ZADAR, DUŠNI DAN: Propovijed mons. Ž. Puljića u katedrali sv. Stošije

posted in: Nadbiskupove propovijedi | 0

(1 Sol 4, 13-18; Iv 11, 17-27)

1.  Uz spomen svih vjernih mrtvih, za koje Crkva danas upućuje žarke vapaje i moli pokoj vječni, čuli smo i odlomke iz Svetoga Pisma koja nam tumače otajstvo smrti i umiranja. U Betaniji uz mrtvoga Lazara Isus se očituje kao gospodar života i smrti i predstavlja kao „uskrsnuće i život“, pa veli „tko god bude vjerovao u njega, neće umrijeti nikada“. Čuli smo i odlomak iz najstarije Pavlove poslanice Solunjanima gdje im veli kako „ne želi da budu u neznanju glede onih koji su usnuli“. Pavao hvali njihovu ustrajnost i odgovara na pitanja „u svezi sudbine usnulih“ koji budu umrli prije Kristova drugog dolaska? Poučava ih kako ne znamo točno vrijeme Kristova dolaska: „Sami znate da će dan Gospodnji doći kao kradljivac u noći“ (1 Sol 5, 2). Pa dodaje kako zapravo i nije  važno znati vrijeme Kristova dolaska, nego „živjeti kao djeca svjetla i ne pripadati noći i tami“.

Braćo i sestre, euharistija koju slavimo nagovještaj je toga dolaska o kojem Pavao govori: „Kad god blagujete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodnju naviješćujete dok on ne dođe (1 Kor 11,26). Misa je, dakle, spomen Kristove smrti, njegovo stvarno uprisutnjenje. Kruh koji prinosimo pretvara se u živo Kristovo tijelo, a vino u njegovu krv. Na oltaru se odvija Kalvarijska žrtva Isusove smrti i uskrsnuća. Zato je oltar sveto mjesto koje se poštuje i cjeliva, i na početku i na koncu slavlja. U svetoj Misi kao na Kalvariji Sin Božji prinosi sebe Ocu kao otkupnu žrtvu za mnoge, kao sveti kruh života i kalež vječnog spasenja. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu (Iv 6,56).

2. Dok smo jučer poslijepodne ili danas obilazili groblja i palili svijeće našim dragim pokojnicima, razmišljali smo i o našem budućem grobu, o kraju i svršetku našega života. Dan Svih vjernim mrtvih osobiti je dan kad o tome intenzivnije mislimo. Nažalost, često živimo kao da smrti nema, ili kao da k nama neće doći. A ipak, smrt je nešto najosobnije. Stoga, pjesma veli „život kratak, a smrt stalna; njoj se ne zna dan ni čas..“. Nema ništa u životu tako i jasno i pravedno kao smrt. Ona nas čini sve jednakima, bez privilegija i  nr pravi razlike ni u staležu, ni u godišću. Ona nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo  svakoga trenutka. A sve što radimo smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Jer, nad svime se „nadvija sjena smrtna“ (vidi, Ps 23, 1).

To nam nije nimalo ugodan slušati, pa nam dobro dođu Jobove riječi: „Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi“ i riječi psalmiste, „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim? On je štit života moga, pred kime da strepim?! (Ps 27, 1-4). I posebice riječi koje se pretvaraju u žarku molitvu kojom samo jedno tražim, „da živim u Domu Gospodnjem sve dane života svoga; i da uživa milinu Gospodnju i Dom njegov gleda dovijeka“. Uz svetkovinu Svih Svetih i spomendan svih Vjernih mrtvih, Isus poziva članove putujuće Crkve neka ne gube nadu. Dapače, upućuje riječi ohrabrenja: „Blago svima koji pođu prema kraljevstvu koje je „Otac nebeski pripravio malenima, siromašnima, umornima i uplakanima“. Posebice blago svima koji ove Isusove riječi shvate i prihvate.

3. Euharistija koju slavimo predokus je i navještaj kraljevstva nebeskoga. Ona je anticipacija onoga što se ima dogoditi na kraju vjekova kad Krist ponovno dođe. Svako euharistijsko slavlje usmjereno je tom dolasku. U prva vremena slavlje se zaključivalo riječima: „Dođi, Gospodine Isuse, maranatha“ (1 Kor, 16, 22). Iako je sveta Misa spomen Posljednje večere, ona je i navještaj onoga što se ima zbiti. Stoga se i veli da je ona eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje. Sveti Ignacije Antiohijski je govorio kako je euharistija „lijek besmrtnosti i predujam uskrsnuća“. Jer, Krist je obećao kako će sve „koji blaguju njegovo tijelo i piju njegovu krv, uskrisiti u posljednji dan“ (Iv 6, 54). Zbog toga se po euharistiji se zbiva preobrazba, ne samo ljudskoga tijela, nego i svih drugih stvorenja koja sa svom žudnjom iščekuju objavljivanje sinova Božjih“ (Rim 8, 19-21).

Pridružimo se večeras u duhu onom mnoštvu koje je apostol Ivan vidio i zapisao u knjizi Otkrivenja: „Ja, Ivan vidjeh veliko mnoštvo što ga nitko ne mogaše prebrojati iz svakog naroda, plemena, puka i jezika“. Večeras se posebice sjećamo naših pokojnih nadbiskupa, svećenika i svih pokojnih vjernika, pa njihove duše preporučujemo Božjem milosrđu. Jer, slavimo svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem, gdje Krista slave i hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre. Onamo i mi putujemo u vjeri ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom. Preporučimo Boga naše sjemeništarce, bogoslove, svećenike i sve Bogu posvećene osobe neka ih Gospodin blagoslovi i čuva. Blago svima nama ako nas je Ivan vidio u onom silnom mnoštvu spašenih koji se klanjaju pred prijestoljem Jaganjca i govore: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast i moć, i snaga Bogu našemu, u vijeke vjekova. Amen“!

✠ Želimir, nadbiskup

Katedrala, 2. studenoga 2020.

Comments are closed.