam pričao priče iz Evanđelja, a posebno one koje su bile vezane uz djecu, more i ribare, vinograde, sijače i ovce. Na taj način bi povezivao ono što ga je u djetinjstvu okruživalo i zanimalo. On je koludrice doživljavao kao puk koji ga vjerno sluša, a one bi pljeskom ili malim darom nagradile njegovu hrabrost“ napisale su zadarske benediktinke u spomenu na svog dragog gosta i prijatelja, don Tomislava.
„Don Tomislav je započeo svećeničku formaciju u sjemeništu i u kontinuitetu nastavio studij bogoslovije. Od prvih dana u sjemeništu vruće se preporučivao u molitve svojoj sestri, teti i ostalim koludricama, a mi smo s radošću i revnošću molile za njega da uspješno završi školovanje i nastavi širenje Kraljevstva Nebeskoga. U samostansku crkvu sv. Marije dolazio je kad bismo imale svečanosti samostanskih blagdana, kad god je bio slobodan i koncelebrirao je s drugim svećenicima misno slavlje. Bio je pažljiv prema svojoj sestri, ali nikada nije donio neki dar isključivo za nju, nego i za nju i za njenu samostansku obitelj, tj. koludrice“ kažu zadarske benediktinke.
Koludrice su od početka njegove bolesti pratile don Tomislava molitvom. „U posljednjim postajama nošenja njegovog križa, na njegovom osobnom križnom putu, sa suzama smo molile i tražile Božju volju za njega, nadajući se ozdravljenju, ali sa sviješću da to može biti i prelazak s ovoga svijeta. U sjećanju su nam njegove riječi ohrabrenja i kršćanski pogled na smrt kada je na vijest o smrti jednog svećenika, rekao: „Nije on umro, on se rodio za Nebo“. I mi vjerujemo da se don Tomislav u trenutku svoje smrti rodio za Nebo, prešao u krilo Oca Nebeskoga i u slavu Presvetog Trojstva. Njegova sestra, M. Ivana, na ispraćaju je pozdravila svoga brata riječima: „Tomičko moj, Tomičko moj“ s nadom u ponovni susret“ s poštovanjem su se oprostile zadarske benediktinke sv. Marije.
„Don Tomislavovih 56 godina je relativno kratak život. Sigurno da je mogao još dati. Žao nam je što je umro, ali on sam jedanput je rekao u propovijedi na Stanovima: „Duša nikada ne stari. Duša je uvijek mlada“. Kako je radosno služio na zemlji, vjerujem da će uživati i nepresušnu radost svetih u nebu, da u punoj jasnoći i radosti gleda ono što je vjerovao, ispovijedao i ono što ga je nosilo cijelog života“ s vjerom u vječni život poručuje don Dario Tičić.
Don Tomislav je preminuo nakon teške bolesti u petak, 21. svibnja u 56. godini života i 31. godini svećeništva u KBC-u Rebro u Zagrebu.
Na predstavljanju Zbornika ‘Ohrabri se, narode moj’, točno deset godina prije svoje smrti, don Tomislav je svoje izlaganje o stradanju hrvatskog naroda, u svjedočanstvu kako je živio svoje svećeništvo tijekom agresije na Hrvatsku, (i tom je prigodom, stilom i detaljnim sadržajem predstavljenoga, pokazao svoj arhivistički dar i memorijski kapacitet za dokumentarističko vođenje povijesnih i dnevničkih zapisa), zaključio izrazom vjere da će „jednog dana stati pred lice našeg Gospodina i reći mu: ‘Gospodine, sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti’ (Lk 17,10), a da će On odgovoriti: „Valjaš, slugo dobri! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga“.
Ines Grbić
Mala Gospa, 8. rujna 2014. g., crkva sv. Marije u Zadru – Propovijed don Tomislava Sikirića
Don Tomislav je bio pobožan Majci Božjoj kojoj se utjecao i u danima kada je trpio teške bolove i bio u bolnici. Na blagdan Male Gospe kojega slave benediktinke sv. Marije u Zadru, Mala Gospa je i zaštitnica te crkve i benediktinskog samostana sv. Marije, u ponedjeljak 8. rujna 2014. g. večernje misno slavlje u zadarskoj crkvi Sv. Marije predvodio je don Tomislav Sikirić, tada župnik župe Kraljice mira na Stanovima i dekan dekanata Zadar – Istok.
Cjelovita Propovijed don Tomislava koja govori o potrebi nasljedovanja Marije
„Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom”. Prva poruka, braćo i sestre, blagdana Male Gospe – Život je dar. Rođenje je dar. Danas se na sve strane govori o pravima na ovo i na ono pa se čovjeka do te mjere ponizilo, da se kaže: žena ima pravo na dijete, muškarac ima pravo na dijete. Nemaju. Zato što je dijete dar. „Zaharija, uslišana ti je molitva“. Za život se moli. I Bog daje dar kome i kako hoće.
Sveto Pismo za bračni par Elizabete i Zaharije kaže da su bili bogobojazni i pravedni. I živjeli su po Božjim zakonima, a djeteta nisu imali. Danas bi se mnogi naljutili, pogotovo glasnogovornici različitih prava, zbog nepravde kad je tako kaznio Zahariju i Elizabetu. Imali su pravo na dijete. Oni su molili za dijete i dobili su ga. I njegovo rođenje obradovalo je mnoge.
Na Malu Gospu liturgijski slavimo Marijino rođenje. U Bibliji ne nalazimo nijednu riječ o navještenju Marijina rođenja. Pa ipak, njeno rođenje, više nego Ivanovo, obradovalo je mnoge. A ona, kao milosti puna, posebno je velika pred Gospodinom.
Matej u evanđelju navodi različita imena. Kad pročitate Sveto Pismo, vidjet ćete da su sva imena rodozačetnika također po nekakvim pravima trebali imati pravo na dijete, ali nisu. To je veliki dar. A Marija je tiho ušla u povijest spasenja. I prvi put s Marijom se susrećemo u izvještaju navještenja Isusova, kad je ona oslikana kao milosti puna i kao Spasiteljeva majka.
Kad god slavimo Mariju, bilo koji njezin blagdan, bilo kojeg naslova kojeg mi dajemo, uvijek se moramo pitati i pitajmo se, u čemu je mi možemo nasljedovati. Svakako ne u njezinom uzvišenju i izabranju, no, ima dosta točaka njezinog života u kojima je možemo nasljedovati i tako, na neki način, obnoviti onu iskonsku sliku čovjeka koju je Bog zacrtao pri stvaranju svijeta.
„Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična“. Nije lako potpuno ostvariti ovakvo određenje. Na primjeru Marije Bog nam pokazuje da je po njegovoj milosti sve moguće. Pred očima nam stoji, ljudski govoreći, obična nazaretska djevojka koja je vjerna svojem izabranju. U tome nam je ona uzor i zagovornica. „Evo službenice Gospodnje“. Nije puno raspravljala s Bogom, kao što mi to često puta znamo. Slušala je, ali i razgovarala. Ali je slušala.
I mi često razgovaramo s Bogom. Ali najčešće i više puta vodimo monolog, a ne dijalog. I onda, naša molitva ostaje neuslišana. Jer nismo dopustili čuti što nam Bog govori. Marija nam je u tome uzor. Marija je govorila, pitala, ali i slušala. I kada je pomno sve lijepo prihvatila, onda joj nije preostalo ništa drugo, iako joj nije bilo ništa jasno: „Kako će to biti, ja muža ne poznajem“. Svi znamo kako se čovjek rađa. Mariji nije bilo jasno, kako će to biti, „Ja muža ne poznam“. „Duh Sveti sići će na te. Sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će čedo biti sveto. Bogu ništa nije nemoguće“.
Marija sluša, više ne raspravlja, nego ponizno odgovara: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude kako si rekao”. Tu možemo slijediti Mariju.
Mariju možemo nasljedovati u njenom jasnom razlikovanju između dobra i zla. Znamo kako je teško u svakidašnjem životu razlikovati istinu od laži, pogotovo mi danas. Kada nam se na sve moguće načine, preko svih mogućih sredstava, laž prikazuje kao istina.
Nažalost, ljudi danas tako olako prihvaćaju laž kao istinu. A Marija nije bila takva. Ona je dobro razlikovala laž od istine. Zašto je Bog nju odabrao? Zato što je dopustila da je ispuni Duh Sveti. Marija je znala primijetiti istinu čak i onda kad je ta istina bila skrivena. Kaže nam sveti Luka da je ona brižno čuvala sve te uspomene u svom srcu. Ona je svu tu istinu čuvala u svom srcu. Zato je mogla drugima pokazivati i drugima davati. I u tome je možemo nasljedovati.
Osim raspoznavanja istine, važan je čin koji usklađuje život i djelovanje s otkrivenom istinom. U to se mora uključiti i slobodna volja, koja nije uvijek poslušna zahtjevima zdravoga uma. Nisu prisiljavali anđeo i Bog Mariju da prihvati njegovu riječ. Poštivao je njezinu slobodu, njezinu bojaznost i poštivao je to što ona ne razumije. To je ljudski um.
Danas nam se, braćo i sestre, govori: znanost je dokazala, znanost ovo, znanost ono. A što je znanost? Znanost je plod Božjeg daha koji je Bog čovjeku dao, a dao mu je svoj duh, tj. dao mu je um da ga spozna, razumije, razlikuje dobro od zla, dao mu je mogućnost da otkriva stvar. Prema tome, ta znanost je plod toga daha.
Ali, ako mi dar stavimo ispred Onoga koji nam je dar dao, onda nam ništa neće biti jasno, onda ćemo se zaplesti u vrzino kolo i nećemo doći do prave istine. I tada će to, što mi kažemo, znanost je kazala i dokazala, postati kamen spoticanja. Marijina je misao vodilja bila: „Evo službenice Gospodnje“. I u traženju unutarnjeg sjedinjenja i vršenja Božje volje, možemo je itekako nasljedovati.
U Marijinom životu vidimo još jednu osobinu koju možemo i mi u našem životu ostvariti. Ona je znala posvećivati i najjednostavnije čine ljudskog života i ponašanja. Zamislite samo njezin susret s Elizabetom. Koliko se danas ljudi susreću, a da ti susreti nisu radost. Prolazimo našim ulicama, spotičemo se jedan od drugoga, laktovima se dotaknemo, pozdravimo se ‘E, bog, bog’, ‘E, kako je, dobro’, niti radosti niti žalosti.
A Marija je znala taj mali susret s rođakinjom Elizabetom pretvoriti u toliku radost, da se Elizabeta ispunila Duhom Svetim. Po Mariji je Duh Sveti ušao u Elizabetu, braćo i sestre. Isus je toga časa krstio svoga rođaka Ivana. Zato slavimo Ivanov rođendan zemaljski. Jer u tom trenutku, taj mali susret dviju majki, rođakinja, Ivana je preporodio. Zaigrao je od radosti u utrobi majke svoje.
Tako je Marija te jednostavne stvari, jednostavne čine ljudskoga života, znala pretvoriti u radost, u spasenje, u veselje. Obradovao se cijeli dom Zaharijin kad je ona ponizna i jednostavna ušla i pozdravila. I ništa drugo možda nije sa sobom ni donijela. Jer mi obično se bojimo susreta. Moramo nešto donijeti, moram nešto odnijeti, moram kupiti. Ne morate. Marija je jednostavna, slijedimo je i u tome.
Ma dovoljno je da daš radost osmijeha onome koga susrećeš. Kod Marije je doslovno sve bilo određeno i podređeno dobru. Ona je sve činila dobro. Ona dokazuje da nije najvažnije jesu li ti naši čini veličanstveni, pompozni, čudesni, ispunjeni. Naši čini moraju biti jednostavni, ali učinjeni iz dobre namjere.
Bitan je stupanj uložen u vršenje onoga što sadržaj naše svakidašnjice traži. Naša svakidašnjica traži minimum bratske ljubavi. Jučer smo u Evanđelju čuli o bratskoj opomeni. Sveti Pavao nam tako divno kaže: „Ništa nikome ne dugujemo, osim da jedni druge ljubimo“. To je činila Marija. U tome je možemo slijediti.
Ne smijemo zaboraviti da je Marija, iako je milosti puna, stalno i svjesno rasla u milosti. I zahvaljujući svom osobnom angažiranju u Božjim planovima i u suradnji s njegovom milošću, Marija je iz dana u dan napredovala u milosti. Iako je bila puna milosti. I tu je možemo slijediti.
Jednostavno je Marija razvijala dobivene talente, darove koje joj je Bog dao. U tome nam je ona izvanredan primjer. Danas se puno govori o darovima, talentima, karizmama. Koliko se te karizme žive, koliko se te karizme nastoje u život provesti, e to je veliko pitanje.
I danas, u ovom našem vremenu, kažu, teško je biti svetac. Nije. Svako vrijeme nosi svoje breme, svoj križ. I Marijino vrijeme nosilo je svoje breme, svoj križ. Čuli smo u evanđelju tjeskobu Josipovu, ni njemu ništa nije bilo jasno. Iako mu je Marija sve objasnila, ništa mu nije bilo jasno. Tako i naše vrijeme nosi tjeskobu u kojem nam nije sve jasno.
Ali, možemo sve razjasniti ako Boga pitamo. Svetac i nije ništa drugo nego zaljubljenik u Božje božanstvo, približeno nam po Mariji. Svetac je čovjek zaljubljen u Mariju, a njegova je jedina želja da postane jedno s Marijom, da živi njezinim životom, njezinom poniznošću, njezinom nevinošću, njezinim služenjem Bogu, sve do postignuća onoga stava kojim duša postaje jednostavna službenica Gospodnja. Svetac, muškarac ili žena, kopija je Marije koja izražava i daruje Kristovu ljubav.
Sv. Augustin nam je za Mariju rekao da je ona forma u kojoj se oblikuje bogoliki čovjek. Dogmatska konstitucija o Bezgrešnom začeću BDM ističe da je Bog, s obzirom na Spasiteljevu Kristovu smrt, sačuvao Mariju od svakog grijeha i tako je pripremio za dostojan stan Kristu.
Prema tome, brate i sestro, nemoj misliti da je biti svetac prošlo svršeno vrijeme, da je to nekih davnih vremena. Danas, tako je aktualno pitanje, biti svet. Svako vrijeme ima svoje svece. A sveci su oni koji slijede Mariju u poniznosti i poslušnosti.
Pripremiti dostojan stan Kristu znači imati plan za osmišljen ovozemaljski i kršćanski život. To znači odbaciti od sebe i iz sebe sve što je strano i neprijatno Bogu, kako bi Krist mogao naći u nama ugodan i uređen stan te se u njemu nastaniti. Samo tako ćemo poput Marije donositi Krista svijetu i lakše shvatiti prošnju: „Oslobodi nas od grijeha i sačuvaj u nama svoju milost“.
U povezanosti s našim osobnim zvanjem, možemo zajedno s Marijom kliktati: „Radujem se u Gospodinu, raduje se duša moja, kliče u Bogu, mojemu Spasitelju, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao nevjestu urešenu nakitom“.
Pjevajmo Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna. To ćemo i mi moći isto u 98. pslamu opjevati, ako budemo slijedili Mariju u njezinoj otvorenosti Riječi Božjoj i Duhu Svetom. Pozvani smo kao Marija slaviti Božje gospodstvo. Jer On nas blagoslovi, čuli smo danas u Efežanima, svakim blagoslovom duhovnim, u nebesima, u Kristu. I predodredi nas za svoje spasenje.
Nemojmo ovu divnu šansu izgubiti, da postanemo dionici božanstva Isusa Krista i njegovog udioništa u Kraljevstvu nebeskom. I do nas dopire onaj Ivanov glas, Poravnajte put za dolazak Spasitelja. I od nas Bog zahtijeva da ponovimo Marijino pitanje.
Braćo, nemojmo se bojati razgovarati s Bogom. Kako će to biti? To je Marijino pitanje. Ona je razgovarala s Bogom. Puno toga, braćo i sestre, u životu nam neće biti jasno. Nećemo znati dati odgovor. Ali ako budemo pitali Boga, on će nam dati odgovor. Dobit ćemo ono anđeosko objašnjenje, onaj anđeoski odgovor, „Bogu ništa nije nemoguće“.
Josip je snovao, ljudski je snovao, što da radim? Kako da Mariju spasim? Po zakonu je moraju kamenovati, jer je prekršila zakon zaručništva. Morala je godinu dana živjeti bez muža, da bi dokazala svoje poštenje, to je po židovskom zakonu. Ona je morala dokazati svoje poštenje, svoju čestitost, da je vjerna svome zaručniku. To je nešto kao što naši redovnici i redovnice imaju novicijat, probatio. Josip je u mukama. Njegova zaručnica je već tri mjeseca trudna. Što se događa?
Ali Josip se prepustio Bogu, Sveto Pismo kaže za njega da je bio pravedan muž. Bože, ja ne znam odgovor, daj ti. „Josipe, ne boj se uzeti Mariju sebi. Što je u njoj začeto, od Boga je i Duha Svetoga. Rodit će ti sina. Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus“. Ješua, na hebrejskom, što znači – Bog je Spasitelj. Pazite, Josip je to čuo. Nije više pitao. Uzeo je Mariju sebi za ženu. Potpuno se stavio u službu Bogu. Bože, ako je tvoja volja da ja budem čuvar po tijelu tvoga sina, Evo službenika tvojega. To je Josip. To je Marija.
I ako se po Marijinom primjeru, braćo i sestre, stavimo Duhu Svetom na raspolaganje, čut ćemo glas: „Danas je došlo spasenje ovoj kući“. Primit ćemo ga radosno u kuću svoju, kao što je to učinio Zakej, kao što je to učinila Marija, kao što je to učinio Josip, kao što su to učinili mnogi sveci koje častimo.
Braćo i sestre, neka nam Blažena Djevica Marija, ne bude samo razlog radosti i veselja, nego neka nam bude primjer kako svoj život usmjeriti s Bogom. Amen.
