„Krepost poslušnosti u zapadnoj monaškoj tradiciji do Pravila sv. Benedikta“ tema je izlaganja dr. don Ivana Bodrožića na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“ održanom 17. rujna na Sveučilištu u Zadru.
Dr. Bodrožić je razlagao kako o kreposti poslušnosti govore Jeronim, Augustin i sv. Benedikt, na koji način je poslušnost ušla u Pravilo i što se novoga dogodilo u njenom razvoju između 4. st. i 6. st.
Naime, monaški pokret intenzivno se razvija na Istoku od početka 4. st. Kao treća uporišna točka za askete, uz život u djevičanstvu i siromaštvu razvija se i potreba poslušnosti poglavaru zajednice ili duhovnom vođi. S iskustvom monaha na Istoku bili su upoznati pioniri i oci monaške duhovnosti na Zapadu u drugoj polovici 4. st., Jeronim, Augustin, Kasijan, te su to nastojali usaditi i u temelje duhovnosti na Zapadu. Krepost poslušnosti postupno se razvija i postaje sve značajnija za monaški život. „Od jednostavnog isticanja važnosti zajedničkog života (Jeronim) do oblikovanja odredbe o poslušnosti unutar monaškog pravila (Augustin). Cijeli taj proces završit će s Benediktovim Pravilom koje će cijelo biti prožeto isticanjem poslušnosti kao jedne od najvažnijih kreposti za monaha, jer se na njoj temelji odnos prema Bogu i prema zajednici“ poručuje dr. Bodrožić.
Ističući važnost zajedničkog života, Jeronim ne govori o poslušnosti na način koji se kasnije susreće u Benediktovom pravilu. Imajući već iskustvo monaštva s Istoka, Jeronim u pouci u pismu Eustohiji djevici, oduševljen za monaški život, kaže da u Egiptu postoje tri vrste monaha: cenobiti, anahorete ili pustinjaci i sarabiti. Za tu treću vrstu monaha kaže da je najlošija, prezrena, najniža. Oko 380. godine na prostoru Italije i Rima nema cenobita ni anahoreta, nego sarabita koje smatra najlošijom vrstom monaha, jer, kaže Jeronim, stanuju zajedno po dva i tri i žive po svojoj volji. Samovolja, samovlast. „Od onoga što skupe daju dio u zajednicu da imaju hranu. Najviše žive u gradovima i varošima i sve je skuplje što od svoga rada prodaju svijetu, jer njima je do zarade, a ne da od toga prežive. Jeronim kaže da se među sobom i inate, nekad znaju postiti, ali u tome se natječu, kako bi stekli slavu među ljudima. Tako da ustvari nisu živjeli pravu duhovnost“ rekao je dr. Bodrožić.
Pišući Eustohiji o cenobitima, Jeronim kaže da je prva pogodba savezu da se slušaju stariji. Kaže da cenobiti imaju svoje desetnike, stotnike, starješine. Jeronim hvali zajednički život, da je važan, ali zajedničkom životu nedostajalo je pravilo.
Sa sv. Augustinom poslušnost ulazi u monaško pravilo života. Augustin je napisao svoje pravilo za monahe koje naziva servus Dei. Pravilo – Regulu Servus Dei Augustin piše deset godina nakon što je Jeronim pisao pismo Eustohiji. Peti odlomak toga pravila govori o posluhu. „Augustin je shvatio da posluh treba biti dio pravila. Ako nije, može se dogoditi da dvojica, troje ljudi živi zajedno, ali žive po samovolji. Starješini treba biti poslušan kao ocu, poštujući ga, da se ne uvrijedi Boga u njemu. Još više svećeniku koji vodi brigu o svima nama. Augustin živi u monaškoj zajednici svećenika, vezanoj uz kler, biskupa, mjesnu Crkvu, pa je prepustio nadležnost nad tom zajednicom i svećeniku“ rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da je za Augustina poslušnost vrlo važna.
„Potiče monahe da čuvaju sve što treba opsluživati. Starješina vodi brigu da se ne bi nešto propuštalo. On vodi brigu da se pročišćava, popravlja i da tako svećeniku prenese u zadaću ono što on sam ne može riješiti. Onaj koji nam je pretpostavljen neka sebe ne smatra da vlada moću, već da sve posluži u ljubavi, kaže Augustin. Očekuje se da oni koji žive u zajednici, žive po posluhu. Kaže, kad se sluša starješinu, sluša se Boga, ali ne ulazi previše u detalje. Za starješinu kaže da mora biti primjer dobrih djela, strpljiv i treba ga što više slušati. Jer među vama, tko je na višem mjestu, nalazi se u većoj opasnosti. Augustin ne razrađuje kakav i u čemu mora biti posluh. Ne ide u teološku dubinu osim što je rekao, posluh starješini posluh je Bogu“ istaknuo je dr. Bodrožić.
Prema Sv. Benediktu, poslušnost je okosnica duhovnog života, istaknuo je dr. Bodrožić. Poslušnost prema Benediktu nije samo tehnička forma, u smislu, hajdemo nešto slušati. „To se odmah vidi iz početka prologa, prvi redak Benediktovog Proslova glasi: ‘Poslušaj, o sinko, pouke učitelja i prikloni uho svoga srca. Rado primi savjet dobrotvornog oca i uspješno ga provedi u djelo. Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome od koga si se udaljio neposluhom’. Naglašava da posluh treba biti srcem, u svetoj poslušnosti vojevati za Božje zapovijedi. Posluh Kristu, dakle, vojuje se za Kristovo kraljevstvo“ rekao je dr. Bodrožić, istaknuvši da taj redak pokazuje veliku antropologiju i duhovnost.
U tom retku je „aluzija na grešnost, kad kaže da se oni koji su se udaljili u neposluhu, trebaju vratiti u posluhu. Aluzija je na istočni grijeh koji dominira čovjekom. Posluhom se treba suprotstaviti tom grijehu. Benediktova antropologija računa s grijehom u čovjeku i treba ga pobijediti posluhom. Benedikt ne gaji iluzije da ima pravednika kojima ne treba posluh. Poznajući sebe i svijet oko sebe, Benedikt jasno zna da nema pravednika, već po istočnom grijehu svi lutaju od Gospodina i potreban je napor da se vrate njemu. Zato je kod njega posluh – posluh Bogu“ istaknuo je dr. Bodrožić, rekavši da je poslušnost kod Benedikta više razrađena.
„Kod Benedikta se isprepliće i dotiče posluh opatu s posluhom Bogu. Opat mora preuzeti rizik i breme i biti učitelj, dobrohotni otac, vojskovođa, ali će biti sudac koji će nas jednom presuditi i uvesti nas u Kristovo kraljevstvo. Pravu učiteljsku, očinsku službu, službu biti vojskovođa i službu biti sudac je Božji atribut i Božja povlastica. Ispreplićući svoju pouku s biblijskim tekstovima i završavajući pozivom da se vojuje za Krista Gospodina, sasvim je jasno da je posluh opatu, poglavaru zajednice, posluh samome Bogu koji je jedini pravi učitelj, otac, vojskovođa, Gospodin, Gospodar. Benedikt stoga ne stavlja posluh u red tehničkih kreposti, sukladno poimanju klasike da postoje ljudi koji sobom mogu gospodariti, pa i drugoga slušati. I robovi mogu biti tehnički poslušni. Ali monah ne. To nije tehnička krepost, ona ulazi u red skoro teoloških kreposti. Ona ima snažnu teološku vrijednost“ istaknuo je dr. Bodrožić, naglasivši da je posluh o kojem govori sv. Benedikt „prvotno posluh glasu Božjem koji se za monaha artikulira na više razina: od slušanja Riječi Božje do slušanja onih koji su mu pretpostavljeni i vode ga duhovno autoritetom povjerenim im od samoga Boga“.
Glede učiteljskog posluha, „Benedikt se zalaže za školu službe Gospodnje, jer se u školi znanje svladava polazeći od slušanja i posluha učitelja. U toj školi sluša se pouka učitelja, to je ‘Poslušaj, o sinko…’. To je parafraza iz Siraha, biblijska aluzija. Učitelj je Bog koji poučava ali i opat koji poučava. Monah je dijete, sin, on uči. Učenik je u toj školi, a učitelj je dobrohotni otac“ rekao je dr. Bodrožić.
Predavač je naglasio da je za Benedikta posluh ono što je Gospodin već izvršio, što Bog vrši u povijesti spasenja i priprema u konačnoj povijesti svakog monaha. „Bog priprema šator stanovanja te poziva svakog da se nastani u njemu. Preduvjet je da treba ispunjavati dužnosti stanara. Monah mora zaslužiti dužnost stanara u samostanu svojim posluhom. U protivnom ne može biti tu. Kao što kralj priprema za nas kraljevstvo, tako Bog otac priprema stanove. Treba se potruditi posluhom imati udjela u tome. Zato i Benedikt to zahtjeva od svojih monaha, pretpostavlja posluh Bogu, jer tim posluhom mi vojujemo za Božje zapovijedi“ rekao je dr. Bodrožić, citirajući zaključak iz Proslova Benedikta: „Tako se nikada nećemo udaljiti od njegovog učiteljstva, nego ćemo u samostanu u njegovu nauku do smrti ustrajati, u Kristovoj muci i trpljenju sudjelovati, da u njegovom kraljevstvu zaslužimo udjela“.
„Tako je posluh doista teološka kategorija koja je vrlo važna. Zato je prvi korak poniznost koja jest posluh. Benedikt daje upute kakav treba biti taj posluh. Bez otezanja i radi Krista ga čine oni koji slušaju. Oni to čine jer ništa ne traže od Krista. Kod Benedikta upravo posluh razlikuje autentične monahe od onih koji se služe monaškim imenom za proizvoljne želje. Oni ne žive po vlastitoj zamisli, ne slijede ono što požele i što im godi, nego hode prema odluci i zapovijedi drugoga“ istaknuo je dr. Bodrožić.
Za cenobite Benedikt kaže da žive u samostanu i žele imati opata nad sobom. „Tako krepost poslušnosti nije neka mehanika ni tehnika, ne smije biti s otporom, nego svjesna, dragovoljna, prožeta ljubavlju. Kao što zahtjeva istinski čin bogoštovlja, jer jedino to može biti ispravan stav pred Bogom. Poziv na evanđelje, ‘Tko vas sluša, mene sluša’. Dakle, tko sluša opata kojega je Krist postavio, sluša samoga Krista“ rekao je dr. Bodrožić.
U pogledu na povijesni razvoj monaštva, uz tri kategorije monaha koje spominje Jeronim, cenobite, anahorete i sarabite, Benedikt spominje i četvrtu kategoriju monaha, girovage (lutajuće monahe). „Jeronim je detektirao loše stanje u svom vremenu, da su prevladali sarabaiti. I Benedikt u svoje vrijeme, 150 godina nakon Jeronima, navodi da postoji kategorija lutajući monasi. U 150 godina nije se dogodio veliki pomak, nego se nastavilo istim ritmom; puno monaha žive po dvojica, trojica u samostanu, sarabiti. Zato je veliko i značajno to što Benedikt čini, kada daje svoje Pravilo i kada okuplja monahe koji žive u posluhu. Jer, reći će Benedikt za sarabite, da nisu kao zlato u vatri prokušani nijednim pravilom niti iskustvom poučeni. Kao što će, drukčije od Jeronima, pohvaliti cenobite koji žive u samostanu i vojuju pod Pravilom i opatom“ rekao je dr. Bodrožić.
„Benedikt je shvatio da pravi posluh jest pravi posluh Pravilu i opatu, ne samo čovjeku. Nego i Pravilu koje se postavlja kao objektivni kriterij kojega je on dao monasima i time izvršio revoluciju. Ubuduće, nakon njega, nitko više ne mora proizvoljno tražiti ni imati svoje vlastito iskustvo duhovnoga života, koliko ono može biti ispravno ili ne. Postoji Pravilo koje je mjera svega i onaj tko živi posluh, ne živi posluh samo opatu, nego živi posluh opatu i Pravilu. To je veliki doprinos Benedikta. Zato se kasnije, tek iza Benedikta, dogodio razvoj gdje su se nezdravi pokušaji monaškog života i duhovnosti eliminirali, a prevladao je taj konkretni – Pravilo koje je dao Benedikt i prevladao je način zajedničkog života pod Pravilom i opatom“ zaključio je dr. Bodrožić.
Ines Grbić
