U povodu 350. obljetnice od dolaska relikvija sv. Prošpera, suzaštitnika Hvara i Hvarske biskupije, u ovoj katedrali otvorena je 10. svibnja prošle godine „Godina sv. Prošpera“ koja, evo, ide kraju. Večeras ćemo mu zahvalno pjevati što tri i pol stoljeća „svetački počiva na oltaru, trofejem pokrit junačkim, u našem slavnom Hvaru. Jer, sveti Prošper mučenik, našeg je grada zaštitnik“. Spominjući ovu visoku obljetnicu, pitamo se koja bi bila poruka ovog mučenika vjernicima našega vremena, žiteljima ovoga grada i cijele biskupije? Što činiti sada nakon „Godine sv. Prošpera“ i kamo usmjeriti naše misli i naša djela? Na što nas zovu i potiču naši sveti zaštitnici, mučenici sv. Prošper i sv. Stjepan? Mučenici su zaista veliki Božji dar Crkvi. Vjernici su stoga već od početka obilježavali njihove grobove, tamo se okupljali i molili. Taj pobožni čin nazivali su „pohod pragovima“ (visitatio ad limina) Nije, međutim, bilo lako i moguće svima ići u Rim i moliti na njihovim grobovima. Stoga su biskupi nastojali nabaviti relikvije svetih mučenika za svoje katedrale gdje će vjernici moći moliti i njihov zagovor tražiti i prositi.
1. Mučenici su osobiti dar Crkvi i narodu
Naše katedrale uz obalu, kao i brojne župne crkve imaju relikvije svetih mučenika: Od svetog Tripuna u Kotoru, sv. Vlaha u Dubrovniku, svetoga Stjepana i Prošpera u Hvaru, sv. Dujma u Splitu, svetoga Jakova u Šibeniku, svete Stošije i svetog Krševana u Zadru, do sv. Vida u Rijeci; od svetog Kvirina u Krku i u Sisku do svetog Mavra u Poreču. Spomenuti sveti mučenici toliko su se srasli s mjestima gdje ih se posebice časti da je nemoguće zamisliti prošlost, a ni sadašnjost bez njih. Odstranite, napr. sv. Vlaha iz kulture i umjetnosti, arhiva i graditeljstva što će ostati od Grada kojega Parac drži u svojim rukama. To naprosto nije moguće ni zamisliti. Isto se može reći i za odnos grada Hvara i njegovih svetih zaštitnika Stjepana i Prošpera. Sveti mučenici, dakle, bili su i ostali duša jednoga mjesta; nebeski zagovornici i tješitelji ljudi kroz stoljeća. Siguran sam kako će oni nastaviti to biti i u vremenima koja dolaze, usprkos određenih slutnji i znakova vjerske ravnodušnosti koja sve više hvata maha.
Sveti Ivan Pavao II. svojevremeno je pozivao mjesne Crkve neka „učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu“. Nošen tim osjećajem on je tijekom svog pontifikata proglasio 480 svetaca i više od 1340 blaženika. A od toga četiri petine bili su mučenici (85%). Dobro je i potrebno sjećati se tih Božjih ugodnika i ne zaboravljati ih. Njihova žrtva i moralna veličina postala je baštinom naše sadašnjosti. U tom vidu hrvatski su biskupi uz Veliki jubilej učinili dvije stvari: Svima znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu postavili su spomen crkve mučenika na Udbini. Izgradnjom pak crkve u starogradiškom zatvoru, koju su svećenici bili prisiljeni svojim rukama rušiti, željelo se vratiti dug svećenicima koji su tamo nevino osuđeni godinama tamnovali. Stara Gradiška, gdje je 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika, postala je nenadmašeno mjesto svećeničkog progona, patnje i stradanja. Crkvu u Staroj Gradišci biskupi i svećenici gradili su svojim osobnim darom kao „trajan molitveni spomen njima u čast, kako bi općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla“ (Nadolaskom trećega tisućljeća, 37).
Vi ste, dragi Hvarani, „Godinu svetoga Prošpera“ započeli biblijskim bdijenjem ovdje u katedrali gdje se čitalo evanđelje i Djela apostolska. To je podsjećalo na onu Starozavjetnu scenu iz knjige proroka Nehemije kad se Izraelski narod vratio iz babilonskog ropstva, pa okupljeni na trgu pred Vodenim vratima čitali i slušali Pisma. Reakcija je bila ganutost i plač, da su Ezra i Nehemija rekli narodu: „Ovo je dan posvećen Jahvi, Bogu vašemu! Ne tugujte i ne plačite! Ne žalostite se, jer radost Jahvina vaša je jakost“.
2. Što, dakle, sada činiti nakon „Godine sv. Prošpera“?!
Kamo usmjeriti naše misli i naša djela? Kuda nas zovu naši zaštitnici sv. Stjepan i sv. Prošper? Čini mi se kako bismo jedan dio odgovora mogli pronaći u spomenutom pismu koje je sv. Ivan Pavao II. objavio po završetku Velikog Jubileja (2001.). U tom pismu on je naglasio da je „svetost perspektiva u koju treba smjestiti čitav naš pastoralni hod“ (NMI 30). Upravo onako kako nas je i Krist pozvao kad je zatražio: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5, 48). Drugi dio odgovora možemo pronaći u današnjim čitanjima koje smo maloprije slušali iz knjige Otkrivenja, iz poslanice apostola Petra i Ivanovog evanđelja.
Na što nas je pozvao sveti Ivan Pavao II. govoreći da je „svetost perspektiva našega života i hoda“?! Mi smo uglavnom skloni misliti kako je „svetost pridržana samo za malobrojne i izabrane osobe“. A ona je ponuda svima i sastoji se u „ispunjavanju malih običnih svakodnevnih dužnosti“, kako je govorio sluga Božji Petar Barbarić. A sveti Jose Escriva je objašnjavao da „nije svet onaj koji nikada ne padne, već onaj koji ponizno i sa svetom upornošću uvijek iznova ustaje“. Stoga, bi program našega života i hoda na putu svetosti bio: Boriti se, ustajati i odgovorno vršiti male i obične stvari. To je ono „svakodnevno trojstvo“ kojim su sveci osvojili nebo. A oni, sveci, mučenici i blaženici, obilježili su povijest običnim stilom i radom, vjerom i žrtvom, ljubavlju i potpunim predanjem, pa postali „svjetionici brojnim naraštajima“. Dopustili su da ih Krist toliko zahvati da su s Pavlom ponavljali: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2, 20). To je svetost koja je prikladna pozivu svakoga čovjeka, te na uvjerljiv način nudi to „visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života“.
Sveci su uz to bili ne samo uzor i model za nasljedovanje, već i vjerni zagovornici i pomoćnici u raznovrsnim potrebama i nevoljama života. Ovaj grad i biskupija, kao i tisuće drugih diljem svijeta, okupljali su se stoljećima oko oltara Gospodnjeg, te uz pomoć i zagovor svetaca stvarali zajednicu Kristovih vjernika. Čovjek, naime, ne može biti beskućnik. Potrebno mu je gnijezdo za dušu i za tijelo. Potreban mu je ne samo obiteljski i društveni dom, već i onaj vjerski dom, domaća vjernička obitelj gdje Uskrsnuli Gospodin daje sredstva spasenja i govori „ne bojte se ja sam s vama“. Crkva je tako postajala utočištem gdje se čovjek uz pomoć i zagovor Božjih ugodnika osjećao sigurnim i odgovornim. Tu su zadaću sveci i mučenici kroz povijest maestralno odradili, pa je njihova uloga u našem životu nezamjenjiva. Stoga im se molimo, zagovor i pomoć tražimo i zahvalne im pjesme pjevamo. Jer, „sveti Prošper mučenik, našeg je grada zaštitnik“
3. Kako se kršćani imaju ponašati pred razbijačkim silnicama u sebi i oko sebe?
Usprkos određene sigurnosti koju nam Uskrsnuli daje, te svoju pomoć po svetim zaštitnicima nudi, ne smijemo nikako gubiti iz vida da postoje i „razbijačke silnice“ u nam i oko nas. One su dobile „prepoznatljivo obličje“ vezano uz neka mjesta Svetoga Pisma, kao napr. Babilon, Korint ili crkve u Maloj Aziji (iz knjige Otkrivenja). U Babilonu je napr. oholost života dovela ljude do pomutnje jezika, pa su riječi kao prirodni izvor sporazumijevanja postale izvorom nesporazuma. U Korintu je, znamo, nastala svađa među samim vjernicima, a „duh navijanja, svadljivosti i netolerancije“ stvorio određeni raskol koji se očitovao u nezdravom nadmetanju: „bolji naši nego vaši…“ To je razljutilo i apostola Pavla pa ih je „zaklinjao imenom Gospodina Isusa Krista neka budu iste misli i istog osjećanja“. Jer, niti je Pavao, a niti Apolon za njih bio razapet na križu (1 Kor 3, 1-9). U nedavno objavljenoj knjizi Zorke Bibić, „Gladi naše zaštitnik“, piše da je hvarski biskup Ivan Andreis 1671. donio relikvije sv. Prošpera u Hvar da bi „ojačao slogu među stanovnicima grada i otoka Hvara“. Sveci su, dakle, kadri umanjiti napetosti i svađe među ljudima, te ojačati slogu i solidarnost među stanovnicima.
U pismima sedmerim crkvama iz knjige Otkrivenja čitamo kako je „popustljivost na planu kršćanske poruke“ (Otk 2-3), te mlakost i kompromisi s duhom ovoga svijeta stvorilo dogmatske i moralne pukotine, pa je sol obljutavila. A Krist je želio neka njegovi budu sol zemlje, a ne zemaljština, grad na Gori visokih ideala, krjeposti i vrlina, a ne grad u nizini, pun mana, loših običaja i zlih nagnuća. Uz moralne i dogmatske pukotine vjerničke osobnosti postoje i one koje se tiču nastranosti i devijacija gledom na naš rad, pa to valja trajno ispravljati i liječiti. Prije desetak dana proslavili smo sv. Josipa radnika pa je bilo prigode razmišljati o radu kojim čovjek „transformira“ povjereni svijet, a ujedno i sebe „usavršava“. Tako se u procesu rada i usavršavanja svijeta događa „hominizacija i divinizacija čovjeka“, čovjek biva obogaćen ljudskim i božanskim vrlinama. Stoga je rad velika moralna i kršćanska vrijednost. No, valja paziti da „razvijena tehnika“ ne „podjarmi čovjeka“, robotizira ga i „učini slugom mašine i strojeva“. Valja također bdjeti da u radu vlada zdrava motivacija. Jer, rad može biti ponekad motiviran samo stjecanjem materijalnih dobara, što se naziva „devizomanijom“. Može isto tako biti motiviran isticanjem sebe i svojih sposobnosti iznad drugih i protiv drugih, a to se opisuje „narcisomanijom“. Rad također može dobiti oblik nepristojnog natjecanja i bezobzirnog pretjecanje koje se onda pretvara u „karijeromaniju“, a to znači da pojedinac napreduje samo preko leđa drugih.
4. Kako unositi obrise svetosti u našem radu, hodu i životu?!
Što nam je, dakle, sada činiti nakon „Godine sv. Prošpera“, pitam po treći put?! Kako ugrađivati „svetost u perspektivu našega rada, života i hoda“ na što nas je pozvao sv. Ivan Pavao II.?! Uz to čuli smo večeras i poticajne riječi iz Ivanova evanđelja, kao i iz njegove knjige Otkrivenja, te neke konkretne poruke apostola Petra. U skladu s tim tekstovima čini mi se kako nam vrijeme nakon „Godine sv. Prošpera“ nudi bogatu molitvenu i utješnu perspektivu kako nas je izvijestio evanđelist Ivan. On otvara evanđelje molitvom za nas: „Oče sveti sačuvaj ih u svom imenu“. Isus nas je, dakle, već davno zamilovao svojom velikosvećeničkom molitvom, pa nema razloga biti u strahu, zabrinuti i nesigurni za našu budućnost. On moli Oca za nas i ne traži da „nas uzme sa svijeta, već da nas zaštiti od Zloga i sačuva u istini“. Jer, njegovim vazmenim otajstvom mi smo „postali rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečen da naviješta silna djela onoga koji nas iz tame pozva u svoje divno svjetlo“, kako pjevamo u uskrsnom predslovlju.
Apostol Petar nas s druge strane hrabri i potiče u svojoj poslanici da budemo „radosni ako za njega budemo trebali i trpjeti“. I nalaže nam „biti uvijek spremni pružati svima obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pt 3, 15). Tu je, dakle, odgovor i na upit što činiti nakon „Godine sv. Prošpera“ i kako ugrađivati „svetost u perspektivu našega rada, života i hoda“. Neka nam suzaštitnik sv. Prošper, koji je već tri i pol stoljeća sugrađanin Hvara, te osobiti zagovornik i prijatelj svih žitelja hvarske biskupije, pomogne boriti se s teškoćama i nevoljama života. Neka nam pomaže ustajati nakon mogućih padova, odgovorno i savjesno vršiti male i obične stvari, te usvajati i ugrađivati u program našega hoda i rada to „visoko mjerilo redovitoga kršćanskog života“. Jer, slavimo, braćo Hvarani, „velikoga junaka i njegova djela jaka“. On je nadvladao sve protivštine „krjepošću i bijegom, uz Božju milost pod Isusovim stijegom“. Nema, naime, drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti, osim imena Isusa Krista, Uskrsloga. Njemu hvala za mučenike i svece zaštitnike i slava u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Hvar, 10. svibnja 2021.