Na svetkovinu sv. Stošije, svečano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Stošije u Biogradu na moru u petak 15. siječnja predvodio je mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije.
Propovijed mons. Lenkića prenosimo u cijelosti.
Svake godine na današnji dan okuplja nas vjerna žena, uvjerena kršćanka i mučenica, sveta Stošija. Čestitam vam blagdan svete Stošije sa željom da njezin primjer postojanosti u kršćanskoj vjeri „sve do prolijevanja krvi“ bude trajni izvor nadahnuća za krjeposni život, svim vjernicima grada Biograda i ove Nadbiskupije.
U našoj Nadbiskupiji božićnu proslavu na svoj način zaključujemo na blagdan svete Stošije. I to s dobrim razlogom. Mučeništvo svete Stošije, dogodilo se za vrijeme Dioklecijana, u Sirmiumu, upravo na Božić 304. godine. Događaj Isusova zemaljskog rođenja bio je za Stošiju dan njezina preporođenja – uskrsnuća za nebo. Otajstvo Božića i Uskrsa najdublje je međusobno povezano. Povezuje ih stalna nit ljubavi Božje koja se proteže od Betlehemske štale do križa na Kalvariji. I sama sveta Stošija, podnijevši mučeništvo na Božić, svjedoči ovu povezanost ne samo životom nego i imenom. Naime, njezino ime, Stošija-Anastazija, dolazi od riječi anastazis – a znači uskrsnuće. Svjesna veličine dara ljubavi Božje, koji nas je u svome Sinu posinio – priznao svojom ljubljenom djecom, ona je i u časovima mučenja i smrtnih prijetnji ostala vjerna Bogu, priznavši se kršćankom. Odgovorila je na priznanje Božje ljubavi, priznala je Njega i priznala se Njegovom.
Doista, svetu Stošiju prepoznajemo u riječima svetoga Pavla: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?“ (Rim 8,35) Vatra? „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po Onome koji nas uzljubi“ (Rim 8,37). Ljubav je najjača! Jača od vatre! Jača od smrti! Božju ljubav ništa i nitko ne može rastaviti od nas: ni štala, ni križ, ni grijeh, ni grob! Nepobjediva je! Od ove ljubavi koja nas priznaje svojima, ni Stošiju ništa nije moglo rastaviti. Ni oganj u kojemu je živa spaljena. Božja ljubav je čvrsta, stalna i trajna.
Jedna od glavnih vrlina – krjeposti svete Stošije i svih drugih mučenika od staroga Rima do danas, jest postojanost – ustrajnost u vjeri do smrti. Živjela je iz vjere. Hrabrila je okupljenu kršćansku zajednicu pred moćnim Dioklecijanom i drugim silnicima da ustraju u vjeri, jer je dobro znala, prosvijetljena Duhom Božjim, da neprijatelji Isusove poruke mogu ubiti tijelo ali ne mogu ubiti dušu. Stošija je bila kršćanka usred poganskog svijeta. Kršćanka kada to nije bilo popularno. Kada je to bilo povezano s teškoćama, neprilikama i progonstvima. Kada su bili u pitanju ne samo karijera, ugled, imetak, nego glava i goli život.
U takvim prilikama sveta je Stošija „ispovjedila Kristovo ime i krv svoju prolila i tako očitovala čudesnu snagu kojom Bog podupire ljudsku nemoć i slabe ljude krijepi da svjedoče za njega“. Tajna svetaca i mučenika je upravo u toj povezanosti s Kristom. Sveci nam svjedoče da se može živjeti po evanđelju. Oni svjedoče i potvrđuju: moguće je biti kršćaninom ne samo uvjerenjem, nego i životom, odnosno: evanđelje se može ostvarivati u svakodnevnom životu izvršavanjem obiteljskih, profesionalnih i društvenih obveza i zadaća. Na taj način sveci pokazuju kako vjera nije nikakva „privatna stvar“ koja služi za osobnu utjehu, nego snaga kojom pojedinci i zajednice vjernika pridonose autentičnoj preobrazbi ljudske zajednice.
U apostolskom pismu „Ulaskom u novo tisućljeće“ koje je papa sv. Ivan Pavao II. uputio cijeloj Crkvi, papa piše: „Crkva je u svojim mučenicima uvijek otkrivala sjeme života…U njima je Božja riječ, posijana na dobru tlu, donijela stostruki rod. Svojim su nam primjerom pokazali i gotovo poravnali put budućnosti. Nama ne ostaje drugo doli, s milošću Božjom, krenuti njihovim stopama“ (br. 41). Sveti Ivan Pavao II. veli da kršćanima ne ostaje drugo nego „krenuti stopama mučenika“. Poruka je vrlo jasna: nema pravog kršćanstva bez mučeništva. Ne misli se samo na mučeništvo krvlju, nego na mučeništvo ljubavlju i služenjem. To je Isusov uvjet za svakog učenika: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“. (Lk 9, 23-24)Je li Isus s ovim prezahtjevan? Je li ovo zbilja moguće svima ili je ostvarivo samo nekim izvanrednim osobama? Što Isus s ovim traži? „Odreći se sebe“ znači odreći se egoizma, odreći se želje biti ‘centar svijeta’. Ili u pozitivnom smislu to znači: biti velikodušan, biti čovjek za druge, sa iskrenom željom da i drugi pored mene budu sretni. Jednom riječju to znači: živjeti ljubav! Vidimo kako je ovaj Isusov zahtjev nešto posve normalno jer se bez ovoga ne može ostvariti ni jedna osoba, ni jedna obitelj, ni jedno društvo.
Okupljeni danas na proslavu svete Stošije (na ovom misnom slavlju) mi ne predstavljamo skup koji bi se tek sjećao svete Stošije i povijesnih događaja u memoriji Crkve, nego da nam njezin primjer postojanosti u kršćanskoj vjeri „sve do prolijevanja krvi“ bude trajni izvor nadahnuća za krjeposni život, svima nama. Da, svece štujemo i častimo, ali ih do kraja ne možemo razumjeti bez nasljedovanja.
Sveci nam moraju biti primjer kako treba hrabro živjeti i svjedočiti kršćansku vjeru, kako se ne smijemo pokolebati, kako moramo vjerovati, da onda i kada nam se čini da gubimo, mi zapravo dobivamo. Ljudi duboke vjere znaju da Bogu nije ništa nemoguće, i da je s Bogom sve moguće. Vjera mora biti naše životno opredjeljenje, naš život, stvarnost, naša svakodnevica. Kada gledamo čvrstoću vjere kršćanskih mučenika, pitamo se kakvi smo mi danas? Kako vjera živi u nama, u obitelji, na radnom mjestu, u školi, politici? Je li naša vjera živa ili je samo tradicionalna, folklorna, kulturološka…? Želimo da naša vjera bude životna, da ne bude samo tradicija, sjećanje, nego da bude prisutna i djelotvorna vjera, utjelovljena u nama, vjera koju živimo u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Upravo to nam svjedoče životi svetaca.
Danas smo puni poštovanja prema svetoj Stošiji i postojanosti njezine vjere. Susret s njom, njenim životom i svjedočanstvom vjere, nadahnuće je i za naš kršćanski život i ustrajnost u vjeri, u zgodno i nezgodno vrijeme. Ona nas potiče i obvezuje kršćanski živjeti. Neka sv. Stošija svojim zagovorom podupire vjeru u našem narodu. Vjera se onda ovdje neće nikada ugasiti, niti Božja prisutnost nestati. Stoga molimo zajedno: Sveta Stošijo, od Onoga za koga si prolila svoju mučeničku krv isprosi božansku milost svima nama da imamo hrabrosti i danas svjedočiti Kristovu ljubav i vjernost do kraja života. Tako neka bude. Amen.