Sveta Stošija proslavila se djelima ljubavi
(Sir 51, 1-12; Ps 126; Rim 8, 31-39; Iv 12, 24-26)
1. Uz svetkovinu svete Stošije čuli smo čitanje iz završnog poglavlja knjige Sirahove u kojoj se Sirah obraća svojim sunarodnjacima. Želi ih učvrstiti u vjernosti i štovanju pravoga Boga, ohrabriti u kušnjama, te posebice očuvati od zavodljivosti poganske civilizacije. U to vrijeme, naime, izraelski puk proživljava teške dane. Prodiru poganski običaji, pa se mnogi odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U takvim prilikama Sirah daje narodu praktične moralne opomene, pouke, smjernice i pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu. Nauk je vrlo jednostavan i tradicionalan. Nakon tog ulomka iz Sirahove knjige predviđen je psalam 126, koji je hodočasnička pjesma povratnika iz sužanjstva: „Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske, bilo nam je ko da snivamo. Među poganima tad se govorilo silna im djela učini Gospodin“. To je psalam pouzdanja i radosna hodočasnička pjesma povratnika koji spomije i slavi „silna djela koja im učini Gospodin“.
Takva silna Božja djela i mi osobito osjetili u teškim danima stradanja u Domovinskom ratu. Dok nas preplavljuju uspomene teških nevolja i muka, u duši još odzvanjaju i divne scene naših molitvenih skupova i pjesama koje smo tih dana upućivali prema nebu, prema Europi i svijetu. Davidove čuvene psalme mi smo učinili svojima, pa ih prilagodili našim potrebama i vapajima. Sjetimo se pjesme koju su skupa pjevali pisci i glumci, svećenici, voditelji programa i pjevači, političari i javni djelatnici, a govorila je „o Domovini koja ima snagu zlatnog žita, a oči poput mora. To je zemlja Hrvatska“.
2. U tom nemilom vremenu nicale su pjesme koje su tješile duše naše. Dok je u ratnom progonu stanovništva iz njihovih vjekovnih ognjišta, od Bosne i Slavonije do Like i Dalmacije prijetila ozbiljna opasnost da ti krajevi ostanu pusti, pjesme su poticale neka ljudi ne napuštaju svoja ognjišta i svoja svetišta: „Cili život živin tu, ko u nekom plavom snu, jer to je zemlja dide mog, i oca mog, ja ostajem na njoj“. Danas uz Dan međunarodnog priznanja neovisnosti RH rado se sjećamo i one svehrvatske pjesme koja je okupljala mase mladih i starih: „Oj Zagoro, lijepa li si. Slavonijo, zlatna ti si. Herceg-Bosno, srce ponosno. Dalmacijo, more moje, jedna duša a nas dvoje. Pozdrav Liko, Velebita diko. Ajde, Istro i Zagorje, podignimo sve tri boje. Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima“. Za tu bi se pjesmu moglo reći da je bila među „prvima na popisu naših narodnih, molitvenih i zahvalnih psalama“.
Zašto to večeras spominjemo? Današnji dan, naime, kad slavimo našu nebesku zaštitnicu, 15. siječnja, vrlo je značajan u našoj povijesti. Toga dana 1992. godine Republika Hrvatska je stekla međunarodno priznanje. Bilo je to ostvarenje sna mnogih generacija Hrvata pri čemu su ključnu ulogu odigrali hrvatski branitelji na čelu s ondašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, pa zaustavili agresora i oslobodili Hrvatsku. Znamo kako se upravo te godine rasplamsao rat, a agresija na Hrvatsku izmakla kontroli Europske zajednicei. Sjedinjene Američke Države zbog sukoba u Kuvajtu rezervirano su gledale na raspad Jugoslavije. Pad Vukovara, te razaranje Dubrovnika bili su prijelomne točke nakon kojih više nije postavljano pitanje treba li Hrvatsku priznati, već kada to učiniti. „Badinterova komisija“, proglasila je 7. prosinca 1991. raspad Jugoslavije, pa je bio pravni temelj za priznanja Hrvatske i Slovenije koja su uskoro uslijedila.
3. Sjećamo se da je Island bio prva država koja je priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991. Njemačka je vlada i ostalih 11 članica Europske zajednice to učinila na današnji da 1992. Dva dana prije njih učinila je to Sveta Stolica. Pridružile su im se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Uslijedilo je veliko slavlje na trgov im i ulilcama Hrvatske i diljem svijeta gdje žive Hrvati.
„Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti“, rekao je te večeri predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju preko televizije. „Slavit ćemo noćas, rekao je Predsjenik Tuđman, a onda krećemo na posao u obnovu i izgradnju Hrvatske.“
Slušali smo večeras kao i sinoć odlomak iz Pavlove poslanice Rimljanima: „Tko će nas rastaviti od Božje ljubavi u Isusu Kristu? Ništa. Ama baš ništa, ne može nas rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 18). Sveta Stošija, koja je poput Isusa « prošla zemljom čineći dobro“, postala je izvrstan primjer dobrote i sebedarja. Stoga smo u ovoj prvostolnici, gdje se čuvaju njezini zemni ostaci, misu započeli himnom: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Jer, plamen ljubavi njezinoga srca prema Kristu bio je jači od plamena u kojem je na lomači gorjela. Kao osobita Božja miljenica ona je ušla molitvu Prvoga Rimskoga kanona kako bi i nama „svojim grješnim slugama Gospodin podario mjesto u društvu svojih svetih mučenika: Stjepana, Petra, Cecilije i Stošije“. Ona se već na ovom svijetu proslavila osobitim djelima ljubavi prema siromasima, utamničenima i svima koji su oskudijevali. Dakle, u svijet prepun boli, žalosti i siromaštva unosila je ljubav Krista koga je zavoljela još od svoje rane mladosti.
4. U kontekstu ovog Pavlovoga razmišljanja lakše nam je shvatiti zašto je naša dična zaštitnica pošla na lomaču s pjesmom na usnama. Stoga, Pavao potiče svoje Kološane neka se kao izabranici Božji „zaodjenu u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost i strpljivost.., jer to je sveza savršenstva“ (Kol 3, 12-14) koja stvara civilizaciju ljubavi. Posebice kada se gladna nahrani, žedna napoji, siromaha odjene, bolesna i utamničenika pohodi, žalosna i nevoljna utješi, uvredu oprosti i nepravdu strpljivo podnosi. To je „prepoznatljivi brevijar kršćanskih vrlina i dužnosti prema našim bližnjima“ na što nas i sveta Stošija poziva i podsjeća. Osobito prema nedavno stradalima u razornom potresu koji je pogodio Zagreb i Sisačku biskupiju.
Lijepo je bilo osjetiti kako ljudi ne stoje prekriženih ruku, već traže načina kako pomoći i biti pri ruci. Svjesni stanja žitelja pogođenih područja i mi smo pokrenuli konkretne aktivnosti za pomoći nastradalima. Želimo nasljedovati našu svetu zaštitnicu koja je „pomagala utamničene, njegovala bolesne i bodrila klonule; pazila na njih kao na zjenicu oka; hrabrila ih i tješila kako izmoreni i iscrpljen ne bi klonuli“. Svjesni da nam je ona izvrstan primjer, te uzvišen ures grada i Nadbiskupije, mi joj zahvalno kličemo: Popjevkom veselom blagdan objavite, Stošiju blaženu, Zadrani, častite. Sada i uvijeke. Amen!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Katedrala, 15. siječnja 2021.