Očevi se “ne rađaju, već postaju” – Očinstvo je poziv, žrtva i vještina
Na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2020. godine, papa Franjo uputio je Apostolsko pismo „Očevim srcem“ (Patris corde), kojim je proglasio „Godinu svetog Josipa“. U Pismu „Očevim srcem“ Papa opisuje ovog Božjeg ugodnika kao „voljenog oca“ koji je „nježan i pun ljubavi“, kao „poslušnog oca“ koji „prihvaća stvarnost kreativno i hrabro“. Odlučio sam za svaku srijedu, koja je Josipov dan, od danas do 1. svibnja kad se obilježava Josipa radnika uputiti prigodno razmišljanje o ovo velikom, ali slabo poznatom svecu. Danas kad slavimo njegovu svetkovinu istaknut ću njegovo očinstvo i njegovu izvanrednu osobnost koja je toliko bliska našem ljudskom iskustvu. Prije pet godina Ured za život i obitelj pri HBK objavio je katehetski materijal pod naslovom „Očinstvo i majčinstvo – dva su lica roditeljskog poslanja“.
Hrvatski psihijatar i psihoterapeut, dr. Pavao Brajša, pripovijeda da je jednom u slovenskim planinama susreo mladoga oca kako nosi dvogodišnje dijete u naprtnjači na leđima, a ženu drži za ruku. Drugi put je u razgovoru pitao mladu ženu je li možda suprug došao s njom. Kada mu je potvrdno odgovorila, pošao je u čekaonicu i našao njezinoga muža kako s bočicom i dudom hrani njihovo malo dijete. Dr. Brajša još spominje i mladoga inženjera koji je mijenjao pelene djetetu, a njegova je žena prala suđe kad ih je bez najave posjetio. Ovih nekoliko primjera bile su povodom dr. Brajši da zaključi kako je na pomolu „suvremena revizija očinstva“ koja donosi drukčiji pogled na oca kojeg bi se moglo „nazvati otac-majka“, ali i drukčijeg pogleda na majku koju bi se moglo nazvati „majka-otac“. Jedno i drugo uživaju ravnopravni i suodgovorni položaj u obitelji i u društvu. Njihova djeca, zaključuje dr. Brajša, neće imati kompleks „isključivoga majčinstva” s „udaljenim ocem, negdje u tuđini“.
- Djeca trebaju očeve da ne postanu problem društva
Pred poraznim podacima kako raste broj obitelji u kojima nema oca, profesorica prava Marija Calvo, sa Sveučilišta Karla III. u Madridu tvrdi kako „izostankom oca djeca bivaju znatno oštećena, a to ima negativne posljedice po čitavo društvo“. Tako navodi da u Americi 90% mladih, koji su završili u zatvoru, odrasli su bez oca. Stoga prof. Calvo zaključuje da je „nedostatak oca u korijenu većine društvenih problema: Nasilja, zloupotrebe droga, maloljetničkih trudnoća, akademskog neuspjeha, bježanja od kuće i dr.“ Prije se smatralo da je uzrok tomu siromaštvo. No, profesorica Calvo smatra da je to „radi se o odsutnosti oca u obitelji”. Stoga, ona se ne umara ponavljati da je od „osobite važnosti za obitelj nazočnost oca između treće i pete godine života djeteta“. Jer, djeci je tada potreban „uzor muževnosti”. Nju zabrinjava i činjenica „rastućeg mentaliteta onih koji govore da se djeca jednako dobro mogu razviti i bez oca“.
To nikako ne stoji, veli ona, i dodaje kako su „djeca bez muškog uzora često vođena stereotipima koji ih usmjeravaju prema nasilničkom ponašanju“.
I donosi primjer potrebe za očinskom figurom u slučaju „nihilističkog filozofa” Alberta Camusa, koji je na marginama svoje posljednje knjige (”Prvi čovjek“) zapisao riječi: “Trebam nekoga da me vodi; trebam nekoga da me pohvali, da me kazni, ali ne svojom moći, nego autoritetom. Trebam svoga oca”. Španjolska pravnica prof. Marija Calvo zaključuje da „djeca dobivaju najbolji odgoj kada su u njihovom rastu prisutna oba roditelja, jer oboje su ključni za djetetov razvoj“. Ako pak nekoga od njih nema, valja naći načina kako „kompenzirati roditelja koji nedostaje“.
Zadržimo se malo na liku i ulozi oca i pogledajmo što se traži i očekuje od njega. Zaboravimo filmske i umjetničke prizore s televizije, kazališta ili iz kino-dvorana gdje se likove oca prikazuje najčešće kao „sebične alkoholičare, lijenčine, nasilnike, zavodnike ili grubijane“. Takvi likovi zapravo i ne zaslužuju nositi naziv oca, jer pravo očinstvo je nešto drugo. Ono je nešto plemenito, veliko i sveto što nas upućuje na Oca koji je na nebesima. A znamo da je on poslao svoga Sina da nam objavi Oca i da utemelji Crkvu u kojoj će ostati do konca svijeta. Pa, kao što je Isus glava Crkve, tako je i otac glava obitelji. Dok u korizmenom vremenu gledamo Kristovu glavu koja je okrunjena trnjem, razmišljamo o patnji koja nas posvećuje, o kršćanskom pozivu oca koje je poziv na trpljenje, žrtvu i samoprijegor. Očinstvo je zapravo spremnost svoj život položiti za svoju ženu i djecu, za svoju obitelj. Uostalom, zar Isus nije rekao da nema „veće ljubavi od one kao kad položimo život za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Očinstvo, stoga, nije lako, ali je prekrasno iskustvo koje obogaćuje naše obitelji, Crkvu i društvo.
2. Današnjim očevima nije nimalo lako
Današnjim očevima nije nimalo lako hrvati se s krizama koje susreću. Neki su u tim krizama nažalost napustili Crkvu jer je nisu dovoljno upoznali i zavoljeli. Druge je zbunila medijska promidžba protiv Boga, Crkve i zagrobnog života. Trećima je u procesu otuđenja od vjere i morala pomogla i „suvremena postmoderna kultura“ koja ne vidi probleme kontracepciji, promiskuitetu, u pobačaju, pornografiji i drugim raznim seksualnim perverzijama. Neki pod utjecajem javnog mnijenja podržava „pravo na razvod i preljub“, na „sklapanje neprirodnih zajednica“, na legalizaciju opojnih droga i rodnu ideologiju za koju je papa Franjo reče da je „atentat na obitelj“. Doda li se k tomu i sve prisutniju „vulgarnost u medijima“, bijeg iz prirode u virtualnu stvarnost, pohlepni materijalizam i beskrupulozno iskorištavanje okoliša, kao i čestu disfunkciju političkog i pravnog sustava, nismo daleko od tvrdnje da je ovo naše „postmoderno društvo dobro oboljelo“.
Traže se lijekovi i liječnici, terapeuti i svećenici. Traže se muškarci koji su se „zaljubili u istinu, pravdu, ljepotu i dobrotu“, u Krista koji je „Put, Istina i Život“, pa se trude povratiti radost i mir u svoj dom, po Isusu koji jedini to darovati može. Ta, on se za to i rodio i čovjekom postao, te svoju Crkvu osnovao u kojoj je ostavio sredstva za spasenje. Potrebni su, dakle, današnjem svijetu muškarci-apostoli koji su shvatili vrijednost blagoslova koji Krist daruje, kao i vrijednost Crkve u kojoj on prebiva i svoju milost dijeli.
Potrebni su predani i Duhom Božjim zahvaćeni muškarci koji će poput svetog Josipa biti na braniku zaštite obitelji i života. U srazu s današnjom kulturom koja ignorira, omalovažava i prezire duhovno i kulturno nasljeđe Katoličke Crkve, kršćanski očevi i muževi su pozvani pokazati svoju uzvišenu zadaću i obvezu koju su po sakramentu braka primili: Biti u ulozi zaštitnika, svjedoka i branitelja svoje obitelji. Poput svećenika u Crkvi, koji snagom svetoga Reda navješćuju Riječ Božju, dijele svete Tajne i odgajaju povjereni puk, tako i otac obitelji predvodi obiteljsku molitvu i proročki nastupa pred raznim perverzijama suvremene kulture u obrani istine o čovjeku, obitelji, Kristu i Crkvi.
A da bi to mogli uspješno odraditi potrebno je da se vjerničke obitelji povezuju i druže s onima koji slično misle, te isto slave i vjeruju. Plod toga druženja stvara bratstvo i zajedništvo koje Luka u Djelima apostolskim ovako opisuje: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama“(Dj 2, 42). Molimo svetog Josipa, koji je pokrovitelj Crkve, zaštitnik očeva, obitelji i radnika, neka među nama bude što više muževa koji će biti postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Sveti Josipe, moli za nas. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Obrovac – Plovanija, 19. ožujka 2021.