ZADAR, 19. svibnja 2011.
PREDSTAVLJANJE KNJIGE “OHRABRI SE, NARODE MOJ!”
IZLAGANJE – DON TOMISLAV SIKIRIĆ, župnik Sukošana
Dame i gospodo, štovani gosti!
Večeras vam neću govoriti o knjizi koja je ispred vas, niti o njenom sadržaju. O tome vam je govorio priređivač ovog kapitalnog cijela, a sadržaj ćete sami pročitati, dakako, kad kupite knjigu. Neću vam ni analizirati ratna događanja na Južnom bojištu u Domovinskom ratu, oko Dubrovnika, jer nisam ni ratni a ni vojni analitičar da bih o tome govorio. Ali pokušat ću naći poveznicu, kroz stradanja koja su se dogodila meni osobno, točnije u Škabrnji i Nadinu i onima koja su se dogodila mons. Želimiru Puljiću u Dubrovniku, a za koja smo doznavali iz novina, televizije ili direktnih svjedoka.
Na početku mi dozvolite da kažem koju riječ o samom mons. Želimiru Puljiću. Rodio se u mjestu Kamena, župa Blagaj, u Hercegovini, 07. 03. 1947. g. Otac mu je bio Ivan a majka Ane r. Raguž. Na krštenju ga htjedoše prozvati imenom slavnog hrvatskog kralja Krešimir, ali njegov krsni kum se usprotivi, “Nipošto Krešimir, već Želimir će se zvati.” Tako i bi. Kum ni slutio nije da će taj dječačić biti ono što mu samo ime kaže, čovjek koji svakom želi mir ili još bolje, koji svakom nosi mir. Želimir prolazi teško djetinstvo jer mu oca Ivana zatvaraju neki čudni mironosci, komunisti, a nizašto. Djetinstvo provodi bez oca u svom rodnom mjestu, obavljajući sve ratarske i stočarske poslove koji su karakteristični za selo hercegovačkog krša. Osnovnu školu završio je u susjednom selu Gornjem Vranjeviću i u Blagaju do sedmog razreda, sedmi razred završava u Mostaru a osmi u Požegi gdje se njegovi preselili. Nakon osmoljetke moli mostarskog biskupa Petra Čulu da ga primi u sjemenište kao sjemeništarca Mostarsko-duvanjske biskupije. Biskup ga je primio i on odlazi u Dubrovnik u sjemenište. Nakon položene mature upisuje studij teologije u Splitu 1966./67. godine gdje ostaje sljedeće tri godine. Od 01.12.1968. – 27.10.1969. služi vojni rok u Sloveniji. A nakon odsluženja vojnog roka, odlukom biskupa Čule odlazi u Rim gdje nastavlja studij teologije na Papinskom sveučilištu Urbanijana. 1972. godine završio je studij i diplomirao. Na blagdan Bezgrešne 08.12.1973. g. zaređen je za đakona, a za svećenika je zaređen 24.03.1974. g. u zavodskoj crkvi na Gianicolu. Mladu misu slavio je u crkvi hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Mladu misu u Domovini slavio je u Požegi u današnjoj katedrali sv. Terezije 07.07.1974. g. a sekundicije u rodnom Kamenu na grobu roda Puljića. 1976. g. postiže magisterij na Salezijanumu u Rimu iz psihologije, a 1980. i doktorat. U rujnu 1978. imenovan je odgojiteljem u Bogosloviji u Sarajevu. 1980. g. imenovan je vršiteljem dužnosti rektora bogoslovije a 1981. dekanom Visoko teološke škole u Sarajevu sada fakultet. 1986. g. imenovan je rektorom bogoslovije u Sarajevu gdje ga zatiče imenovanje za biskupa dubrovačkog.
Moj prvi susret s mons. Želimirom Puljićem dogodio se ovdje u ovoj dvorani 1983. godine, kada je on zajedno s mons. Franjom Komaricom posjetio naše sjemenište. Oni su naime došli pohoditi svoje sjemeništarce koji su se ovdje školovali. Bili su obojica profesori na teologiji u Sarajevu. Uvečer smo imali zajednički susret, mi smo postavljali mnoga pitanja vezana uz život na bogosloviji i studij na teologiji. Oni su odgovarali, istina više je odgovarao Komarica nego Puljić. A onda je prof. Komarica nama postavio pitanje, koji nam predmet najteže ide u školi. Odgovor se znao, latinski, a što drugo. Nato se javio prof. Puljić pa kaže “Ma kako vam latinski može biti težak, kad on lako ide ut i que”. Mi smo se nato svi nasmijali.
I poveznica
Ono što mene i nadbiskupa možda na poseban način, a da toga nismo svjesni, povezuje, to je godina njegova posvećenja za biskupa i mog svećeničkog ređenja. On je posvećen za biskupa dubrovačkog 14.01.1990. a ja zaređen za svećenika 16.12. iste godine. Kad se čovjek nađe na važnoj prekretnici svoga života, kao što je biskupsko posvećenje i svećeničko ređenje, normalno je da mu naviru mnoge misli i mnoga pitanja na um. Jesam li ja pogodan za tu službu? Ima li boljih i sposobnijih od mene za tu službu? Zašto ja? Zašto mene? Kako ću ja to? Itd. Vjerujem da se tako zbilo i sa Želimirom, jer sam pročitao na 39. str. Knjige kako je molio nuncija u Beograd da nađe drugoga, prikladnijega za biskupsku službu. I ja sam se lomio prihvatiti ili ne sv. red, a kad sam ga konačno prihvatio, za mladomisničko geslo uzeo sam riječi Jeremije proroka “Ti me zavede, o Gospode, i dadoh se zavesti. Nadjačao si me i svladao” (Jr 20,7). Ni Želimiru Puljiću nisu pred Bogom i Crkvom pomogli samo njemu znani razlozi zbog kojih je htio izbjeći Biskupsku službu. Samo on zna, možda je i njemu nuncij citirao Jeremiju proroka “Ne govori dijete sam, već idi onima kojima te šaljem i navješćuj sve što ću ti reći” (Jr 1,7). I tako, prihvativši poslanje, nas obojica krenusmo, a da se nismo poznavali, na njivu Gospodnju – on kao biskup, a ja kao prezbiter.
II poveznica
Ni slutili nismo da će naša druga poveznica biti križni put, patnja i stradanja našeg hrvatskog naroda i hrvatskih gradova. Radovali smo se i veselili uspostavi slobodne i neovisne Hrvatske. Koliko se tome radovao Želimir pročitajte od str. 135. do 159. u knjizi njegovih propovijedi, govora i javnih nastupa. Krenusmo tada svi odreda, puni elana i poleta stvarati novi poredak u Lijepoj našoj. Poredak ljubavi, mira, poštenja, pravednosti i zajedničkog života. Međutim, pojavili su se oni koji nisu tako mislili. Naša nadanja i naši poleti kao da su u korijenu sasječeni. Počeo je nametnuti nam rat. Kad je počeo rat, bio sam župni vikar na Puntamici. Dekretom nadbiskupa Oblaka preuzeo sam 20. kolovoza 1991. župe Škabrnju i Nadin. U Nadinu sam samo dvije nedjelje slavio misu u župnoj crkvi, a do pada sela sve ostale nedjelje u podrumu jedne kuće, jer su četnici svako malo pucali po crkvi i groblju. U Škabrnji, kao na Veliki petak, prestali smo zvoniti kako ne bi odali četnicima iz Biljana Gornjih kad smo u crkvi pa da nas ne gađaju. A vrijeme mise smo uvijek mijenjali. Kretanje po nadbiskupiji bilo je sve teže i teže. Balvan i jogurt revolucija pretvarala se iz dana u dan u sve krvaviji pir bezumnih Srba ispunjenih isključivo mržnjom prema svemu što je hrvatsko i katoličko.
Kako bih došao do Zadra, umjesto pet kilometara trebalo mi je dvadeset i pet, jer su četnici i Jugovojska blokirali put preko Zemunika do Zadra. Telefona nije bilo, jer u vrijeme Jugosfere, pardon Jugoslavije, Škabrnja nije imala, ni telefon, ni vodovod ni asfalt, a jedva da je imala i urednu opskrbu strujom. Jedino preko radio valova i televizijskih kanala imao sam veze sa svijetom. No na televiziji nismo mogli vidjeti puno toga ohrabrujućeg, često smo slušali i gledali kako nestaju hrvatska sela s crkvama, župnim i obiteljskim kućama u plamenu srpske bezumnosti. Svake noći dopirala je do nas tutnjava topova i tenkova, a u jutro vijest o padu pokojeg sela. Oko Škabrnje padala su sela redom jedno za drugim; Kruševo, Polača, Suhovare, Novigrad, Pridraga i mnoga druga. Imao sam osjećaj da sam na pustom otoku, kojega svakog časa mogu neprijatelji uništiti i spržiti. Uza svu tu moju muku i tjeskobu u kojoj sam se nalazio, ipak u meni je tinjao tračak nade i vjere, da Bog, jer sam jedino njega imao, neće dozvoliti da mržnja i bezumnost pobjede. Mislio sam, i pomalo uvjeravao ljude, ma neće napadati velike gradove, neće im to dopustiti Europa i svijet. Ali teško sam se prevario. Naprotiv, početkom listopada 1991. počeli su žestoki napadi na naše bisere Jadrana, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Cavtat, na sjeveru Hrvatske, Vukovar, Ilok, Vinkovce, Osijek, Zagreb i mnoge druge. Tada sam shvatio, od četnika se ne mogu ničemu nadati osim mučenju i smrti ako im padnem u ruke.
Uza svu tu muku bježao nisam, ostao sam sa svojim župljanima, mislio sam neka bude i meni sve što bude i njima. Na um su mi dolazile riječi Isusa Krista “Dobri pastir daje svoj život za ovce. A najamnik… kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi” (Iv 10,11-12). Nisam htio biti najamnik. Užasno je bilo gledati s Ražovljeve glavice kako se nad Zadrom i okolnim mjestima izdiže crni dim. U nama je iz dana u dan sve više rastao strah i nedoumica što će biti s nama. U sumrak, ulice sela bi opustjele, povukli bismo se u kuće, prislonili uho na baterijska radija, jer struje često nije bilo, i slušali ne bi li što dobro čuli. Ali od dobrih vijesti ništa. Čujemo vijest kako su udružene snage Srba i Crnogoraca, potpomognutih JNA, otpočeli žestoki napad s kopna i mora na Dubrovačko zaleđe i sam grad Dubrovnik.
U isto vrijeme pojačali su se napadi na Vukovar. A nije bio pošteđen ni Split, ni Šibenik; svi mogući apeli svjetskoj javnosti od strane našeg državnog vodstva, da se zaustavi razaranje kulturne svjetske baštine i ubijanje nevinih ljudi, nisu pomogli. Pitao sam se tada, zar nas je svijet doista zaboravio? Sjećam se 5. 10. l991. bio je to najteži napad na Zadar i na Dubrovnik. Iz kriznog stožera za tadašnju općinu Zadar dobili smo zapovijed, treba iseliti žene i djecu i starce iz sela, jer se očekivao napad širih razmjera na zadarsko zaleđe; toga dana oko 11 sati na kratko su utihnuli topovi neprijateljske vojske, mi smo iselili žene i djecu stare i nemoćne a ostali su samo branitelji u selu. Oko 14,00 sati nastavili su se napadi na Zadar, a i Škabrnja te večeri bila je napadnuta iz zraka s kasetnim bombama.
Kako sam se tada osjećao jadno, što bih sve bio dao da mogu pomoći i sve ovo razaranje zaustaviti. Ali jedino što sam tada mogao bilo je uzeti krunicu u ruke i zajedno s don Radom Pinčićem i Pavom Zubčićem te časnim sestrama iz Nina, moliti. Naime, ljude smo bili smjestili u TN Zaton a ja sam se skrasio kod župnika u Privlaci. Sutradan smo čuli vijesti o okrutnom razaranju Zadra s kopna i mora. A 7. listopada skamenila nas je vijest da su napadnuti Banski dvori, s namjerom da se ubije prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Konačno, 08. l0. 1991., na blagdan sv. Šime, dogovoreno je primirje s Jugovojskom i napadi na Zadar su prestali barem za neko vrijeme. Vojska se iselila iz Zadra ali ne daleko, na Crno, taman da imaju bolji pregled na grad. I mi smo se iz Zatona vratili u Škabrnju i Nadin. No napadi na ostale gradove Vukovar i Dubrovnik ne jenjavaju. Manje-više sva su hrvatska sela oko Škabrnje okupirana i spaljena a ljudi prognani.
To mi nimalo nije bilo drago. Imao sam crne slutnje, pitao sam se zašto ne diraju Škabrnju? 18.11.1991. dobio sam odgovor, ostavili su je za poslasticu. Bio je to najteži dan u mom životu. Bio je ponedjeljak, rano jutro u 7,30 sati general Mladić je izdao zapovijed da otpočne napad na Škabrnju sa svih strana, iz svih raspoloživih vojnih oruđa i oružja te i iz zraka. Bio je to pravi pakao. Htio sam vikati, zapomagati, pisati, moliti nekog da nam pomogne. Ali sve što sam tada mogao, s 25 godina života i nepunom godinom svećeništva, učiniti, bilo je uvući se s još četrdesetero ljudi, što staraca što djece, u mali podrum sada pok. Jele Brkić. Bilo je, kao što rekoh, među nama djece, od kojih je najmlađa bila Božena Bilaver; imala je tek godinu i pol dana, a majka joj je bila trudna, nosila je pod srcem maloga Franka. Kanonada nije prestajala cijeli dan. Iz malog podruma slušali smo kako nakon svakog praska eksplozije nestaju naše kuće lomeći se pod silinom topovskih udara. Slušali smo i čuli zapomaganja ljudi, a nismo im mogli pomoći.
Negdje oko 11,00 sati Jugovojska ulazi u zaseok Ambar na početku sela. Čuli smo kako neki oficir, što li je bio, poziva preko megafona ljude na predaju uz garanciju da im se neće ništa dogoditi, jer ako se ne predaju kad dođu, kako reće, ovi iza nas, ne garantiramo vam ništa. I doista, jedna skupina civila se predala Jugovojski, ovi su ih odveli u logor u Benkovac i negdje predvečer kod Pristega pustili ih na slobodu. Niti sat vremena nakon toga, u selo ulaze četnici s vojvodom Mirkom Škrobonjom na čelu (bio je paroh u Smilčiću). Sve živo što su zatekli, i staro i mlado poklaše bez milosti, njih 84-ero na broju, cijelu obitelj Šegarić, Miljanić i mnoge druge. A mi smo u malom podrumu, niti 100 metara zračne linije udaljenosti, sve to klanje čuli, slušali smo zapomaganje, plač, vikanje i vrištanje ljudi kojima nismo mogli pomoći. Užasan je to osjećaj biti blizu umirućemu a ne moći mu pomoći. Čekali smo bespomoćno kad će doći na nas red. Stiskali smo djecu iza svojih leđa, nadajući se ako pobiju nas, neće djecu, neće ih barem vidjeti.
Bože koliku smo volju imali za životom kad smo mislili da ćemo barem djecu spasiti. Pribrao sam se na trenutak i pozvao sve u podrumu da se svi pokajemo za svoje grijehe i pomolimo za oproštenje grijeha naše netom zaklane braće. Negdje oko 15,30 sati dogodilo se nešto što ja zovem čudom koje ni danas ne mogu protumačiti. Naime, grupa od pet četnika ulazi u našu kuću na kat. Kuća je bila visoka prizemnica. Ušli su sa stražnje strane preko ograde na gusternu i kroz balkonska vrata unutra. Počeli su razbijati pokućstvo pucajući po njemu. Mi smo čuli lomljavu stakla i namještaja, smirivali smo djecu da nas ne bi plačem odala, a opet, bili smo svjesni da je blizu trenutak naše smrti. Slobodno mogu reći da sam tada gledao smrti u oči. A onda se događa Božji zahvat u našu korist. Naime, ti isti četnici, njih pet, izlaze iz kuće, mi ih čujemo, i umjesto da krenu lijevo na stepenice koje vode do vrata od podruma, oni preko ograde napuštaju kuću i krenu desno gdje su izišli na glavni put koji prolazi uz Jelinu kuću. A u kršu bilo je skriveno nekoliko naših branitelja koji su motrili na našu kuću i bili su spremni, ako do čega dođe, braniti je, jer su unutra bila njihova djeca i supruge. Jedan od branitelja, Ante Bilaver, kad ih je opazio, od jednoga je mislio da mu je stric Luka pa ga je zazvao imenom. Četnik se okrenuo i počeo pucati. Tada su i branitelji opalili po njima i jednoga su ranili u nogu, počeli su bježati. Bježali su preko našeg dvorišta do centra sela.
Kako smo držali vrata od podruma napola otvorena, jer nam je to bio jedini dotok zraka, vidjeli smo te četnike kako bježe. Kad smo sve to proživjeli rekao sam “Ljudi, sada smo sigurni, pod zaštitom smo Božjom”. Zašto četnici nisu ušli u naš podrum, to je znano samo Svemogućem, hvala mu. Meni tada na pamet dođoše riječi koje Bog reče po proroku Ezekielu “Nije meni do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi” (Ez 18, 21-28). Tako je Gospodin spasio nas grešnike uputivši četnike na drugu stranu. Poslije toga samo sam razmišljao i molio, Bože daj nam načina kako ćemo se izvući iz ovog pakla. Sutradan u utorak 19.11. četnici su krenuli na Nadin gdje se odvio još jedan đavolji krvavi ples. Što se dan bližio više kraju, to se nebo ispunjalo više oblacima. U sumrak, naoblačilo se tako da nismo vidjeli prst dalje nosa. Odlučili smo napustiti Škabrnju s onim što smo imali na sebi i sa sobom. Mrak je bio tako gust da smo se kretali po instinktu, a put su nam pomalo osvjetljavale kuće koje su još gorile. Kad smo došli do pruge Zadar-Knin koja prolazi kroz Škabrnju, četnici su nas ili čuli ili je netko upalio bateriju, ne sjećam se više, i otvorili po nama vatru iz tenkovskih mitraljeza sa zapaljivim mecima. Svi koliko nas je bilo, i starci i djeca, bacili smo se u pružni kanal. Štektanje mitraljeza i plamen koji su izazivali meci udarajući u stabla, a sve nam to letjelo iznad glava, u meni je ugasilo svaku nadu da ćemo se izvući živi iz ovog pakla. Pokrio sam glavu rukama i čekao kad će početi padati tenkovske granate po pruzi.
Pored mene je ležala Senka Bilaver i njezin sin Filip koji je tada imao tri i pol, četiri godine ne više. Senka ga je privinula uz grudi i plačnim glasom se opraštala od svoga sina ljubeći ga u glavicu. Već je počela lagano padati i kiša. Malo sam okrenuo glavu prema njima i sa suzama u očima promatrao sam majku koja se oprašta sa svojim sinom. A mali Filip pogleda mene i zagrli majku oko vrata i dječjim tihim glasićem tješi svoju mamu ovim riječima, “Mama, nemoj plakati, namin neće ništa biti, jer je s namin don Tome.” Te riječi usjekle su mi se duboko u mozak i pamtit ću ih dok sam živ jer nisu bile upućene mami Senki nego po malom Filipu od samog Boga meni. U meni se probudila takva snaga, shvatio sam da sam svećenik u kojemu leži sva nada ovih ljudi u pružnom kanalu. Zastao sam i pribrao se, ne znam koliko je ta šutnja trajala, ali kad sam shvatio da mitraljezi više ne pucaju, ustao sam već napola mokar i poluglasno rekao “Idemo ljudi” te jurnuo u obližnji vinograd što su učinili i svi ostali. Reče mi kasnije Ljubica Bilaver, majka našeg don Emila “Don Tome, da se vi niste onda digli iz onog kanala, svi bi mi ostali u njen, kad san vidi la vas kako ste jurnili u vinograd, i čula vaš glas, uvatila san moga Nikolu i rekla mu, kad more don Tome moremo i mi”. Bogu velikom hvala što nas je doista vodio i štitio. Izvukli smo se živi, iako su pred Jošanima (selo kraj Galovca) i naši zapucali po nama, mislili su, kad su nas čuli, da nadiru četnici iz pravca Škabrnje.
Došavši u Zadar, javio sam se mojim nadbiskupima Marijanu i Ivanu, Bog im lako dao. Dva dana nisu ništa znali o meni, ni kako sam, ni gdje sam i jesam li uopće živ. A dezinformacija je bilo na pretek, jedni su govorili da su me uhvatili i da su me raskomadali, drugi da su me vidjeli obješenog ispred crkve u Škabrnji, pa drugi su opet govorili da su me rezali a u rane
stavljali sol. A jedna dezinformacija je došla čak iz Zagreba mojoj sestri Ivani u benediktinski samostan, da su me četnici odveli u zarobljeništvo u Knin. Uf, fala Bogu da su to bile samo dezinformacije. Kad sam se malo oporavio od svih tih šokova i trauma. Povjerili su mi duhovnu brigu za prognanike iz Bukovice i Ravnih kotara koji su bili smješteni u TN-Zaton, Punta Skalu, hotelu Piniji a kasnije i TN-Sabunike.
Moram priznati da mi to nije bilo baš lako, i sam izranjavan, k tome još mlad i neiskusan, trebao sam govoriti i propovijedati ljudima koji su svaki dan dobivali vijesti o stradanju njihovih sinova i kćeri na raznim bojištima po Lijepoj našoj. Kako govoriti o nadi kad je sve popaljeno i porušeno, kako govoriti o ljubavi kad nas takoreći nitko ne ljubi, kako govoriti o pravdi kad je ne osjećamo što više prema nama se nepravedno postupalo sa svih strana, kako govoriti o praštanju kad nas drugi mrze. U tim trenucima duhovne slabosti pastoralnog neiskustva, trebali su mi živi primjeri i uzori. Doista, i za to se Bog pobrinuo. Darovao je tada Crkvi u Hrvata tri vrla sina koji su meni bili uzori i primjeri kako i što govoriti ljudima kojima je tada naša riječ puno značila.
Oduševljavala me duboka vjera kardinala Franje Kuharića, koji je bio uvjeren u pobjedu dobra nad zlim. Nezaboravne su njegove propovijedi u Mariji Bistrici i katedrali, njegovi obilasci ranjenih i naših branitelja na prvoj crti obrane kod Karlovca. Snagu mi je ulijevao primjer biskupa šibenskog Srećka Badurine, koji se nije bojao poći i u Unešić i u Knin moleći drugu stranu da se urazumi i prestane s razaranjem. Sjetimo se samo njegovih obilazaka gradom nakon svakog granatiranja i kako pomaže ranjenima i stradalima. I snažila me hrabrost biskupa Želimira Puljića koji nije napuštao svoga stada. Kad je za Dubrovnik situacija bila naizgled izgubljena, kad je grad ostao bez hrane, vode, struje, kad se u grad sjatilo mnoštvo prognanika a bolnica bila pretijesna da primi sve ranjene, biskup nije napuštao svoga stada. Štoviše, hrabrio ih je da ne napuštaju svoj grad. To je ona treća poveznica koja povezuje ove dvije ljudske sudbine.
Prve prave informacije iz Dubrovnika dobio sam od patera Marija Šikića koji se iz Dubrovnika izvukao s prvim konvojem za Dubrovnik. Istina, neke jezive slike vidjeli smo na televiziji, o razaranju grada podno Srđa. Ali kad nam je pater Šikić govorio o stradanju Dubrovnika, to je bilo još puno, puno strašnije. Skoro na svakih pedeset do sto metara na jezgru starog grada pala je po jedna granata. Pravo je čudo da taj grad nije sravnjen sa zemljom. Kad smo ga nadbiskup Ivan i ja pitali za biskupa, kako je on i kako se drži, rekao nam je pater Šikić “On je čudo od čovika, neumoran je, piše, šalje apele po svijetu svjetskim moćnicima da zaustave rat u Hrvatskoj. Ima svoju poruku preko radio Dubrovnika, hrabri ljude, ohrabri se narode moj i Bogu se pomoli, ne boj se, moli za njih, moli s njima. Nastoji pomoći svećenicima koji su mu ostali na okupiranom području.” Sve je to u meni budilo divljenje zbog činjenice da smo mi svećenici našem narodu bili oslonac nade u tim teškim trenucima. A još više me poticalo da se ne umorim biti s prognanicima i tješiti ih, ma koliko to bilo teško.
Neću nikada zaboraviti intervju koji je biskup dao HTV-u, kad je došao prvi konvoj u Dubrovnik. Bilo je to na terasi biskupskog doma u Gospinom polju. Na pitanje ‘Kako se osjećate, Oče biskupe?’ biskup je otprilike ovako odgovorio “Kako se osjećam; poniženo, oduzeta mi je sloboda, pogaženo je moje ljudsko dostojanstvo, osjećam se kao da sam u logoru, ne mogu doći do svojih svećenika na okupiranom području, a oni me tako trebaju. Rekao sam više puta u svojim interventima, svaka pomoć nam je dobro došla, ali najveća bi nam pomoć bila kad bi se zaustavilo ovo suludo razaranje i ubijanje. I zato sve molim koji mogu što učiniti na tom polju neka učine”. Na licu biskupa vidjela se zabrinutost ali i njegova čvrsta odluka da ustraje do kraja. Mi ovdje, istina, nismo mogli slušati njegove radio poruke, ali smo mogli od vremena do vremena pročitati njegove intervjue u Slobodnoj Dalmaciji. Interesantan je onaj, kad je biskup zamolio ministricu za migraciju Boniver i gospodina Kuchnera, da mu ne odvoze ljude iz grada. Naime, oni su dovezli humanitarnu pomoć u Dubrovnik ali i ostavili brod u gruškoj luci pozvavši ljude, tko hoće neka napusti grad. Zamislite da su se tada građani Dubrovnika iselili iz grada, koja bi to katastrofa bila, a neprijatelji bi mogli po njemu tući bez opterećenja, da ima ljudi u njemu. Kao da kamen čini grad gradom, a ne ljudi. Hvala Bogu da su Dubrovčani poslušali svoga biskupa i da su ostali. Još je mnogim drugim riječima i propovijedima biskup tješio i hrabrio svoj puk da izdrže do kraja.
Uza svu patnju i muku i koji put osjećaj da je situacija bezizlazna, biskup se nadao skoroj pobjedi i oslobođenju svoje biskupije i grada, pa je još za vrijeme okupacije pokrenuo akciju bratske ljubavi “Župa župu pomaže”. Tako je zapravo biskup pripremao svoje vjernike za skori povratak na “svoje pa makar spaljeno” kako su sami prognanici govoriti znali. U jesen 1992. hrabri Hrvatski branitelji pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka otpočeli su operaciju “Južni potez” s ciljem oslobađanja okupiranog dubrovačkog zaleđa i deblokade samog grada. Nakon 390 dana okupacije i blokade, razaranja i ubijanja, Dubrovnik je sa svojim zaleđen oslobođen 25.10.1992. Sunce slobode je sinulo. Biskup potiče svoje vjernike na međusobno pomaganje, na obnovu i rad, i sam u svemu tome pomaže, tražeći pomoć sa svih strana.
Istina, za razliku od biskupova zatočeništva u blokiranom Dubrovniku, moje prognanstvo se produljilo do druge slavne vojne operacije, do “Oluje” 5. 08. 1995., kad je konačno u Oluji oslobođena naša Domovina zahvaljujući hrabrim braniteljima pod zapovjedništvom generala koji nije nijednu bitku izgubio a nadamo se da neće ni ovu u Hagu, Ante Gotovine. Nitko nije
bio sretniji od mene. Samo dan dva nakon okončanja operacije, pohitao sam u Škabrnju. Došavši u nju, prizor je bio jeziv, crkva do temelja srušena, župna kuća spaljena i srušena, obiteljske kuće porušene, spaljene doslovce sravnjene sa zemljom. Zapravo u Škabrnji, a tako isto i u Nadinu, nije bilo niti jednog objekta u koji bi se mogao čovjek skloniti od kiše. Znao sam da nas čeka tek sada težak posao, treba župu dignuti iz pepela i postaviti na noge. Pošao sam do kuće pok. Jele Brkić, interesantno, njena kućica nije bila srušena, prisjetio se onog kobnog 18. 11. 1991. ušao sam u podrum i pomolio se “Bože, ako je sve ovo trebalo pretrpjeti za slobodu i mir moje Domovine, nije mi žao, hvala Ti što si mi dao snage da izdržim, a sad te
molim da mi daš snage da sve ovo dignemo na noge i uz tvoju pomoć izgrađujemo bolju Hrvatsku”.
Župa Škabrnja je inače posvećena Velikoj Gospi. Odmah smo organizirali prvo slavlje Velike Gospe 15. 08. 1995., ispred porušene crkve; taj prizor ne mogu nikada zaboraviti, cijeli Ravni Kotari i priobalje slili su se u porušenu Škabrnju na proslavu Velike Gospe, nakon pet godina okupacije. Velebno slavlje predvodio je nadbiskup koadjutor Ivan Prenđa. Povratak je išao sporo ali sigurno, kako se kojoj obitelji sagradilo ono nužno potrebno za smještaj tako se obitelj vraćala u selo. Od sakralnih objekata, prvo smo obnovili crkvu sv. Luke na groblju, a u Nadinu smo odmah počeli s obnovom župne crkve sv. Ante. 1997. bila je dovršena i župna kuća u Škabrnji, tako da sam se ja konačno vratio iz progonstva u 8. mjesecu 1997., uselivši u novu župnu kuću. U Škabrnji sam ostao do kolovoza 1999. godine, kada sam odlukom pok. nadbiskupa Ivana, premješten u Biograd na moru. A u rujnu 2006. u Sukošan gdje se i sada nalazim.
IV poveznica
U našem životu nije moguće ništa predvidjeti. Tko je mogao slutiti 14. 01. 1990 na onom velebnom slavlju posvete Želimira Puljića za biskupa ispred katedrale u Dubrovniku i na onom svečanom ređenju 16. 12. 1990. don Tomislava Sikirića za svećenika u zadarskoj katedrali, da će ova dvojica ređenika jednog dana orati na istoj parceli njive Gospodnje. I opet smo možda On i ja drugačije mislili, planirali i nečem trećem se nadali, ali Bog je i ovoga puta htio učiniti po svoju, baš onako kako smo se najmanje nadali. Nakon prerane smrti dragog nam nadbiskupa Ivana, Bog po Petru naših dana Benediktu XVI. posla biskupa Želimira da bude nadbiskup zadarski. I tako postadosmo povezaniji nego ikad prije. I to je četvrta poveznica.
V poveznica
E dragi Nadbiskupe, da križ bude potpun, fali peta poveznica, pa neka nam ta poveznica nakon duga i sretna života obojici bude Kraljevstvo Božje. Vjerujem i nadam se da ćemo jednog dana i Vi i ja stati pred našeg Gospodina i reći mu “Gospodine, sluge smo beskorisne, učinismo što smo bili dužni učiniti” (Lk 17,10), a da će On nama odgovoriti “Valjaš, slugo dobri! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga”.
Hvala na strpljivosti i pozornosti.
U Zadru, 19. 05. 2011.
Predstavljanje Zbornika ‘Ohrabri se, narode moj!’ urednika dr. Jakše Raguža u Nadbiskupskom sjemeništu ‘Zmajević’ u Zadru, 19. svibnja 2011. g.