Na Veliki četvrtak 1. travnja zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misu Večere Gospodnje u katedrali sv. Stošije u Zadru.
Spominjući blagdan Pashe koju je Isus slavio sa svojim učenicima u navještaju Ivanovog evanđelja, „Ivan dodaje nešto što ne nalazimo kod ostale trojice evanđelista sinoptika, nego je samo Ivan to zabilježio – obred pranja nogu. Pokušavajmo odgovoriti na pitanje koje je Ivan zapisao, a Isus ga je izgovorio na Posljednjoj večeri: ‘Shvaćate li ovo? Razumijete li ovo?’. Pokušajmo ući u otajstvo te Večeri, da nešto od toga razumijemo i obogatimo svoju dušu onim što su nam pisci ostavili“ potaknuo je mons. Puljić, poručivši: „Za Ivana, nova Pasha počinje ne toliko u Dvorani gdje je ustanovljen obred svete mise, koliko na križu, na Kalvariji gdje se završava djelo koje će se spominjati i slaviti“.
Naime, „trojica sinoptika (Mt, Mk i Lk) detaljno opisuju pashalni obred, a Ivan samo spominje kako su te večeri blagovali Pashu i dodaje da je Isus ustao i oprao noge svojim apostolima. Dok trojica evanđelista donose detaljno izvješće kako Isus pretvara kruh i vino u svoje tijelo i krv kao zalog novoga Saveza, Ivan spominje blagdan Pashe i odmah dodaje kako „Isus ustaje, odlaže haljinu, uzima vodu, učenicima pere noge i otire ubrusom kojim je bio opasan“ (Iv 13, 4-5). Čini se da je Ivan time htio istaknuti više ‘događaj, nego otajstvo’, više ‘značenje, nego znak’“ naglasio je mons. Puljić, rekavši kako „i mi slaveći misu, na nekrvan način obnavljamo upravo to otajstvo muke i smrti našeg Spasitelja na Kalvariji“.
„Pashalni znakovi novoga saveza su Tijelo i krv Kristova, a Isus je novo pashalno janje, kako ga je preteča Ivan Krstitelj najavio: „Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta“. Evo onoga koga svijet čeka. Evo Mesije! Dva su velika događaja u dva dana: pashalna večera u četvrtak navečer i pashalna žrtva sutradan, u petak poslijepodne. Upravo u trenutku dok su ljudi, po odredbi Mojsijevoj, klali pashalne janjce u hramu, Isus je visio i umirao na križu za spasenje svijeta, Krist kao Jaganjac Božji. Janje Božje koje je Ivan pokazao kad ga je susreo. Tu je možda i razlog zašto je Isus anticipirao pashalnu večeru dan ranije. Židovi, naime, Pashu slave u petak, uoči subote. Isus je to htio učiniti u četvrtak, kako bi bila ta podudarnost – dok Židovi kolju janjce, pripremaju se za Pashu, ‘Evo, ja se kao Janje Božje žrtvujem na Kalvariji i prinosim Bogu svoj život za spasenje svijeta’. Ispravno je ovdje ponoviti Isusove riječi: ‘Razumijete li ovo?’. Shvaćamo li ovo? Je li nam to donekle, ako ne razumski jasno, ali prihvaćamo li to srcem – da je Isus naš Spasitelj, to žrtveno janje koje se prinosi Bogu za spasenje svijeta“ potaknuo je nadbiskup Puljić puk na razmatranje Isusove spasenjske žrtve, rekavši: „Učenici će to shvatiti tek nakon uskrsnuća. Sveti Pavao će u tom kontekstu napisati svojim Korinćanima: „Žrtvovana je Pasha naša, Krist“ (1 Kor 5, 7). Krist je naša Pasha. Krist je to janje koje se žrtvuje“.
Nadbiskup je potaknuo da u duhu odemo u dvoranu gdje je Isus okupljen sa svojim apostolima i učinio je dvije stvari. „Darovao nam se pod prilikama kruha i vina, zaredio je svoje apostole i ovlastio ih neka prikazuju Isusovu krv i tijelo njemu na spomen. Zahvalni smo Bogu za tu svetu večeru. U mislima i u otajstvu proživljavamo taj veliki dar kojeg nam je Bog ostavio, svjesni naše nedostojnosti, ali i Isusove žive prisutnosti među nama, upravo po otajstvima sakramenata i euharistije“ istaknuo je mons. Puljić.
Pokušavajući ući u otajstvo i značenje svete večeri Velikog četvrtka, liturgija navještenih čitanja donosi opis slavljenja Pashe kod Židova, Pavlovo tumačenje Isusove Posljednje večere kao sklapanje „novog Saveza“ a Evanđelje dirljivi opis pranja nogu apostolima s Isusovom zapovijedi „Ljubite jedni druge te i vi ovako činite“.
„Starozavjetni pisac iz Knjige izlaska donosi točno propise kako slaviti blagdan Pashe, a on je uspomena na prijelaz iz ropstva u slobodu. Pasha je uspomena na taj povijesni dan kad je Bog intervenirao i oslobodio svoj narod. Pisac kaže, ‘Ovo prenesite s koljena na koljena, ovako se ima slaviti Pasha’. I navodi sve u detalje: neka bude zelja, beskvasnog kruha i janje ili kozle koje uoči Pashe treba zaklati, podijeliti i onda slaviti“ rekao je mons. Puljić.
„Blagdan Pashe za Židove ima značenje spomen-čina i sjećanja na veliki spasenjski događaj oslobađanja njihovih otaca iz ropstva egipatskog. U dvorani Posljednje večere Isus se ponaša kao kućedomaćin, predvodi ceremonijal pashalne večere koju je „vruće želio blagovati“ sa svojim učenicima. Uzima čašu, zahvaljuje i blagoslivlja u duhu onoga što je rečeno Mojsiju i Aronu: „Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljenja do koljena.. Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske“ (Izl 12, 14; 27). Nešto se, ipak, neuobičajeno dogodilo te svete večeri, na Isusovoj Posljednjoj večeri. Nakon blagoslova Isus svojim učenicima pruža kruh uz riječi: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“ i čašu vina uz riječi: „Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha“. Iako apostoli toga trenutka nisu shvaćali što to znači, osjetili su da nastupa novo doba, mesijansko razdoblje. Ostvaruje se Novi savez po Isusu koji se po euharistiji trajno povezuje s ljudima i bit će trajno nazočan među nama. Euharistija, dakle, postaje nekrvna žrtva Novoga Saveza koji je sklopljen u krvi Kristovoj. Da bi taj savez ovjekovječio, Isus izriče svoju oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“. A oporučna želja se izvršava“ poručio je nadbiskup Puljić.
„Euharistija koju Crkva po Kristovom nalogu ima slaviti, jer to je Isusova oporučna želja ‘Ovo činite meni na spomen’, naša je nova Pasha, a misno slavlje je središte kršćanskog života. Prvi kršćani to su dobro shvatili pa su „svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, lomili kruh, te u radosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46-47). Naš kršćanski život ide na dva kolosijeka: molitva i euharistija. Mi bez euharistije ne možemo. A molitva nam je hrana duše naše, snaga naša. Zato je euharistija naša nova Pasha“ rekao je nadbiskup, podsjetivši na preporuku Apostolskih uputa (Didahe): „U dan Gospodnji saberite se zajedno, lomite kruh koji nam je s neba dao i slavite Euharistiju koja svaku slast u sebi ima“.
Na kraju mise nadbiskup je pokadio Sveto otajstvo na glavnom katedralnom oltaru, odakle je Sveto Otajstvo u pratnji asistencije, hodeći kroz katedralu, prenio u Božji grob u pokrajnju lađu katedrale. Nadbiskup, svećenici i puk ostali su u trenucima klanjanja pred Svetim Otajstvom, a Katedralni zbor sv. Stošije predvođen mo. Žanom Morovićem pjevao je Gospin plač.
Ines Grbić
