Vojni časnik Ivica Matešić Jeremija (61), brigadir HV-a u miru i vojno – diplomatski predstavnik RH, književnik i publicist, hrvatski domoljub i angažirani vjernik laik rodom iz zadarskog predjela Arbanasi, dobitnik Velike srebrne plakete Vojno-diplomatskog Zbora u Rimu (2008.) te dva posebna priznanja pape Ivana Pavla II., pokopan je u utorak 23. lipnja na Gradskom groblju u Zadru.
Sprovodni obred na groblju i misu zadušnicu nakon pokopa u arbanaškoj župnoj crkvi Gospe Loretske koju je za svog redovitog sakramentalnog života Matešić pohodio i gdje se utjecao zagovoru Gospe Loretske – Zonje jon, predvodio je arbanaški župnik don Petar Belina.
Posljednji ispraćaj toga osvjedočenog velikana duha kojega su zvali ‘tribunom hrvatskih ratnika’ okupio je više tisuća ljudi iz Zadarske nadbiskupije, drugih krajeva Hrvatske i inozemstva. Prizor mnoštva ljudi pokazao je koliko je Matešić bio istaknut i značajan – po poštovanju koje je imao u javnosti, a po vlastitom habitusu bio je jednostavan i skroman. Neskroman je bio u potvrđenim djelima požrtvovnog služenja i ljubavi za Boga, domovinu i čovjeka. I nije bio brat samo svojim suborcima, Gardi hrvatskoj, kako je, prvim nazivom naše obrambene vojske u vremenu kada je HV stasavala, zvao braću hrvatske branitelje, među kojima je Matešić bio dragovoljac od 1991. g. u Domovinskom ratu.
‘Oni su Hrvatska, njima je dugujemo‘ misao je upravo Matešića koja je kao epitaf uklesana na mnogim spomenicima poginulim hrvatskim braniteljima, a nalazi se i na središnjem križu na Gradskom groblju u Zadru. To je i naziv knjige grupe autora o nestalima u Domovinskom ratu (2006.).
O trajnoj povezanosti sa suborcima Jeremija je ovako govorio za života: „Dio nas je ostao tamo. Dio našeg duha je među ljudima i nabojem koji je tada vladao. Rat je ogroman medij i zaokuplja cijelo ljudsko biće: duh, misao, fizički napori. Ti se ljudi vežu. U jednom danu i trenu stekli smo brata za cijeli život. A nikad ga nisam poznavao. Sve se brzo odvija. Svi rasponi ljudske duše u jednom danu su iskazani. Sve je intenzivnije. Poginuli branitelji su uvijek uz nas. Kad treba nešto odlučiti, uvijek misli na te ljude i nećeš pogriješiti. Misliš ono što su oni razmišljali i savjest ti je čista. Nećeš pogriješiti ako odlučiš na način na koji su oni razmišljali. Od onih koji su s bojišnice stigli do bolnice, 97 % ih je preživjelo. Ti ljudi su radili čudesa. Adrenalin je vjerojatno sprječavao sepsu. Imali smo više od 2000 ranjenih. Cijela moja ulica izginula je na Dračevcu, sedam ih je poginulo u jednom danu. Svi su htjeli dati doprinos. Čovjek u bolnici bi rekao ‘Daj mi pušku, idem natrag, nisam toliko teško ranjen’. To je bio taj entuzijazam, volja i želja da se brani domovina“.
Matešić je bio čovjek biblijske, evanđeoske vjere. To je vidljivo u mnogim njegovim tekstovima, među kojima su neki kao zapis njegove osobne molitve u odnosu s Gospodinom u živoj dijaloškoj formi, kada u hrvanju svoga suosjećanja s bolima života, Bogu postavlja pitanja, a odgovore pronalazi u svjetlu križa, Raspetoga i Uskrsloga.
Bio je nježni ratnik, ali čvrst i odlučan. Sanjar s osjećajem za stvarnost, realist u neodstupanju od ideala, utkan u život i protkan svim stanjima života. Blaga duša njegove snage bila je opipljiva i vidljiva i u njegovim nasmijanim očima toploga pogleda, koje se nisu sramile muški zaplakati u ispraćaju njegovih suboraca.
Matešićeva djela o proživljenome u Domovinskom ratu i iskustvima u poraću prožeta su duhovnošću i vjerničkim motivima, vođen vrijednosnim načelima. To je pisani ‘spomenik’ generacije odabranih i odazvanih branitelja slobode i hrvatske zemlje.
Nazivi njegovih knjiga su Križ moje braće (1994.), Uskrs duše gardijske (1996.), S nama su! (1999.), Mir tebi gardo: evanđelje moje (2001.), Takvo zar bilo je lice tvoje (2004.), Naresla je trava (2007.) (posvećena generalu Anti Gotovini), Mi smo Zadar (2009.) – ratni dnevnici, memoari i dokumentaristika, Puče moj, što učini meni (2012.) i Pjesma garde hrvatske (2016.). Bio je član Društva hrvatskih književnika. Domaća kritika uspoređivala je Matešića s Hemingwejem, Marquezom i Gorkim.
Prema Matešićevim pričama ‘Zaboravljene bitke’, Ivica Božić snimio je igrani film ‘Oni su Hrvatska – njima je dugujemo’ (2017.). Svoju zadnju knjigu ‘Branitelji iz zadarskih Arbanasa u Domovinskom ratu’ izdanu za vrijeme njegove kratke bolesti, Matešić je želio predstaviti u sklopu manifestacije Dani Gospe Loretske u Arbanasima. Vjerno bi stajao uz kip Gospe Loretske na arbanaškoj župnoj proslavi.
Župnik Belina je na sprovodu pročitao brzojav sućuti mons. Jure Bogdana, vojnog ordinarija u RH, u kojem mons. Bogdan izražava duboko poštovanje prema osobnosti Matešića. „S tugom sam primio vijest o smrti hrvatskog branitelja, časnika i književnika Ivice Matešića Jeremije kojega sam kao vojno – diplomatskog predstavnika RH upoznao dok sam bio rektorom Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. Svojom posebnošću i istaknutim ljudskim vrlinama, neposrednošću, vedrinom i blagom naravi, s lakoćom je pronalazio put do ljudskih srdaca. Hrvatski domoljub, častan, predan, ugodan i profinjen, karakteran, svoje nutarnje svjetove godinama je povjeravao čitateljima kao kolumnist i pisac, kao glas istine o Domovinskom ratu i glas branitelja, glas proroka našeg vremena. O tome sam se uvjerio čitajući više njegovih tekstova domoljubne tematike i tekstove o ratnim događajima, ali i o svakidašnjim strepnjama i nadanjima u kojima dominira jasnoća misli. Čista i jasna misao zaodijeva se u jednostavan izričaj, razumljiv svima. Pun je iskrenosti, suosjećanja i topline, ljubavi prema domovini koja je rođena u velikim porođajnim bolima, što nikad ne smijemo zaboraviti. Upravo je brzi zaborav zahvalnosti, ponosa i ushita u vrijeme Domovinskog rata bio razlog neprestane tjeskobe i tuge našeg dragog Ivice. Njegov je prerani odlazak veliki gubitak za obitelj, njegovo rodno mjesto, zadarski kraj, za sve koji su ga poznavali, za Hrvatsku. Častan i obiteljski čovjek, hrvatski branitelj i domoljub koji je svojim životom zadužio da ga se poštuje i pamti“ napisao je mons. Bogdan. Uz izraze kršćanske blizine „zbog velikog i iznenadnog gubitka“, vojni ordinarij je na dan pokopa Matešića služio misu za pokoj njegove duše.
U svjetlu svoga nadimka, Jeremija, Matešić je svojim djelovanjem i čistoćom duše nastupao kao prorok ukazujući na zavedenost i stranputice u hrvatskom narodu. Njegovi ukori poraza i previda u miru u Hrvatskoj, nekad i cinično formulirani, nisu vrijeđali ni omalovažavali, nego su ogolijevali stvarnost u istini, suočavali s činjenicama, poticali na preispitivanje i kajanje.
Matešić je zračio toplinom, bio je emotivna osoba, i time živeći duh svoga imenjaka Jeremije, starozavjetnog proroka koji je jako emotivno doživljavao propast svoga naroda i zbog toga je patio. To je proživljavao i Matešić. I on je, poput proroka Jeremije, imao vrlo osoban odnos s Bogom i doživljavao ga kao prijatelja kojemu se može izjadati i sve reći. Potvrdio je to i Matešićev zapis u izvedbi dramske umjetnice Milene Dundov ispred mrtvačnice na groblju, u kojoj Matešić izražava bol zbog samoubojstava branitelja u miru.
Dio iz Jeremijinog zapisa glasi: „U polumraku svoje crkve kleči čovjek sam. Skrušen pred raspelom, nemoćan čovjek, branitelj. Sedam ih je, Isukrste, Gospodine. Ubio se čovjek jutros u uredu svome, moj Gospodine. Sedmi od Silvestrova. A tek je Uskrs tvoj. Moj Gospodine, zašto to beznađe, kad ti dolaziš? Kad spasenje dolazi. A to su bili ljudi koji pripadali su tebi, moj Gospodine. Ako su ti pripadali, zašto su se upucali, objesili, moj Gospodine? Zašto su u tebe posumnjali? Bolje je bilo u blatu, u vodi, u krvi, u svijetu u kome nije bilo ni lijevog ni desnog Hrvata, nego naprosto Hrvata. Hoću tvoj Uskrs, Gospode! Tvoj Uskrs, Isuse iz Nazareta! Dođi među izabrane tvoje. Spasi! Neka prestanu ti čovjeko-lomovi, te neimaštine, bijede, nezaposlenost. Dođi, daj da u ovu našu zemlju dođe sveljudski, svehrvatski mir. Mir tvoj, mir Božji, mir novom tvojom objavom. Objavi se u ranama razgoljenim garde Hrvatske. Pokaži im izlaz, Gospode. Ne sudi im, Gospode, strogo, sutra, kad pred sud tvoj stanu. Te koji podnosili su ratišta, tamnice, bolnice, ludnice, sve za dom svoj. Kleči čovjek pod križem u crkvi svojoj i moli se, i bori se, koprca. Hrva s mukom zemaljskom, s nametima silnim. I opet se u tom mozgu obnavlja čežnja za onim danima čovjekoljublja, jedinstva u oazama spasenja. I traži taj čovjek pred raspelom oprost za braću svoju. Dođi, Gospode, i spasi – zavapi čovjek u mraku ispod križa i žalopojka se u milost pretvara. U snagu, u volju, u bitku, u život, čvrstinu, odlučnost. Uskrs svega onoga o čemu je taj čovjek nesretni sanjao. U Uskrs Gospodina našega Životvorca, koji je radi našega spasenja umro, uzašao na nebesa odakle će doći suditi živima i mrtvima. U Uskrs snova garde hrvatske“.
„Tri brigade hrvatskih vojnika izvršile su suicid. Koga je to u ovom društvu briga? To su mladi ljudi u naponu snage. Riješio si mu mirovinu, ali nisi mu dao život. Ljudima nije trebalo dati mirovinu nego posao. Poslani su kući u četiri zida. Svaka nepravda danas dodatno ga ubija. Zašto je puknuo, a obranio je domovinu“ rekao je Matešić na gostovanju na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru (15. lipnja 2011. g.), ističući: „Nisu branitelji umrli od metka, nego na naivan način – od zaborava“.
U razgovoru s Ines Grbić u Verbumu tada, ukazao je i na potrebu strahopoštovanja pred Bogom upozorivši: „Totalitaristi u korijenu negiraju ljudsku slobodu. Jer su ozemljili Boga. Željeli su atribute Boga za sebe, za čovjeka. Tko se dira u atribute Boga, postaje diktator. Zlo uvijek nastupa bahato i sebično“.
Jeremiju su žalostila zastranjenja u iznevjernosti Bogu. „’Ko bi nam oprostio toliko grešaka? Nitko, nego sami Bog“ govorio je Matešić. Na spomenutom susretu u Verbumu je rekao: „I danas isti nose križ, a drugi su se izvukli ispod njega. Mnogima se hrvatska država dogodila. Niti su je htjeli ni željeli. Ti kojima se dogodila, izvukli su se. Mi smo prva pobjednička vojska kojoj je suđeno, ikad. Koja je to pobjednička vojska doživjela? A naš je rat najčišći u svijetu u zadnjih dvadeset godina, s najmanje kolateralnih šteta. Kažu mi to kolege i u svijetu. Svi su bili jedno, a netko nas je opet počeo dijeliti. Imaju interes, da se ne vide pravi problemi u državi“.
Kod kapele Gospe od sedam žalosti na Gradskom groblju, u riječi utjehe don Petar Belina rekao je da je za župnika u Arbanase došao prije četiri godine. „Ivicu sam upoznao već na prvom sprovodu kojega sam vodio, bilo je to par dana od dolaska u župu. Sretali smo se u crkvi svaku nedjelju. Često smo se susretali, pričali iskreno, ljudski, toplo, prijateljski. Često sam Ivici čestitao nakon sprovoda jer mnoge je Arbanase ispratio s ovog svijeta svojim posebno dirljivim, toplim, ljudskim, jednostavnim riječima. Riječima i načinom koji je samo Ivica znao. Pamtim ga kao čovjeka neizmjerne vrednote, vrline, velikodušnosti. Čovjeka koji je živio za drugoga. Tek je par mjeseci stariji od mene, opraštam se od vršnjaka. Uistinu je u najboljim godinama otišao između nas. Žalosni smo što Ivica više nije s nama, što Arbanasi gube tako vrlog sina, što se više s njim nećemo družiti, izmjenjivati uspomene, stvarati planove. Bili smo ponosni da smo ga među sobom imali, da smo ga poznavali, da smo se na dubini izvora njegove ljudskosti i njegovog izričaja napajali“ rekao je don Petar, istaknuvši da je Matešića resila „neizmjerna i duboka vjera u Isusa Krista uskrsloga“.
„Ivica je živio sto na sat. Da nije, ne bi toliko toga u životu učinio. Kao da je imao nekakvu slutnju da neće doživjeti 90 godina, da ono što treba učiniti, mora učiniti brzo. Učinio je mnogo. I kao župnik, želim mu toplo reći: Ivice dragi, na svemu ti Hvala“ rekao je don Petar, poželjevši obitelji Matešić „Božju snagu da se nose s tim gubitkom, da se nadahnjuju na dubini njegove vjere u Božju dobrotu i ljubav, da žive njegovu ljudskost, kako je i sam živio i na njih prenio“. Istaknuo je i da su župljani svakog dana u arbanaškoj crkvi molili za njega dok je zadnja tri mjeseca bio u bolnici. „Neka ti dragi Bog kojega si toliko ljubio, uz svoju domovinu, podari vječni pokoj i mir. Neka te primi k sebi u nebo i nagradi vječnim životom“ zaključio je don Petar Belina.
Upravo je Jeremija redovito ispraćao branitelje na sprovodima nadahnutom riječi Božje utjehe. U ime branitelja, zapovjednika i generala, ispred mrtvačnice i odra s lijesom pokrivenog hrvatskom zastavom, dirljivi oproštaj uputio je Jeremijin suborac i sumještanin, Danijel Kotlar, ratni zapovjednik: „Dragi Điđo, prijatelju, suborče i brate. Dopalo je mene da se oprostim od tebe, a tko će se opraštati od nas, Garde hrvatske, sada kad si ti otišao. Sad si došao u nebesku gardu koju si toliko volio, njoj si pripadao. Virujem da si gori sritan i među svojom braćom, gardom hrvatskom. Volio si nas više od sebe samoga. Nemjerljiva je bila tvoja ljubav prema svakome od nas. Cijeli si bio posvećen nama. Bio si uvijek di si trebao biti. Pun prijaznosti prema svakom koga si sreo, bilo da su prijatelji, protivnici, znanci ili stranci, dobri ili loši, tebi je to bilo svejedno: ti si ih ljubio podjednako. Svakom pri ruci, u dobru i u zlu. Prava braća postali smo kad je došao povijesni trenutak za našu domovinu, kad smo morali uzeti pušku u ruke i braniti naš dom. Nisam ti posta bratom samo ja, nego cila Garda hrvatska. ‘Ko se nadao da ćemo mi ispisati najslavnije stranice hrvatske povijesti, da ćemo mi udariti temelj moderne i nezavisne hrvatske države. Od prvog dana Domovinskog rata počeo si opisivati sva stradanja, muke, poraze i pobjede Garde hrvatske. Opjevao si naš hod ka pobjedi.
Pisao si na malom papiriću, šporkom, koji put i krvlju namočenom, pod svićom, u pauzama bitke. Ali pisao si neumorno, kao da si znao da to neće nitko uraditi, osim tebe. Da nije bilo tebe, za velika junaštva i podvige Garde hrvatske ne bi se znalo, ne bi se znalo za našu poginulu braću ni za one male među nama, koji su bili veliki kad svoja prsa trebalo je isprsiti. Rekao mi je naš brat po oružju Vice da si ti jedan od rijetkih heroja poslije rata, jer si nastavio i dalje svjedočiti, prozivati, ukazivati na nepravdu koja nam je nanesena. Svako slovo koje si napisao, sad vidimo da je ostavljalo traga na tebi. Emocije su učinile ono što rat nije. Teško si se mirio s nametnutom odlukom o odlasku u mirovinu. Govorio si: ‘Ja još puno toga mogu dati. Zašto nas se tako lako odriču, nas koji smo dali najviše i kad je najteže bilo!? Nas koji volimo Hrvatsku više od svog života, nas koji ćemo svojim poštenjem, hrabrošću, ljubavlju učiniti sve da naša Hrvatska ide naprid, da naša dica ostanu i nastave graditi Hrvatsku kakvu smo sanjali i kakva ona doista može biti. Hrvatsku punu sretnih i ponosnih ljudi“ rekao je zapovjednik Kotlar, zaključivši: „Dragi naš Điđo, u ime tvojih zapovjednika, Mladena, Dida, Miće, Pulje, Vice, cile Garde hrvatske, tvojih Arbanasa i Zadrana, želim tvojoj majci Mariji, supruzi Snježani, sinu Luki, kćerki Antoniji, sestri Ani, unučicama, nevjesti i zetovima, cijeloj obitelji, iskazati duboku sućut. Neka budu ponosni što su te imali. A mi smo ponosni što si nam pripadao. Sretan ti put, prijatelju i brate moj. Neka te čuva Zonja jon, Gospa Loretska. S nama si“.
Životopis Matešića ispred mrtvačnice predstavila je Vlatka Vučić Marasović, pomoćnica pročelnice Ureda župana Zadarske županije. „Matešić je rođen 27. veljače 1959. u Arbanasima u težačko-radničkoj obitelji. Matešić je od samog početka agresije na RH bio na bojišnici. Nakon rata profesionalni život nastavio je u HV-u u vojnoj diplomaciji, u Italiji, Makedoniji, Albaniji i Kosovu. Ono što je, uz njegove ratničke dane, najviše odredilo Ivicu Matešića je njegov književni rad. Sve proživljeno na bojišnici, svu tugu, strah, nemoć, ali i hrabrost, ponos, ustrajnost, Đovani je prelio u početku u kolumne u Narodnom listu, zatim u zbirke kratkih proznih tekstova, priča, komentara, eseja, reportaža. U kasnijim knjigama tematika je postala i poslijeratna, no uvijek s refleksijom na život hrvatskih branitelja, uvijek s istinom, neiscrpnom temom Domovinskog rata, hrvatskih vojnika, vitezova, dragovoljaca, branitelja, čerčilovski polazeći od teze: „U ratu – odlučnost. U porazu – prkos. U pobjedi – velikodušnost. U miru – dobra volja“. Živio je u svojoj zajednici okrenut obitelji i Crkvi, slaveći Zonju jon, moleći je za duše poginulih suboraca“ rekla je Marasović.
Vesna Matešić, suradnica ‘učitelja i prijatelja’ Jeremije u organizaciji mnogih događaja i tribina, u oproštajnom slovu rekla je da je Matešić „gledao pogledom prema beskraju. Kao simbol volje, htijenja i hrvatskog vremena, ostavio je za sobom sjećanja na junaštva svojih postrojbi, sjećanja na život, pun, osmišljen, završen. Taj čovjek bio je domovina u vremenu punom bitaka, streljiva, zbjegova i meteža. Noćima i danima što graničili su sa zorom i zalaskom sunca, bez odmora i spavanja, bio je predan djelu, istrošen u zbilji Hrvatskoj. Čovjek uronjen u domovinu, ostvaren, uvijek svima spreman pomoći“ rekla je Matešić, istaknuvši da je u Jeremijino srce „moglo stati tisuće sudbina, suza, jecaja, uzdaha, toliko boli i klonuća, niz imena; stala je domovina i njene rane. Veličina svih ljudskih srca je ista, ali veličina tereta koja se nalazi u njima, posve je različita“ istaknula je Vesna Matešić. Jeremija je imao i dar poučavanja, predavao je na zrakoplovnom učilištu Rudolf Perešin u Zadru. Vesna je istaknula kako je Jeremija poticao i hrabrio da čovjek „treba raditi s osjećajem. ‘Nemoj slušati kad netko kaže da je to patetika. Osjećaji su važni u prenošenju znanja’“ istaknula je Jeremijine riječi Vesna. Zahvalna što je bila među ljudima kojima je nesebično dijelio svoje znanje, svoje radove davao je na korištenje u promicanju istine o herojskoj obrani mnogih neznanih ljudi spremnih umrijeti za nas, Matešić naziva Jeremiju „ratnikom s oružjem, perom i pumpicom“. Naime, Matešića ni astma od koje je bolovao, nije spriječila kao mogući izgovor u želji da brani domovinu niti ga je omela na njegovom ratnom putu.
Nakon izbora 1990. g., Matešić je s brigadirom Danijelom Kotlarom utemeljio nenaoružane odrede MZ Arbanasi i Ričine čiji je bio dozapovjednik. Matešić je bio pomoćnik zapovjednika 7. domobranske pukovnije i pomoćnik zapovjednika Zbornog mjesta Zadar. God. 1996. postaje djelatni časnik na Zrakoplovnom vojnom učilištu Rudolf Perišin u Zemuniku, a 2001. g. završio je Zapovjedno – stožernu školu Blago Zadro u Zagrebu kao IX. naraštaj.
Bio je vojni izaslanik RH u Italiji, (2005.-2008.), prvi hrvatski polaznik Visokih studija obrane Talijanske Republike. Magistrirao je 2009. g. na Fakultetu političkih znanosti i novinarstva na Sveučilištu u Perugi, nakon što je završio Strateški studij obrane kao jedini polaznik iz Hrvatske u 60. generaciji te škole. Stekao je stručni magisterij iz komunikologije u Zadru 2010. g. Bio je zamjenik načelnika Službe za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH i načelnik Službe za međunarodnu suradnju MORH-a (2010.-2013.). Bio je vojni izaslanik RH u Makedoniji, Kosovu i Albaniji (2013.-2017.). Nositelj je više vojnih i civilnih odličja i dobitnik priznanja, Odličja Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, Spomenice Domovinskog rata i Medalje Oluja.
Matešić je preminuo u nedjelju 21. lipnja u Općoj bolnici Zadar nakon tromjesečne hospitalizacije uslijed puknuća aorte. U izrazu sućuti obitelji i župi, zadarski nadbiskup Želimir Puljić istaknuo je da je Matešić obnašao niz vojnih i civilnih dužnosti tijekom Domovinskog rata i poslije. „Zadrani ga se sjećaju kao čovjeka koji „nije ništa napola radio“. No, u nedjelju je prestalo kucati srce rodoljuba koji je iz srca volio Arbanase, Zadar i domovinu Hrvatsku. Neka molitve za pokoj njegove plemenite duše pomognu da ga Svemogući pridruži uskrsnuću Krista Gospodina“.
Među svećenicima na sprovodu bili su o. Ivo Topalović, vojni kapelan Zadarske nadbiskupije, fra Andrija Bilokapić, provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima, don Mladen Kačan, župnik Galovca, don Krešo Ćirak, župnik Obrovca i nekoliko drugih. Matešića je pjesmom ispratila Klapa HRM-a.
S molitvom i suzom za svoga Điđu, od Matešića su se oprostili brojni hrvatski branitelji i ratni zapovjednici, među kojima su bili i Ante Urlić, bivši zapovjednik Hrvatske ratne mornarice te general Ante Gotovina. Upravo je general Gotovina potaknuo Matešića da svoje prve radove sabere u izdanje zbirke ‘Križ moje braće‘. Jeremija se pitao piše li itko o tome što se događa na bojištu. Dok su vozili ranjene u zadarsku bolnicu, vidio je ljude kao sjede u kafiću, piju, pričaju. „A mi u krvi do koljena. Kažem ‘Moram o tome početi pisati.’ Napisao sam tekst na komad kartona, a prijatelj ga je bez mog znanja odnio u Narodni list koji ga je objavio. Tako je počelo“ rekao je svojevremeno Matešić.
Matešić je bio dugogodišnji kolumnist zadarskog tjednika Narodni list (Izravno s bojišnice, Civilna bojišnica) i dnevnika Zadarski list (Četiri kantuna). Na međunarodnom filmskom festivalu vojno-dokumentarnog filma u Braccianu kod Rima, film Darka Dovranića prema scenariju Jeremije ‘Križ moje braće’ nagrađen je plaketom Narodi i vojske za 2006. g. Dokumentarni film ‘Bombardiranje Zadra 1991.’ Miljenka Dujele i Matešića nagrađen je u kategoriji ‘Povijest’ istog festivala za 2007. g. i priznanjem Narodi i vojske. Tu je plaketu dobio s Bernardom Kotlarom za njihov film ‘Zadar-Maslenica’ u Braccianu 2008. g.
Veličinu žrtve hrvatskih branitelja naznačuje i ovaj dio Jeremijinog zapisa: „Mi nosimo hrvatski križ, a ostali čekaju da se raspećem okoriste. Uvijek je tako bilo. Kad je Isus nosio križ, rijetki mu pomagahu, a kamoli da svoja leđa podmetnuše. Većina ih je stajala u publici i čekala ishod. Tako i sada. Kao da je nama Hrvatska ostavljena u testamentu… Doktor je pitao naše branitelje: ‘Kakvi ste vi to ljudi? Od čega?’ Srećko je na putu u bolnici, a on pita ‘ima li mista za njega negdje na crti. Ne bi on u pozadinu. A osta bez oka’. Joso kaže: ‘Osta mi ruka i noga na terenu. – Ne brini, Mićo je već krenuo po to. Ništa se ti ne boj. Mi svoje nikad na cjedilu ostavili nismo’… Mile, Ive, Ervin, Marin, Elvis: Svi skupa imaju pet i pol nogu. A svi izgaraju od želje za bojišnicom. Svi bi se htjeli vratiti. Zube bježi iz bolnice s upalom pluća na bojišnicu“. Kako se vratiti, kad ovo jednom stane, ako budem živ? Kako vratiti čovjeka svijetu s novom osjećajnošću i starim brazgotinama koje još nisu zacijelile?“.
Ines Grbić
