O temi „Traženje Boga u Benediktovoj Školi službe Gospodnje“ izlagao je o. Jozo Milanović, OSB, benediktinac iz samostana na Ćokovcu, na simpoziju „Vrijeme, prostor i duhovnost: Benediktinsko monaštvo i njegovo nasljeđe“ održanom 17. rujna u Svečanoj dvorani na Sveučilištu u Zadru.
Citirajući KKC: „Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce. Jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi, a čovjek će samo u Bogu pronaći istinu i blaženstvo za kojim neprekidno traga“, o. Jozo je rekao da je tu naglasak na našem traženju Boga. „Ali neki put je zahvalnije koristiti izraz traženje Boga, jer može značiti i njegovo traženje nas, što je uvijek prvo, i naše traženje Boga. Kršćani traže Boga po Kristu. Monaški kršćanin trudi se tražiti Boga što dosljednije, stvarno. Monah benediktinac traži Boga u školi službe Gospodnje. Tako sv. Benedikt u Proslovu svoga Pravila naziva samostan“ rekao je o. Jozo.
Škola je u Benediktovo vrijeme imala bogato značenje. „Bila je odvojeno i mirno mjesto gdje se radilo nešto plemenito i važno. To je mogla biti škola gdje se učilo, vojarna gdje se vježbalo, radionica gdje se radilo. Da bi se razumjelo o kakvoj školi se radi, treba se vratiti monaškom pravilu koje se zove Učiteljevo pravilo, nepoznatog autora, iz kojega je sv. Benedikt jako puno prepisao“ rekao je predavač, u tom kontekstu pojasnivši i značenje pridjeva ‘originalan’ u ono vrijeme.
„U Benediktovo vrijeme nisu bili originalni oni koji bi pisali nešto iz svoje glave, nego su se ponosili time da što više prepišu, ili barem slijede nadahnuće, najprije Svetoga Pisma, onda i onih koji su živjeli prije njih, za koje su držali da su bili sveti, duhovni. Kad je tako svetački živio, zašto ne prepisati. Tako da su se i preko otaca čija su djela navodili, ne navodeći njihova imena, vraćali uvijek na izvor, na Sveto Pismo“ pojasnio je o. Jozo.
U Učiteljevom Pravilu protumačeno je da je Škola službe Gospodnje odgovor na Isusov poziv iz Matejevog evanđelja: „Dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11,28-29).
„Isusove riječi ‘Učite se od mene’ ključne su za razumijevanje Škole službe Gospodnje. Dakle, škola je osnovana da se odgovori na Isusov poziv. U Svetom Pismu nećemo naći izraz monasterio, monasterium, pa je škola zapravo zamjenjivala ustaljeni naziv za monaški samostan. Sv. Benedikt ne voli izraz škola. Ona mu je samo bila potrebna da naglasi naše učenje od Krista učitelja, da od njega naučimo, da njegovim putem tražimo Boga“ istaknuo je o. Jozo, naglasivši da je biblijski, pravi naziv za monaha – učenik.
„Prvo i temeljno je da je na početku Božje traženje nas. Bog traži nas. Naše traženje Boga je naš odgovor na njegovo traženje. U poglavlju o poniznosti u Pravilu sv. Benedikta piše stih iz psalma: ‘Gospodin s nebesa gleda na sinove ljudske, da vidi ima li tko razuman Boga da traži’. U Proslovu piše: ‘Gospodin u mnoštvu ljudi dovikujući, traži svoga radnika’. Bog traži svoga radnika. Pomislili bismo, nešto mu treba uraditi, radnik će mu biti koristan. Što bismo mi to mogli Bogu uraditi, pa da mi njemu budemo korisni“ potaknuo je o. Jozo na promišljanje.
„Dok Gospodin u mnoštvu ljudi dovikujući traži svoga radnika, iznova kaže: tko je čovjek koji ljubi život i želi se dana naužiti dobrih. Ne treba Gospodin nas da on nas iskoristi, nego on treba nama, da nas velikim darovima nagradi. Sv. Benedikt, kad govori o primanju novih, u 58. poglavlju kaže da treba dobro paziti da li kandidat za monaški život traži Boga stvarno“ rekao je o. Jozo.
Naime, u doba sv. Benedikta bila su nemirna vremena, nestašica, siromaštvo, provala barbarskih naroda, ratovanja. „Mnogi su prepoznali samostan kao mirno mjesto gdje će mirnije živjeti, čovjek neće biti gladan, žedan, bit će zaštićen. Pa su morali bolje paziti da ne bi netko ušao u samostan s nekim krivim razlogom, da mu nije promašena nakana“ upozorio je o. Jozo, istaknuvši da sv. Grgur veliki, koji je jedini napisao život sv. Benedikta, ističe da je za svakog monaha, bio on pustinjak ili cenobit, glavno da li traži Boga.
„Dakle, ne neko posebno zanimanje ili djelovanje. Tako i danas. Monasi nemaju nekog svog polja djelovanja. Ako uzmemo geslo Moli i radi, na prvom mjestu je moli. A rad, može bilo koji, samo da ne naruši sklad molitve i rada. Benedikt kaže da su tri pokazatelja istinskog traženja Boga. Prvo, je li onaj koji dolazi, revan za djelo Božje. Taj iskaz ‘djelo Božje’ odnosio se uglavnom najviše na liturgijsku molitvu, na Časoslov. Međutim, uključivao je i sve druge liturgijske molitve, pogotovo euharistijsku molitvu koja je uvijek bila na vrhuncu“ istaknuo je Milanović.
Smatra razumljivim da su u Pravilu sv. Benedikta među najcitiranijima Psalmi, kad su ih svaki dan toliko puta molili, svih 150 psalama u jednom tjednu. „Riječi psalma su same dolazile na pamet pa su ih rado navodili i molili. Djelo Božje označuje liturgiju, tj. ono za što Crkva kaže da je vrhunac i vrelo sveg života Crkve. Do toga vrhunca trebalo se penjati, pa uz izraz Opus Dei treba spomenuti i latinski izraz koji je ušao u sve jezike, Lectio Divina.
„Prije i poslije liturgijskih slavlja treba biti Lectio Divina. Tj. pripremiti se i pomalo penjati do toga vrhunca. A osobito je važno ono što se na vrhuncu slavilo, polako nositi tamo gdje jesi, gdje živiš. Kad je Pavao VI. proglasio 1964. g. svetog Benedikta zaštitnikom Europe, onda je u tom proglašenju naveo da je sv. Benedikt donio Europi kršćansku kulturu križem, knjigom i plugom“ rekao je o. Jozo, dodavši da bismo se mogli upitati otkud u tome spomen pluga.
„To je vlastito traženju benediktinskog monaha. Kad daje upute samostanskom opskrbniku, sv. Benedikt kaže neka čuva sve samostanske predmete kao posvećeno oltarsko posuđe. Dakle, i motika, čekić, kliješta, kakvu vezu oni imaju s oltarom? S toga vrhunca koji je oltar, svetost toga posvećenog oltara išla je dalje. Onima koji su bili pričesnici po tom oltaru, izlazila je svetost, posvećenost izvana, u dvorište, na njivu. Monah benediktinac nastavlja tražiti Boga, kad iz svetišta izađe u dvorište, na zemljište, s pjesmom o svetištu nastavilo se živjeti. Pa se za benediktinsku duhovnost zna reći da je opipna. Mistika je ručna. Mistika i motika idu zajedno“ rekao je o. Jozo.
Monasi su tijekom dana ponavljali kratke molitve, strelovite molitve. „Bog se traži u povorci zajedničkog života, u liturgijskoj zajednici koja slavi Boga. Ali kad prestane slavlje u crkvi, nastavljaju tražeći Boga ispred samostana, dalje od samostana, na putu“ rekao je o. Jozo.
Suprotnost tome je sekularizacija. „Kod sv. Benedikta, svetost oltara došla je do njive, pluga, molitve. Suprotno se događa danas, što često možemo prepoznati u današnjem svijetu, da svjetovnost, sekularizacija ulazi i u samostan i u crkvu. I na oltaru se nađe što s oltarom nema veze“ upozorio je o. Jozo, poručivši: „Potreban je sklad“.
Umirovljeni papa Benedikt XVI. u Parizu 2008. g. u svom poznatom govoru svijetu kulture, naveo je kako su benediktinski monasi toliko toga doprinijeli, kulturi i Europi. „A onda kaže: Nije njihova glavna nakana bila ni čuvati staru kulturu ni stvarati novu. Oni su tražili Boga. A tražeći Boga, naravno da su našli čovjeka i njegove potrebe za knjigom i za plugom. Sve se lijepo posložilo. Dolazilo se do sklada“ poručio je o. Jozo, istaknuvši kako su inicijali gesla Moli i radi na hrvatskome – Mir.
Ines Grbić
