Svećenik u vjerničkoj zajednici
1. Tijekom korizme i posebice u Velikom tjednu razmišljamo o Isusovoj muci, a jutrošnja liturgija Posvete ulja podsjeća nas na dva važna događaja s Posljednje večere: Ustanovu svetog Reda i ustanovu Presvete Euharistije. Stoga, sa zahvalnošću mislimo na službu koju nam je Crkva povjerila, pa u tom ozračju želimo razmišljati o našem pozivu služenja, te izraziti spremnost obnoviti svoja svećenička obećanja. Kad čitamo izvješća o tomu što je Isus učinio one svete večeri, otkrivamo da sinoptici opisuju kako Isus pretvara kruh i vino u svoje tijelo i krv kao zalog novoga Saveza. A Ivan uz spomen blagdana Pashe dodaje kako te večeri „Isus ustaje, odlaže haljinu, uzima vodu, učenicima pere noge i otire ubrusom kojim je bio opasan“ (Iv 13, 4-5). Ova zanimljiva pojedinost daje nam povoda upitati se je li Ivan htio time istaknuti više „događaj, nego otajstvo“, više značenje, nego znak?!
Za njega, naime, nova Pasha počinje ne toliko u Dvorani gdje je ustanovljen obred, koliko na križu, na Kalvariji gdje se završava djelo koje će se spominjati i slaviti. Neki egzegete ističu da je „pranje nogu sakrament vlasti“ i znak naravi i načina našega pastoralnoga služenja. Obredom pranja nogu Ivan opisuje novo otajstvo za koje Isus veli: „Dao sam vam primjer da i vi tako činite“ (Iv 13, 15). Što je Ivan htio poručiti i kakav nam je primjer Isus ostavio? Činom pranja nogu on je slikovito izrazio smisao svog poslanja. A riječi „dao sam vam primjer da i vi tako činite“ podsjećaju na ustanovu Presvete euharistije: „Ovo činite meni na spomen“. Tako je ustanovljena „đakonska služba“ koja postaje temeljnim zakonom služenja u Crkvi. A ono izvire iz krijeposti ljubavi koja ne traži svoje (1 Kor 13,5), nego se dariva. „Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca“ (Mt 11, 29). Tako ga gledamo one večeri na koljenima kako pere noge apostolima.
2. Svake godine, braćo svećenici, na ovaj dan činimo našu godišnju inventuru. Razmišljamo o otajstvu svećeničkog služenja i obnavljamo naša svećenička obećanja. Obred nam pomaže i potiče vidjeti koliko je ljubavi i poniznosti u našem služenju. I pri tom dobro važemo služimo li doista braći, kako je Isus želio, ili se, ne daj Bože, braćom služimo. Ovo posljednje čine oni koji na sve načine traže „potvrdu svoga rada“, pljesak, aplauz ili još gore, zaradu i novac. Tijekom Svetoga Tjedna evanđelja pripovijedaju o Isusovim apostolima, posebice o Judi koji potajno ide glavarima svećeničkim i pogađa se koliko će mu novca dati da proda Isusa. Kad je dobio trideset srebrnika, zapisano je kako je tražio priliku da Isusa preda. Juda je bio mutan i dvoličan čovjek čiji je nutarnji svijet bio nepoznat i nepristupačan. Unatoč povjerenja koje mu je Isus iskazao da vodi blagajnu male zajednice apostola, on ih je u tajnosti potkradao. To bilježi Ivan kad priča o susretu u Lazarovoj kući, gdje Marija izlijeva „dragocjenu nardovu pomast po Isusovim nogama“. Njezin čin darežljivosti i poštovanja Juda komentira: „Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima? Nije to govorio što mu je bilo stalo do siromaha, piše Ivan, već je uzimao kradom iz kese što se u nju stavljalo“ (Iv 12, 4-6).
Novi Zavjet spušta zastor na Judinu scenu kad Jedanaestorica biraju Matiju “da primi mjesto ove apostolske službe“. No, ostao je izraz „judinovaca“ koji se primjenjuje na one koji se „služe povjerenom službom u privatne interese“: Pa, malo za „svoje potrebe u stranu“ otkini ovdje, malo ondje“, malo od milostinje, malo od intencija ili drugih darova. Nisu bez razloga stari Dubrovčani uklesali u kamenu zlatno pravilo na Kneževu dvoru za „članove umoljenih“ (za vijećnike), „obliti privatorum, publica curate!“ Dok obavljate javnu službu, zaboravite na privatne interese i brinite se za opće. Zašto? Jer, čovjek je po naravi slab i ranjiv. Ranjen je u svim svojima moćima razuma, osjećaja i volje. Vidi i zna što je dobro, ali lako podlegne sebičnim sklonostima i zlim nagnućima. I tako se nađe u društvu „judinovaca“. Svatko, naime, može imati u glavi potencijalnu Judinu misao izdaje i nevjere, može u ruci nositi moguću „Judinu torbu i novac“ koji se onda lako za prste zalijepi, a može i na usnama nositi virus Judinog izdajničkog poljupca. Slavlje posvete ulja i naš svećenički dan dobra je prigoda svakome od nas pogledati u svoju nutrinu da nema gdje u našem srcu, ruci i pameti, ne daj Bože, Judinog sjemena i opasnih virusa sklonosti potkradanju i privatluku.
3. Činom pranja nogu Isus je opisao smisao služenja koje suprotstavlja „vladanju i nametanju“. „Nije nam namjera biti gospodarima vjere vaše, piše Pavao Korinćanima, (2 Kor 1, 24), nego suradnicima vaše radosti i vječnog spasenja“. Isusove riječi nakon pranja nogu „dao sam vam primjer da i vi tako činite“ podsjećaju na ustanovu Presvete euharistije: „Ovo činite meni na spomen“. Zakon služenja u Crkvi izvire iz krijeposti ljubavi koja ne traži svoje (1 Kor 13,5), nego se dariva. „Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca“ (Mt 11, 29). Stoga, gledamo Isusa one večeri na koljenima kako pere noge apostolima. U kontekstu pranja nogu i služenja drugima valja naglasiti kako „služiti braći“ nije najvažnija stvar našeg pastorala. Prva i najvažnija stvar jest „služiti Bogu“. Stoga, treba imati na pameti kako služenje čovjeku nije automatski i služenje Bogu. Kad svećenik zanemari ono što se od njega s pravom očekuje, a to je molitva i sakramentalni život, on zapravo ne služi braći. On se možda „razdaje“ u pretjeranom aktivizmu, pa je u ozbiljnoj opasnosti zanemariti duhovnost i molitvu, te izgubiti vezu s vrelom svoga svećeništva. Valja, dakle, imati trajno pred očima ono što smo na ređenju obećali i što godišnje na ovaj dan obnavljamo: „Pobožno i vjerno slaviti Kristova otajstva, trajno zazivati Božje milosrđe za povjereni narod, izlagati i tumačiti katoličku vjeru, i tijesno biti povezan s Kristom vrhovnim svećenikom u molitvi za spasenje povjerenih duša“. Sve to valja činiti u znaku crkvene odredbe iz poznatog tropleta s ređenja:
„Vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, a sam vrši ono što druge poučavaš“.
Kad spominjem ovaj troplet s ređenja drago mi je spomenuti da nekoliko naše braće svećenika imaju ove godine okrugle obljetnice misništva: prečasni gospodin don Milivoj Bolobanić, kanonik obilježava svoju dijamantnu (60.), don Pavao Zubčić svoju zlatnu misu, a don Marinko Jelečević i don Zdravko Katuša srebrni misnički jubilej (25). Okruglu obljetnicu od 30 godina misništva ove godine obilježavaju don Marinko Duvnjak i don Andrej Jan Stepien. Od srca čestitamo i želimo obilje Božjeg blagoslova. Božjim promislom i svetim ređenjem, draga braćo svećenici, te mandatom Crkve Kristove dodijeljena nam je odgovorna i sveta zadaća sabirati, upućivati i odgajati vjerničke zajednice ove mjesne Crkve zadarske. Stoga, u svoje ime kao i u ime svakoga od vas koji participirate na Kristovu svećeništvu upravljam ovdje u našoj prvostolnici žarku molitvu Kristu, Velikom Svećeniku:
„Gospodine Isuse Kriste, svećeništvo je tvoja milost i tvoj dar. Blagoslovi nas koji tvojom milošću i poslanjem pastoralno djelujemo na terenu ove Nadbiskupije. Posveti nas otajstvom Velikoga Četvrtka i ispuni snagom svoga Duha kako bismo neustrašivo propovijedali Radosnu vijest, dijelili Svete tajne i tvoj puk ispravno odgajali. Neka nam sveti Josip, koji je u životnim krizama i teškoćama bio „kreativan i hrabar“ skrbnik svete Obitelji, bude pomoćnik i nadahnuće u našem radu kako bi i „našim stvaralačkim zalaganjem povijest spasenja išla naprijed“. A Blažena Djevica Marija, majka i zagovornica naša, neka potkrijepi naše ponizne molitve pred Srcem svoga Božanskog Sina. Amen .
Mons. Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup
Veliki Četvrtak, 1. travnja 2021.