Kad je Papa Franjo objavio svoje pismo „Očevim srcem“ (8. 12. 2020.) spomenuo je poljskog književnika Jana Dobraczyńskog koji u knjizi „Sjena oca“ opisuje lik svetog Josipa kao „sjenu nebeskog Oca koji Isusa čuva i štiti“.
Čovjek, naime, „ne postaje otac jednostavno rođenjem djeteta, već preuzimanjem odgovornosti da se za njega brine. Očevi se, dakle, ne rađaju, nego postaju očevima „kad prihvate odgovornost za život drugih“. Biti otac podrazumijeva poznavati djecu i „ne sputavati ih posesivno i zaštitnički, već ih učiniti sposobnima da sami odlučuju, uživaju u slobodi i istražuju nove mogućnosti“, piše Papa i tumači kako je „posesivna ljubav opasna jer zarobljuje, guši i čini nas nesretnima“.
„Logika ljubavi uvijek je logika slobode“, kaže Papa, a sveti Josip znao je voljeti na izvanredno slobodan način te nikad nije stavljao sebe u središte, nego se „usredotočio na Marijin i Isusov život“. Njegova strpljiva šutnja bila je obilježena konkretnim gestama povjerenja. Takvi nam očevi trebaju. Nema koristi od onih koji se „tiranski ponašaju i žele dominirati“.
Stoga, valja pomagati očevima da otklone sve ono što „miješa autoritet s autoritarnošću, služenje sa servilnošću, sučeljavanje s ugnjetavanjem, dobročinstvo s dobrobiti drugih, silu s uništenjem“, piše Papa Franjo i tumači da je „svako dijete nositelj jedinstvene tajne koja se može ostvariti samo uz pomoć oca koji poštuje slobodu djece“.
Očevi, zapravo, dovršavaju svoju odgojnu ulogu očinstva tek kada „postanu svjesni da su beskorisni“; kada osjete da su im se „djeca osamostalila i da mogu sami i bez pratnje hoditi životnim stazama; kada poput Josipa spoznaju da djeca nisu njihova, nego samo povjerena njihovoj skrbi. U nekom smislu, svi smo poput Josipa „sjena jedinoga nebeskog Oca koji daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima“ (Mt 5, 45).
1. Ohrabrite se moliti i nasljedovati Josipove vrline
Papa Franjo objasnio je „svrhu svoga Pisma i Godinu svetoga Josipa“ željom da u nama „poraste ljubav prema ovom velikom Svecu“ te da „budemo ohrabreni moliti njegov zagovor i nasljedovati njegove vrline i revnost“. Jer, „istinsko poslanje svetaca nije u postizanju čuda i milosti, nego da nas zagovaraju pred Bogom poput Abrahama, Mojsija i Isusa „jedinog posrednika“ (1 Tim 2, 5) koji se „uvijek živ za nas zauzima“ (Heb 7, 25). Sveci pomažu vjernicima da idu putem svetosti i savršenstva, kako lijepo savjetuje apostol Pavao kad kaže: „Nasljedovatelji moji budite“ (1 Kor 4, 16). Svojom rječitom šutnjom to kaže i sveti Josip, pa poput svetog Augustina pita: „Ako su toliki mogli, zar ne možete i vi?“. A kad se približio konačnom obraćenju, uskliknuo je: „Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara, i tako nova!“. Treba, dakle, moliti svetoga Josipa za milost obraćenja i posebice da „otkrivanje te Božanske ljepote“ ne bude previše kasno. Što, dakle, mogu i trebaju činiti „katolički očevi“ kako bi ostali vjerni pozivu svoga očinstva?! Ovih nekoliko natuknica pronađenih na stranicama „duhovne literature“ neka budu poticaj i nit vodilja na tom putu. Treba najprije biti raspoložen i svaki dan moliti na nakanu da se „bude dobar suprug i otac”, jer znamo da se lako spotičemo i padamo.
Uz raspoloženje za molitvu, potrebno je „dobro posložiti svoje prioritete“ tako da Krist bude na prvom, obitelj na drugom, a posao na trećem mjestu“. U tako posloženim prioritetima, otac poštuje i ljubi svoju suprugu te skupa s njom „živi sakrament braka kao nešto jedinstveno i sveto“. Temeljem Svetoga Pisma i naučavanja Crkve, oni su kao roditelji svjesni da je „njihov poziv prispjeti s čitavom obitelji u raj“. Na ovom smo svijetu, naime, zato „da Boga upoznamo, ljubimo, služimo mu i tako u nebo dođemo“. Roditelji su svjesni da su stvoreni za raj, a ne za ovaj svijet, pa se u skladu s time i ponašaju. Djeca, pak, koju dobiju, Božji su dar. A ljubav i skrb koju posvećuju svojoj djeci, najbolji je način kako Bogu uzvratiti i zahvaliti za taj dar.
2. Ostanite uz obećanje vjernosti i ljubavi
Očevi, ne umarajte se Bogu zahvaljivati za primljene darove, tražiti oproštenje za svoje grijehe i propuste te moliti za ono što vam je potrebno. Jer, „život je zapravo hvala i oprosti”, ne samo u odnosu prema Stvoritelju života, već i prema onima s kojima smo sakramentalno i sudbinski povezani.
Uz molitvu i zahvaljivanje, potrebno je žrtvovati nešto od svoga vremena koje posvećujete poslu, zabavi i odmoru, u korist svoje obitelji. Djeca koja budno prate vaše riječi, djela i korake jednom će to isto raditi. Učinite sve što je u vašoj moći da to bude ispravno i dobro.
Ne dopustite vašem ponosu da vas spriječi moliti i tražiti Nebo za pomoć. Preporučite svoje brige i nakane posredovanju Blažene Djevice Marije i njezinog zaručnika svetoga Josipa. Molite jedni za druge i živite s radošću, hrabro i časno svoj poziv očinstva i majčinstva. Ne smetnite nikada s uma kako je vaš poziv na očinstvo vezan uz vjernost obećanjima koje ste dali na vjenčanju. Neka vam ne prođe dan, koliko god bio naporan, a da se ne približite djeci, s njima se poigrate, proveselite i nasmijete. To će, uz ostalo, vaša djeca nositi kao dragu uspomenu i biti trajno zahvalni za vašu blizinu i ljubav.
Izbjegavajte suvišne „prodike i predavanja“ i pretvorite se u uho kako biste „čuli i uhvatili“ ne samo riječi, već i titraje „neverbalne komunikacije“ vaše djece. I pomažite im da izraze ono što misle i osjećaju, bez osuda i predrasuda. Budite iskreni i transparentni u iznošenju svojih stavova, mišljenja i uvjerenja. I ne bojte se reći i ono što se na prvi mah neće svidjeti vašoj djeci, posebice kad je u pitanju sebičnost, red i rad, stjecanje materijalnih dobara, poslušnost i poštivanje drugih i drugačijih. To su ljudske i kršćanske kreposti koje se ne dobiva u poklad rađanjem, već osobnim nastojanjem, žrtvom i pregaranjem, popraćen duhovnom dimenzijom molitve i sakramentalnog života.
Neka nam novozavjetni patrijarh, sveti Josip, pomogne kako uspjeti na tom putu napretka i savršenstva i prati nas svojom potporom i svojim zagovorom.
Kad pritisnu boli – u toj suznoj doli, idite k Josipu!
Nesreća kad bije – a pomoći nije, idite k Josipu!
Kada duša zdvaja – pati od očaja, idite k Josipu!
Žalost kad vas muči – jer nemir je u kući, idite k Josipu!
Mons. Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup
