„Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni i jedne misli; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2, 1-8).
Tumači Pavlovih poslanica vele kako je ovo poslanica kršćanske radosti, puna znakova povjerenja i srdačnosti. Jedna od najosobnijih poslanica u kojoj se osjećaju kucaji Pavlovoga velikoga srca ljubljenoj zajednici u Filipima. Ispunite me radošću, složni budite, istu ljubav njegujte.. Nikakvo suparništvo ni umišljenost.. Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih..“ Pavao ne jadikuje već se raduje i potiče.
Mi obično kad raspravljamo o problemima u društvu i obitelji, slušamo jadikovke kako nema sloge, zajedništva i razumijevanja. Kako na polju gospodarstva, znanosti i politike, tako i na onom intimnom okružju obitelji, župe, rodbine i prijatelja. Opravdano je pitati se kako se stvara, razvija i jača sloga i zajedništvo? Postoji li metoda kako poboljšati i osnažiti ovu komponentu koja je važna za društveni suživot, slogu i razumijevanje. Može izgledati pojednostavljeno ako velimo da se „put zajedništva“ u poduzeću, školi, stranci, obitelji i župi odvija na kolosijeku razumijevanja, shvaćanja i prihvaćanja drugih. Alternative nema. „Abeceda istinske komunikacije“ izriče se u dva temeljna ljudska stava: Znati drugoga čuti i saslušati, a onda „htjeti reći nešto i o sebi“.
1. Znati drugoga čuti i saslušati
Riječ „slušati“ „inventar je razgovora“ u krugu roditelja, odgojitelja, profesora i nastavnika koji se obično tuže kako ih đaci, djeca, studenti „ne slušaju“. Ova riječ ima više inačica: Saslušati, preslušati, uslišati, čuti i slušati… Uvijek je korijen značenja riječi vezan uz ljudski organ sluha preko kojega čovjek čuje (ili prečuje) drugoga. Za onoga koji ne čuje, čiji su bubnjići oštećeni i nesposobni registrirati ono što drugi veli, kažemo da je gluh. A za onoga koji dobro razlikuje note, koji lijepo pjeva, kažemo da ima dobar sluh. Ali nisu gluhi samo oni kojima su slušni organi oštećeni. Ima ih koji registriraju i najmanje šumove, koji dobro razlikuju solmizacijske tonove, pa i kad je govor o snizilicama, povisilicama i povratilicama. Pa i kad izvrsno pjevaju najteže muzičke skladbe, ponekad velimo da su „gluhi“, jer nas ne razumiju. Pred njima smo kao pred kakvim kipom. a zar se i ne veli u narodu: „Govorio njemu ili zidu, to ti je isto“!?
U molitvenom ozračju Trećega časa pokušajmo u ovo antropološko razmišljanje unijeti i onu „treću dimenziju“ našega odnosa prema Bogu, vječnosti i našem spasenju. Uostalom, zar naša molitva ne bi trebala biti razgovor s Bogom. Posebice kad slavimo Misu, pa nakon Slave koju upućujemo Trojedinom Bogu, on uzima Riječ i govori, a mi slušamo. Pitanje je samo koliko sluha imamo, kako ga čujemo ili možda često prečujemo?! (sjećam se kao dijete pitali bi nas po dolaska iz crkve „po kojem je svecu bila misa“ – evanđelje).
a) Za bolje razumijevanje ove dinamike slušanja pogledajmo neke primjere
Svi bismo mogli donijeti bezbroj primjera kada smo doživjeli da nas drugi nije ni čuo, a kamo li slušao i razumio. Primjeri koje navodim mogu poslužiti samo kao ilustracija kako se i kod zdravih ušiju može biti gluh i ne čuti, ili prečuti govor, priču i muku drugoga.
- Došli ste svom kolegi kojeg dugo niste vidjeli i imate mu štošta ispričati. Radujete se da ćete mu moći reći nešto i o osobnim problemima koji vas muče ovih zadnjih mjeseci. I tek što ste otvorili usta i s par riječi htjeli reći ono što vas tišti, ili ste htjeli tražiti neki savjet, kad, eto, on vam začepi usta. „To nije ništa“, prijatelju. „Meni je još gore bilo“. I onda slijedi cijela serija nezgoda, briga i nevolja kojima vas vaš sugovornik želi „uvjeriti“ kako je vaš problem ništa kad se usporedi s njegovim. Niste imali hrabrosti dalje pričati pa ste odlučili o tomu razgovarati s jednim drugim poznanikom, svećenikom, koji ima dosta životnog iskustva, pa će valjda imati i više razumijevanja.
- Nakon par dana najavili ste i dogovorili termin susreta. Došli ste i počeli stu priču kao i svome kolegi prije par dana. I kod svećenika ste doživjeli nerazumijevanje. Jer, vi još niste ni do kraja izložili svoj problem, a on vas je obasuo nizom ukora i savjeta: „Zašto niste odmah k meni došli? Zar ne vidite kako je stvar vrlo komplicirana? Morat ćete odmah uraditi to i to“…. Nezadovoljni ste bili i ovim susretom, ali nije vas ostavila želja i volja još jednom pokušati o tome s nekim popričati. Zato ste i odlučili treći put pokušati, valjda prema onoj pučkoj „treća sreća“.
- Ovog puta krenuli ste bez najave. Pozvonili ste na vratima poslovnog prijatelja, socijalnog radnika. Njemu ste dosta pomagali kad je zidao kuću. Dobro je situiran, oženjen je i ima djecu. Djeluje smireno i bez posebnih problema. Uvjereni ste da će vas moći saslušati, shvatiti i razumjeti. Ponudio vas je kavom i onda je on, prije nego što ste vi počeli pričati zašto ste navratili, započeo svoje jadikovke. Vi zapravo niste imali snage govoriti o svojim teškoćama. Njegove tužaljke su vas tištale, pa ste jedva čekali da se pojavi koja stranka, kako bi ste se izvukli i vratili kući.
Tako ste nakon svakog sugovornika, koji vam je svojim govorom ili vladanjem dao do znanja da je vaš problem bezvrijedan, ostali „začepljenih usta“. Doživjeli ste konkretno kako su DRUGI bili gluhi i kod zdravih ušiju. A kod svega toga bilo je potrebno da vas DRUGI sasluša, da pokaže razumijevanje, da vas prihvati, da vam dopusti izreći svoje teškoće, da vam na vaše povjerenje odgovori povjerenjem da sami tražite rješenje vlastitih problema. Vjerojatno bismo mogli reći da smo mi sami često „taj drugi“ koji je gluh, okovan, koji nema ni uha ni srca. Posebice prema najbližima: ocu, majci, mužu, ženi, djeci, braći, sestrama ..
Slušanje drugoga, ono „biti kraj njega, razumjeti ga i dati mu priliku da se ispriča s povjerenjem i bez straha, važnije je i mudrije odgojno sredstvo od mnogoga govorenja, veli Thomas Gordon (Familien Konferenz in der Praxis). Zato: Budi i onaj koji sluša i onaj koji govori. Jer, slušati znači udisati, a govoriti izdisati. Tko samo sluša, u opasnosti je da se prenapuni. A tko samo govori, u opasnosti je da se brzo isprazni. Ispravno saslušati znači drugome dati prostora u našem srcu, biti snošljiv i prihvatiti poziv, „dođi i pohodi me. Ti nećeš tu stanovati, jer imaš svoj stan. Ali kako ćeš znati kako mi je, ako me nikad ne posjetiš?!”.
2. Reći nešto o sebi
„Abeceda istinske komunikacije“ je znati drugoga saslušati“ i „htjeti reći nešto i o sebi“. Često se, međutim, priča o kiši i o snijegu, o Markovim konacima i vukodlacima. A dovoljno bi bilo otvoreno reći što se mislimo i osjećamo. Kad bi se tako radilo, bilo bi manje krivih dojmova, predrasuda i zakulisnih ogovaranja, a više razumijevanja i povjerenja. Razgovori, međutim, mogu biti „površni i otrcani“, ili pak „trač-partija“ bez osobnih stavova.
a) Površne i otrcane razgovore susrećemo na koktelima, klupskim sastancima, uličnim pozdravima: Kako ste? Kako su vaši i gdje ste bili? Zapravo mi ne mislimo što govorimo, već izgovaramo uhodane i otrcane fraze kojima ne komuniciramo. Ako bi nam drugi počeo podrobnije odgovarati na naša pitanja, bili bismo zatečeni. Na svu sreću i naš sugovornik shvaća površnost naših pitanja, pa i on površno odgovara, „hvala na pitanju, kako Vi?“
b) Pričanje o drugima – trač-partija Uz površni i otrcani imamo i „razgovor o drugima“ koje pučki zovemo „trač-partijom“. Predmet razgovora je netko treći (ili nešto treće): susjed koji se čudno ponaša, svećenik koji je tek došao u župu, igrač koji se slabo istakao na zadnjoj utakmici, bura koja sve jače i jače puše, djeca koja ne slušaju itd. U ovom vidu netko je slikovito rekao da je „imao dva prijatelja i obojicu je izgubio. Jednoga što mu nikada „nije ništa o sebi pričao, a drugoga što ga nikada o njemu nije ništa pitao“. U trač-razgovorima čovjek niti što daje od sebe niti što prima od drugoga.
c) Iznošenje osobnih nazora, mišljenja i osjećaja Bit će, međutim, trenutaka kad ću osjetiti potrebu reći nešto i o sebi. Želim li da drugi stekne pravu sliku o meni, moram reći ne samo što mislim, nego i što osjećam. Sva sila obiteljskih svađa, prepirki i nerazumijevanja nastaje zbog toga što nema iskrenosti, što se plašimo reći što osjećamo. Ili kad nas nešto muči, nervira i izaziva, onda to činimo povišenim tonom. Kod svega toga trebalo bi reći ono što se osjeća, uz dostatnu pažnju i ljubav prema onome kome se govori. To nije vrlina koju dobivamo rađanjem, nego umijeće koje stječemo svakodnevnim trudom, vježbom i nastojanjem što boljeg shvaćanja sebe i razumijevanja drugih.
Stoga:Ne predstavljaj se ni kao „sveti Nikola, a ni kao krampus“. Svi imamo svijetlih i tamnih strana, pa priznaj svoje i tuđe vrline i granice. Budi načisto s vlastitim i tuđim predrasudama! Ne prikivaj druge za nebesa, ali, ne otpisuj ih i ne proklinji. Nikada ne prepuštaj drugome da „čita tvoje misli“, već reci što stvarno osjećaš i što te nervira i muči.
Saopćiti ne znači „jednostavno govoriti bez veze“, uz moto „važno je biti spontan“ i „reći sve“ onako kako nam se „trenutno sviđa, bez imalo obzira prema drugome“. Saopćiti znači puno više: „Reći što nam na srcu leži“ i što nam se čini „važnim za odnos s drugima“. A onda naći takav „ton razgovora da nas drugi može pratiti i shvatiti“.
Neka nam u ovom kontekstu naše komunikacije s ljudima, kao i s Bogom, pomogne i sveti Pavao ovim poticajnim riječima koje je uputio svojim dragim Filipljanima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni i jedne misli; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! (Fil 2, 1-8).
O komunikaciji netko je napisao: „Uočiti što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno, te pri tom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, već s poštovanjem i voljom drugom izreći iskrenu ‘dobrodošlicu’, dobar je znak i početak korisne komunikacije“.
Katehetski dan, 5. rujna 2020.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski