Temu „Papa Pavao VI. i sveti Benedikt“ dr. Mladen Parlov, dekan KBF-a u Splitu, aktualizirao je razmatrajući povijesni kontekst te sadašnje društvene i duhovne prilike u Europi, pojašnjavajući u čemu su korijeni i koji su uzroci (ne)jedinstva Europe, čega smo i u našem vremenu svjedoci. Izlaganje je održao na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“ 17. rujna na Sveučilištu u Zadru.
Definirati Europu zemljopisno nije lako, okvir njenih granica. Prestaje li ona na Uralu ili iza Urala, koje države i narodi je čine, rekao je dr. Parlov. Papa Ivan Pavao II. kaže da je Europa prije svega kulturni pojam, ne toliko zemljopisni i povijesni. „Za razumijevanje Europe više pozornosti treba posvetiti proučavanju vjerskog razvitka jer je upravo u vjeri Europa pronašla svoj izvorni temelj jedinstva. Ako želimo znati što je Europa, moramo ići u njene duhovne temelje. A to je kršćanstvo koje je bilo integrativni čimbenik onoga što smo donedavno poznavali kao Europa. Rimsko carstvo se raspalo najezdom barbarskih naroda, a Crkva je bila snaga koja je nove narode prihvaćala u svoje krilo, polako ih integrirala. Veliku zaslugu u tome imalo je i jedinstvo jezika u Katoličkoj Crkvi te jedinstvo vjere“ istaknuo je dr. Parlov.
Predavač je rekao da je pontifikat Pavla VI., koji postaje papa u kolovozu 1963. u tijeku zasjedanja Drugog vatikanskog sabora, „obilježen teškim razdobljem u kojem tankoćutni papa Pavao VI. nastoji uz Božju pomoć voditi Crkvu naprijed. Petnaest godina obavljao je pontifikat u teškim okolnostima u kojima se našla Crkva iza Drugog vatikanskog sabora“. Bilo je to i vrijeme seksualne revolucije 1968.
Dr. Parlov je pojasnio što je prethodilo Papinom proglasu sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Naime, Pavao VI. je na blagdan Preobraženja Gospodinova u kolovozu 1964. g. objavio svoju prvu encikliku Ecclesiam Suam. „Ne bez razloga. U tijeku je rasprava Lumen Gentium, a Pavao VI. je na tragu enciklike Pija XII. htio dati usmjerenje koncilskim ocima u doradi enciklike Lumen Gentium. Njegove sugestije nisu bile baš uvažene i prevladala je druga koncepcija. Crkva sebe više nije predstavila kao Kristovo mistično tijelo nego kao Božji narod u hodu. To valja imati na umu, jer niti 20 dana poslije, 24. listopada 1964., papa Pavao VI. svojim apostolskim pismom Pacis Nuntius proglašava sv. Benedikta zaštitnikom Europe“ istaknuo je dr. Parlov.
„Neposredni povijesni kontekst toga Pisma bila je obnova benediktinskog samostana Monte Cassino koji je bio potpuno razoren 1944. g. u bombardiranju saveznika, jer je bio okupiran od nacista. Nakon 20 godina obnove, papa Pavao VI. došao je na Monte Cassino te je u prigodi otvaranja obnovljenog samostana predstavio svoje apostolsko pismo Pacis Nunitus“ rekao je dr. Parlov. Predstavio je glavne naglaske iz toga papinog Pisma.
Pavao VI. na početku pisma Pacis Nuntius „Benedikta naziva glasnikom mira, tvorcem sjedinjenja, učiteljem, nadasve vjesnikom Kristove vjere i utemeljiteljem monaškog života na Zapadu. Poslije velikih razaranja Drugog svjetskog rata te početnog ekonomskog pomirenja i povezivanja zaraćenih naroda (Europska zajednica za čelik i ugljen, 1952.) te Ugovora o osnivanju EEZ-a 1957., Pavao VI. svojim apostolskim pismom želi podsjetiti na duhovne temelje Europe, odnosno europskih naroda“ rekao je dr. Parlov, istaknuvši da se zajedništvo ne može graditi isključivo na ekonomskim temeljima, ako se zaborave duhovni temelji.
„Papa kaže kako je Benedikt križem, knjigom i plugom postavio temelje buduće europske kulture. Križem, odnosno Kristovim zakonom donio je postojanost i razvoj uređenju javnog i privatnog života. Križem je osigurano duhovno jedinstvo Europe, što je omogućilo različitim europskim narodima da postanu jedan Božji narod. Knjigom, odnosno kulturom, Benedikt je sačuvao klasičnu antičku kulturu prenoseći je budućim naraštajima. Ujedno je obnovio kult i kulturu znanja. Upravo su oko monaških benediktinskih samostana nastajali gradovi, prve škole, centri kulture i opismenjivanje cijele Europe. Ralom, odnosno poljodjelstvom, Benedikt je zapuštene i opustjele zemlje pretvorio u plodna polja i vrtove. Sjedinjujući rad i molitvu, Benedikt je oplemenio ljudski trud i rad. Europi je donio red i pravdu kao temelje istinske civilizacije“ naveo je dr. Parlov.
„Pavao VI. podsjeća kako je već Pio XII. u svom govoru iz 1947. pozdravio sv. Benedikta kao oca Europe, jer je europskim narodima prenio ideju reda i pravde koja se nalazi u temelju istinske civilizacije. Podsjetio je i kako je Pio XII. izrazio želju da europski narodi po zagovoru sv. Benedikta uspostave odnose bratstva, što je bila želja i Ivana Pavla II. Jedinstvo europskih naroda na srcu je i papi Pavli VI. Zato i proglašava sv. Benedikta zaštitnikom Europe, izražavajući na kraju apostolskog pisma želju da mu sv. Benedikt usliši molbe i zavjete – kao što je u starini svjetlom kršćanske civilizacije raspršio tmine, donio dar mira, neka i sada bdije nad europskim životom i još ga više razvije“ rekao je dr. Parlov.
Pavao VI. proglašava Benedikta zaštitnikom Europe u vremenu „kada Europa liječi teške ratne rane i pokušava skupiti krhotine europske civilizacije koja je dala nemjerljiv doprinos cijelom čovječanstvu“ rekao je predavač. „Procesi dezintegracije Europe kulminirali su u Drugom svjetskom ratu, no počeli su puno ranije, istodobno kad je Europa dosegla svoje najveće jedinstvo, a to je krajem Srednjeg vijeka“ upozorio je dr. Parlov. Podsjetio je kako je u integraciji Europe veliki doprinos dalo Karolinško carstvo, jer je obnovilo Rimsko carstvo za koje nije bilo potvrđeno da je nestalo. Tako je u Srednjem vijeku nastala sintagma Sveto Rimsko carstvo. „Ono je bilo poimano kao carstvo u kojem je Crkva integrativni čimbenik i proces integracije od Karolinškog carstva, preko slanja benediktinskih monaha i u naše krajeve. Benediktinci su donijeli svjetlo vjere u mlade europske narode. Baš kad se Europa integrirala kao jedna civilizacija, kršćansko društvo, tada su ujedno počeli i procesi dezintegracije. Pojavila se renesansa, humanizam, skupina pametnih ljudi kojima Crkva više nije trebala kao učiteljica koja će ih učiti misliti i davati doprinos. Htjeli su vrednovati povijest bez Crkve, Kristovog zakona. Odatle je bio vrlo mali korak do reformacije koja je razorila ono što se nazivalo Europa, odnosno jedinstvo Europe“ istaknuo je dr. Parlov.
Podsjetio je da se početkom 16. st. veliki dio germanskog svijeta odvaja od Rima. „Teokratsko jedinstvo srednjovjekovnog kršćanstva raspalo se, a Europa uskoro postaje zajednica suverenih država u kojima je svjetovna kneževska vlast ukinula ili oštro ograničila duhovnu vlast univerzalne Crkve. Na sjeveru je vladalo geslo, ‘Čiji je kralj, njegova je religija’. Nastanak nacionalnih država nije bilo prijetnja jedinstvu Europe, jer je Europa po sebi zajednica različitih naroda od kojih je svaki bio svjestan svoje osobitosti, a svi su bili ujedinjeni zajedničkom duhovnom tradicijom. Kad je došla u pitanje ta tradicija, Europa se počela urušavati“ rekao je dr. Parlov.
U 20. st. događa se „najsnažnije rastakanje europske kulture koje se očitovalo u dva velika svjetska rata i pojavi velikih totalitarizama koji su srušili europsku zajednicu naroda te Europi oduzeli vodeću ulogu u svijetu. Od subjekta, Europa postaje objekt međunarodne politike. Totalitarni sustavi su poraženi u Europi, ali ostale su njihove brojne posljedice. Često se kaže kako je komunizam propao zbog svog lažnog gospodarskog dogmatizma, a zaboravlja se reći da je najprije propao zbog preziranja ljudskih prava, zbog podlaganja morala zahtjevima sustava. Istinska propast koja je ostala na ruševinama komunizma nije gospodarske naravi, nego se sastoji u otvrdnuću duša, uništenju moralne svijesti“ upozorio je dr. Parlov, rekavši kako se „danas Europi ne osporava gospodarski slom komunizma, zbog kojeg su stari komunisti vrlo brzo postali najveći pobornici liberalnog gospodarstva. No, moralnu i religioznu dimenziju problema svjesno se zaboravlja tako da se posljedice toga zaborava osjećaju do danas“.
Dr. Parlov je citirao papu emeritusa Josepha Ratzingera koji je u knjizi ‘Kršćanstvo i kriza kultura’ napisao da je „rastakanje najsigurnijih spoznaja o Bogu, o sebi i svemiru, rastakanje svijesti o nedodirljivim moralnim vrijednostima, još uvijek i sada iznova i naš problem i može dovesti do samouništenja europske svijesti, što moramo promatrati kao stvarnu opasnost za europske narode“.
„Donedavno se činilo kako je Europa preko nadnacionalne tvorevine Europske unije postigla željeno jedinstvo s velikim planovima za zajedničku budućnost i daljnje širenje prema Istoku. No, pojava pandemije iznova je pokazala kako se integracija ne može temeljiti isključivo na ekonomskim temeljima. U situaciji s koronavirusom opet su podignute međunarodne granice koje su bile oborene. U ovoj krizi svaka država bori se za sebe, najprije misli na sebe i opet se podižu granice u zaštitu vlastitih interesa“ rekao je dr. Parlov.
Sumirajući aktualnost poruke apostolskog pisma Pacis Nuntius Pavla VI., dr. Parlov rekao je da „Europa svoj jedinstveni značaj duguje činjenici što je uvijek bila zajednica naroda od kojih je svaki svjestan svoje osobnosti, s tim da su svi ti europski narodi bili ujedinjeni zajedničkom duhovnom tradicijom, duhovnom kulturom i zajedničkim moralnim vrijednostima. U vrijeme kad osnažuje i proširuje svoje ekonomsko i političko jedinstvo, suvremena Europa pati od duboke krize vrednota“ upozorio je dr. Parlov, rekavši kako Ivan Pavao II. u pobudnici ‘Ecclesia in Europa’ opisuje duhovno stanje Europe: „U Europi se brojne osobe doimaju zbunjenima, nesigurnima, beznadnima, a to stanje dijeli i veliki broj kršćana. Papa ističe gubitak kršćanskog pamćenja nasljeđa što prati indiferentizam. Zbog toga mnogi Europljani ostavljaju dojam kao da žive bez duhovnih korijena, kao nasljednici koji su spiskali svoju baštinu koju im je povijest namrla. Gubitak pamćenja prati i strah od budućnosti koje se mnogi boje. Nutarnja praznina razdire mnoge, gubitak vjere u smisao života, drastično smanjenje nataliteta, opadanje zanimanja za svećenika zvanja i posvećeni život“.
„I sada je primjetno, kako se u politici prema migrantima i drugim zakonima koji se donose, poput Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, očituje ono što je Ratzinger konstatirao u svojoj knjizi: da ‘u Europi postoji čudna mržnja prema sebi samima, mržnja koja vodi Europljane da sebe uništavaju’. Mislim da tu treba tražiti aktualnost apostolskog pisma Pacis Nuntius. Odnosno, ponovno podsjetiti na sv. Benedikta koji je u temelju onoga što nazivamo kršćanska Europa, pozivati na otkrivanje vlastite duhovne baštine i na njoj iznova graditi zajednicu europskih naroda. Nije to samo zaključak papa Pavla VI., Ivana Pavla II. i Bendikta XVI., nego i velikih europskih mislilaca, koji, makar i agnostici, kažu: ‘Mi se još uvijek moramo zvati kršćanima i jedino nas kršćanstvo može spasiti od nas samih’“ zaključio je dr. Mladen Parlov.
Ines Grbić
