ZADAR: 11. GODIŠNJICA SMRTI NADBISKUPA IVANA PRENĐE i BLAGDAN OBRAĆENJA SV. PAVLA – Propovijed mons. Ž. Puljića

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

1. U Biskupskom ceremonijalu stoji odredba neka se ‘prema časnoj predaji svake godine slavi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa’, te dodaje kako treba ‘poticati vjernike i posebice svećenike da se spominju u Gospodinu svojih pred-stojnika koji su im Riječ Božju naviještali i euharistiju slavili (br 1168). Pastir ove mjesne Crkve, moj predšasnik mons. Ivan Prendja, punih 46 godina lomio je kruh nebeski, hranio ljude riječju i svetom euharistijom koja je središte crkvenog i narodnog života oko koje se okuplja novo mesijansko pokoljenje i ispovijeda da je Isus ‘kruh koji je s neba sišao’ (Iv 6, 50). Zahvalni smo mons. Prenđi što je Zadarsku zajednicu Božjeg naroda kao nadbiskup 15 godina oko stola Gospod-njega okupljao, s njom molio, slušao Riječ Božju i tumačio. Dok počiva u kripti naše katedrale, a mi ga ovim godišnjim spomenom preporučujemo u naše molitve, slušamo kako nas iz groba poziva da s vjerom ponavljamo: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!” Dođi Gospodine Isuse.

Duhovni poziv predodređen je ostati vječnom tajnom koju samo Bog u potpunosti razumije. No, očima vjere uspijevamo ponekad otkriti tu tajnu koju je Bog položio u srce onih koje je pozvao. Tako prepoznajemo da je pastir ove zadarske crkve mons. Prenđa u Augustinovom duhu uzeo moto svoga služenja riječ „ljubiti Crkvu“. S tom ljubavlju je dugi niz godina kao rektor zauzeto pratio sjemeništarce i bogoslove, a kasnije kao nadbiskup i svećenike u njihovu hodu i rastu. Nikada nije krio svoju osobitu ljubav prema sjemeništu, koje je nazivao „zjenicom nadbiskupije”, kao i prema nadbiskupiji koju je preuzeo u vrlo teškom vremenu poraća kada je veliki dio nadbiskupije bio porušen, a ljudi raseljeni i osiromašeni. Stoga, iskreno se veselio obnovi kuća i sakralnih objekata, te povratku raspršenih vjernika. S osobitom radošću ugostio je i pozdravio 9. lipnja 2003. svetoga Ivana Pavla II. S istom radošću pripremao je susret hrvatske katoličke mladeži u Zadru, 8. i 9. svibnja 2010. godine. A onda je na današnji dan na zasjedanju HBK u Zagrebu, prestalo kucati srce ovog zauzetoga pastira, koji je u duha gesla „ljubiti Crkvu“ bio pun optimizma i ljubavi prema svemu što je Božje i crkveno.

2. Uz blagdan Obraćenja svetoga Pavla čuli smo večeras dva teksta iz Biblije: Prvi iz Djela Apostolskih govori o početcima misijskoga djelovanja apostola Pavla, a drugi iz Markova evanđelja o učenicima koje Isus šalje neka idu i propovijedaju svakom stvorenju sve što su vidjeli, čuli i doživjeli s njime. Prvo čitanje je ispovijed apostola Pavla o početcima njegovoga obraćenja. U ovom kratkom odlomku pisac dva puta upotrebljava glagol „ustati i poći“. S ova dva glagola htio je intonirati dinamiku Pavlovoga djelovanja. Naime, otkada se Pavao pridigao pred Damašćanskim vratima, on se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. U svoja tri velika misijska, kružna i križna putovanja Pavao je obilazio i učvršćivao braću u vjeri. A gdje nije stigao osobno doći, pisao je svoja pisma koja su nam draga uspomena iz tih prvih dana kršćanstva. I ne samo uspomena, nego i glavna teološka podloga onomu što se i danas na našim učilištima uči i produbljuje. Pavao će se cijeloga života sjećati onog „uljudnog ukora“ koji mu je Uskrsnuli uputio kada ga je pred Damašćanskim vratima s konja srušio. I čuo glas poput proljetnog lahora koji je bio žaloban kao tužaljka koja dva puta ponavlja njegovo ime i pita: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Ležeći na zemlji sasvim zbunjen Savao zamuckuje i pita: „Tko si ti, Gospodine?“ Tada čuje rečenicu koju nikada više neće zaboraviti: „Ja sam Isus kojega ti progoniš“. Pavlov je um u tom trenutku sasvim kapitulirao, a volja umrla. Mističnim valom svjetla u dušu mu je ulazila nova snaga, zanos i energija.

Kako je samo zagonetan taj Uskrsnuli Nazarećanin?! Jer, vrlo zagonetno djeluje, ruši i stvara, pa obara i podiže. Pavao se sada više ne stidi priznati da je u svojoj 30. godini života, dakle, na vrhuncu ljudske moći, „smatrao svojom životnom zadaćom svim silama boriti se protiv Isusa Nazarećanina“. Zbog toga je predavao kršćane u tamnice, progonio ih i odlučio „u okovima dovesti ih u Jeruzalem“ (Dj 22, 5). Ovu svoju javnu ispovijed Pavao je učinio iskreno, sa žalošću i sasvim raskajano. Očitovao je koliko se stidi zbog svega onoga što je radio i činio Isusovim sljedbenicima. A onda, usred bijela dana doživio je pravi duhovni i očni udar. Javio mu se Gospodin i obratio ga. I dodao: A ti, Savle, kad se obratiš, vodi, obraćaj i učvršćuj braću svoju. Vodi ih iz tame prema svjetlu, iz laži u istinu kako bi primili „oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima“. Velika avantura ovog apostolskog diva, dakle, započela je kod Damašćanskih vrata i završila kod Tri fontane u Rimu. Pavao je možemo slobodno reći „dobar boj bio, trku završio i vjeru sačuvao“.

3. Večeras se uz blagdan Obraćenja svetoga Pavla spominjemo godišnjicu smrti pastira zadarske Crkve, moga predšasnika mons. Ivana Prenđe, koji je hranio ljude riječju i svetom euharistijom. Sjećamo se osobito njegove ljubavi prema Crkvi koju je svojim pastirskim radom očitovao pa ga preporučujemo Božjem milosrđu. A apostola Pavla usrdno molimo neka i nas ispuni žarom za Krista i Božje stvari koje se i danas s mukom probijaju i ostvaruje u ovoj suznoj dolini. Neka i nas tješi i sokoli, kao što je pisao i govorio učenicima u Listri i Antiohiji nakon kamenovanja u Ikoniji, „neka ustraju u vjeri, jer kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Božanski lahor, koji ga je zahvatio kod Damašćanskih vrata, bio je toliko znakovit da će od toga dana Pavao dijeliti svoj život na dva poluvremena: Na onaj „prvi dio bez Krista“ i ovaj „drugi u Kristu“! Prvi je obuhvaćao onu strašnu „rušilačku snagu“ koja se očitovala u ubojstvu đakona Stjepana i žestokom progonu kršćana u Judeji i u Damasku.

U „drugom pak dijelu s Kristom i u Kristu“ vidimo apostola Pavla kao „lučonošu istine koji pali krijesove vjere po obalama i otocima Sredozemlja, „na slobodi i u okovima s mnogim nevoljama“, dok mu ne klone glava pod udarcem mača u zelenom gaju kraj „Tri Fontane“ vječnoga Rima. Nikakvo onda čudo što je dan njegova obraćenja liturgijski blagdan, a veliki dio liturgijskih čitanja tijekom godine uzet je iz bogatog inventara njegovih poslanica koje nam pomažu ući u otajstvo Božje Riječi i Gospodinovih planova za spasenje ljudi. Molimo, stoga, apostola naroda kad se osjećamo umorno i pospano da poput njega znamo „ustati i poći“. Posebice molimo neka nam pomogne „voljeti Crkvu“ i Riječ Božju koju je apostol Pavao tumačio u svojim poslanicama u kojima je otkrivao osobitu svoju ljubav prema Kristu Uskrsnulom. I konačno životom i riječju posvjedočio da „Krist nije uskrsnuo uzaludna bi bila naša vjera“ (1. Kor 15,17). Učvrsti nas u toj vjeri i nauči nas, Apostole naroda, Isusa voljeti i za njega se boriti. Amen.

✠ Želimir Puljić, nadbiskup

Zadar, Katedrala sv. Stošije, 25. siječnja 2021.   

Comments are closed.