Na blagdan sv. Marka, u nedjelju 25. travnja, don Tomislav Končurat, župnik župe sv. Ivana Krstitelja u Gorici – Raštane u zadarskom zaleđu, predvodio je obred blagoslova polja nakon mise koju je na Markovo, kada je ujedno bila Nedjelja dobrog pastira, predvodio u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Gorici.
Obred je počeo procesijom od goričke župne crkve do njiva podno te crkve, gdje je u okruženju vinograda, maslina i voćnjaka don Tomislav molio blagoslov za rodove i plodove te zaštitu od zlih sila, od razornog nevremena, poplava, studeni, vjetra, štetnih životinja, tuče, leda i zlih godina koja uništavaju urod.
Blagoslov polja je zazivanje na sve, „da snopove naše skupimo“, da Bog „poškropi rosom svoga blagoslova urode koje krijepi svojim daždom i suncem“, prema obredniku blagoslova.
„Blagoslov polja vezan je uz blagoslov koji se obavlja u prosnim danima. To je proljetno vrijeme i početak pupanja loze, voćki, stabala. Travanj je proljetni mjesec, ali nekad u tom mjesecu, kao i ove godine, bude studen. Ljudi prije nisu imali tehničke zaštite kao sada u vrijeme tehnologije: ventilatore, grijače, pesticide i ostalo. Ljudi su vjerovali. Jednostavno, to je bio njihov izričaj. Živjeli su u uvjerenju – jedino Bog može zaštititi“ istaknuo je don Tomislav, rekavši da je procesija na blagdan sv. Marka u Gorici jedna od pet procesija koje su nekada bile u toj župi. Održavale su se još četiri procesije prije Uzašašća. „I to je trajalo, po tri, četiri sata, tako je bilo i na otoku, odakle potječem. Ljudi su jednostavno imali povjerenje i vjerovali Bogu da on jedini može sve očuvati, blagosloviti i zaštititi. Blagoslovom polja i mi to činimo. Tražimo Božju milost za trud naših ruku. Isus sam kaže: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa’. Kada smo toga svjesni, onda nije problem žrtvovati se i odvojiti vrijeme i molitvu baš za to, da nam Bog da ono što nam je sam obećao“ rekao je župnik Končurat.
Suvremeni čovjek izgubio je povezanost sa zemljom i to iskustvo, osjećaj primanja i zazivanja Božjeg blagoslova za rad naših ruku danas se uvelike izgubio.
„Bog je na početku stvaranja svijeta rekao: ‘Evo, sve vam dajem, sebi podložite zemlju, obrađujte’. Dužni smo Bogu zahvaljivati. Ta naša molitva je zahvala Bogu. Zato u jesen imamo zahvalu za plodove zemlje. To je sve međusobno povezano. Najprije tražimo blagoslov, a onda zahvaljivanje. Čini mi se da smo mi ljudi izgubili zahvaljivanje, ali ne i prošnju. Jer kad nam je nešto teško, onda se sjetimo Boga i molimo. Ali kad nam Bog to da, onda zaboravimo na Boga. Zato je dobro uvijek se prisjećati, moliti i zahvaljivati“ potaknuo je don Tomislav.
U procesiji od crkve do polja puk je molio pjevane litanije svetima. „Procesije su uvijek bile pokorničkog karaktera, pravimo pokoru za blagoslov. Nakon korizme imamo Uskrs, da bismo mogli kasnije zahvaljivati. Posebno se traži zagovor svih svetih, cijelog neba, da se utječe Bogu da nas zaštiti. Kao i masline, vinograde, voćke, žito, vrtove, zelje, sočivo, sve od čega ljudi u svakodnevnici žive. Ravni Kotari su srce Hrvatske gdje se može puno toga uzgajati. Od uzgoja hrane u Ravnim kotarima mogli bismo hraniti cijelu Hrvatsku. To su naši ljudi, vrijedne ruke. Danas rijetke obitelji žive samo od poljoprivrede, ali naši ljudi uvijek se uz posao koji rade, bave i obrađivanjem njiva, za sebe i drugoga. Ljudi u Gorici – Raštane i Ravnim kotarima jako su darežljivi. Uvijek će rado dati od svoga i znaju da će im se to vratiti. To je taj Božji proces, ljubi Boga i bližnjega svoga. Čovjeku se uvijek vrati ako daje od srca“ istaknuo je don Tomislav.
Stariji Goričani sjećaju se kako se nekad išlo u sva četiri okolna sela: Raštane Gornje, zaselak Lužine, Raštane Donje, Gorica i Glavica gdje bi se procesija zaustavljala na svim bunarima koji su bili na tom području, kao izvoru vode. Tu bi se navijestilo evanđelje i svećenik bi blagoslivljao polja i njive.
I Isus je u svojim govorima i prispodobama često koristio parabole iz prirode. To je čovjeku blisko, iskustveno. Baš u obradi zemlje vide se sve faze života, kako za dobiti plod treba vrijeme, trud, strpljivost, a svega toga danas čovjeku nedostaje, htio bi sve na gotovo i odmah.
„Obrada zemlje pokazuje kako je potrebno baš povjerenje. Može čovjek zasijati. Ako nema povjerenja da će Bog dati kišu, da će Bog sačuvati od studeni, leda, ne bismo ništa posijali i posadili. Ali baš iz toga izlazi vjera. Današnji čovjek misli da sve drži u svojim rukama. To je veliki problem – nemamo povjerenja u Boga. A Bog hoće: ‘Pusti meni jedan kraj, ja ću te voditi’. Kad radimo tako da vjerujemo, Bog mi hoće dati, hoće mi sačuvati zemlju od leda, onda nema problema. To je ta Božja suradnja, suradnja čovjeka s Bogom, na koju nas je Bog pozvao već na početku stvaranja svijeta. To je život. Na polju se događa život. Iz polja izvire život. Koliko puta Isus govori o sjemenu koje klija, o dobrom pastiru koji izvodi na pašnjake, jer Bog tamo daje život, u stvorenome što nam je darovao. Mi smo se zatvorili i to nas otuđuje. A kad izađemo vani, na otvoreno, onda smo otvoreni prema svima. Onda se srce otvara i sve vuče k tome da u svemu što vidimo oko sebe, tražimo ono božansko. Jer Bog nam to dariva“ poručio je don Tomislav.
Za vrijeme obreda na sve četiri strane svijeta, župnik Končurat poškropio je blagoslovljenom vodom i pokadio polja te je puk na kraju obreda blagoslovio procesijskim križem.
U propovijedi misnog slavlja don Tomislav je govorio o slici dobroga pastira.
„Ivan apostol govori o ljubavi Božjoj i svoje poslanice uvijek počinje riječju ‘Ljubljeni’. Želi nam posvijestiti da smo od Boga posebno izabrani. Bog nas želi pridobiti na sve moguće načine i pokazati nam svoju ljubav, ali mi se često izmičemo i želimo od Boga pobjeći. No, Bog od nas ne odustaje“ rekao je don Tomislav, istaknuvši da zato Isus daje sliku pastira i ovaca.
„Pastir nikad ne ide praznih ruku. Nosi štap, kosor, ne da bi se tukao, nego da bi pomogao. I svaki pastir, ako mu se ovca zapetlja u draču, uzme kosor i to odijeli. Netko može reći, pa zašto to čini, ima on drugih ovaca. Ali to je slika kojom Isus želi dočarati brigu pastira za ovce. Isus ne želi reći ljudima, vi ste ovce. Nego daje sliku te ljubavi. Pastiri imaju iskustvo, kad im se ovca zapetlja u grm, da je on nije ostavio zato što ima druge. Nego tu ovcu otpelja iz grma i nevolje. I to Isus kaže: koji je to, kakav pastir, ako neće ostaviti 99 ovaca, da ide za onom jednom koja se izgubila? To je normalno, instinktivno ponašanje. To je ponašanje pastira. To je ponašanje ljubavi.
S druge strane, Isus govori o najamnicima kojima nije do ovaca. Da iznajmimo nekoga koji će nam čuvati ovce, ako je neko veliko stado, sumnjam da bi najamnik brojao je li mu se neka ovca izgubila. A Isus kaže: ‘Ja sam dobri pastir. Ja polažem život za svoje stado’. Isus je to učinio zbog ljubavi. Ivan apostol kaže, ‘Djeca se Božja zovemo i jesmo’. Koji to roditelj ne bi dao sve, samo da njegovo dijete ima život? I svoj život dati, samo da dijete ima život. Koji roditelj to ne bi učinio? To čini naš Bog za nas. Božja ljubav prema meni, prema tebi, prema nama, nema granica, do cijene vlastite smrti. Do cijene krvi. Isus kaže: ‘Ja sam vlastan dati život, oduzeti ga i ponovno uzvratiti’. Znajte, Bog vas voli i ljubi“ ohrabrio je puk don Tomislav Končurat.
Ines Grbić
