U sklopu serijala “Uz 100. obljetnicu rođenja Karola Wojtyle, prvog pape Slavena – nadbiskup Želimir Puljić”, u produkciji Diadore TV, objavljujemo zadnje, osmo razmatranje nadbiskupa Puljića pod nazivom „Hrvatska ti kliče, Hvala!“.
U zadnjem razmatranju o pontifikatu sv. Ivana Pavla II., nadbiskup Puljić podsjeća na Papine pohode Hrvatskoj i izražava veliku zahvalnost hrvatskog naroda za sve što je Veliki papa Wojtyla činio tijekom svoga pontifikata za hrvatski narod kojega je u Hrvatskoj pohodio tri puta, a u BiH dva puta.
Sve video snimke nadbiskupovih razmatranja mogu se pogledati na YouTube kanalu Zadarske nadbiskupije.
Poštovani čitatelji, gledatelji i slušatelji.
Govorimo o Ivanu Pavlu II. koji je od svoga prvog nastupa i nastupnog govora, 22. listopada 1978., osvojio srca ljudi te svojom nastupnom propovijedi zapravo zacrtao program svoga pontifikata. Tada je, naime, izjavio kako „želi svima doći i sve posjetiti: mjesta gdje se moli i ljude koji mole; bolesnike u krevetima i radnike po tvornicama, ponižene i obespravljene. Poželio je „zaviriti i iza kućnih pragova“ i posvuda poći.
Ove riječi su odgovor na pitanja koja se danas, nakon toliko godina, postavljaju: Što je motiviralo Ivana Pavla II. da toliko putuje svijetom? Obavio je 104 pastirska pohoda izvan Italije, a preko stotinu u samoj Italiji. To je odgovor na pitanje, Zašto? On je u nastupnom govoru rekao: Posvuda bih htio doći.
Izbor za papu Karola Wojtyle, 16. listopada 1978., bio je uistinu događaj stoljeća. Prvi put poslije 458 godina dolazi na Petrovu stolicu netko tko nije iz Italije, već iz slavenskoga svijeta, „iza željezne zavjese“. „Iz zemlje daleke“, kako je on sam rekao.
Poljska poklanja Crkvi svoga najboljeg, najvrjednijega sina. Teško je bilo predvidjeti što će za povijest i Crkvu značiti taj događaj. No, činjenica je kako Wojtyla nije dao svijetu mira. Stalno je bio u pokretu i među ljudima.
Doslovce je shvatio Kristovu zapovijed – ‘Idi i učvršćuj braću svoju’. A pred svijetom koji bježi od Boga, osjećao se glasnikom velikoga Kralja, poslan na raskršća života. Stoga, odmah na početku pontifikata, uskliknuo je i poručio svima: „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći. Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se nitko ne plaši Krista, jer On jedini zna što je u srcu čovjeka“.
Malo se koji Papa tako umješno i tako uspješno ‘umiješao’ i približio suvremenom čovjeku, kao što je to učinio Karol Wojtyla. Od djece i mladih, do starih i bolesnih. I svatko ga je osjećao blizu.
Hrvatski narod ne bi smio nikada zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir u našim krajevima te činiti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo ratna stradanja.
Još uvijek nam zvoni u ušima njegova poznata rečenica upućena moćnicima ovoga svijeta pred stravičnim događanjem koje se događalo diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine; njegova žarka molitva, „Obustavite ruku koja ubija“. Zaustavite rat. Pokušajte prisiliti ljude da pregovaraju, razgovaraju, jer ratom se može sve izgubiti, a mirom se može sve dobiti. Nije se, dakle, umarao tih dana zauzimati se za mir u našem području.
Pet puta se službeno susreo s Hrvatima: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Zahvalni smo mu što je pomagao i pomogao da svijet prizna Hrvatsku kao suverenu i nezavisnu državu i zauzimao se da bude pridružena zajednici naroda ujedinjene Europe.
Dok zahvaljujemo svetom Ivanu Pavlu II., ne samo za njegovu misijsku vatru koju je zapalio, već i za osobitu ljubav i brigu koju je pokazao i prema nama očitovao u teškim danima Domovinskoga rata, od srca mu velimo: Hrvatska ti kliče, hvala!
Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo imali prigodu slušati ga i susresti se s njime. Radosna je, doista, bila zemlja Hrvatska, što su njegove noge stupale u nekoliko navrata ozemljem Lijepe naše.
Zahvalan je osobito bio naš narod što su njegove svete ruke blagoslivljale ne samo ljude i obitelji, nego i mučeničkom krvlju natopljeno tlo Domovine naše.
Prebiremo u duši njegovih pet službenih susreta s Hrvatima: 1994. u Zagrebu, 1997. u Sarajevu, 1998. u Mariji Bistrici, Splitu i Solinu gdje su naši vjerski i narodni korijeni, 2003. u Dubrovniku, Osijeku, Đakovu, Rijeci, Zadru i Banja Luci.
Osjećamo duboku zahvalnost za pažnju i ljubav koju nam je tim pohodima i tim susretima upriličio i očitovao.
Neki hrvatski povjesničari (Mandić i Draganović) kada govore o našem „povijesnom etnikumu“, upotrebljavaju izraze da su Hrvati smješteni u „panonskom“ (sjevernom), „gorskom“ (srednjem) i „jadranskom“ (južnom) prostoru.
Bogu zahvaljujemo što je Ivan Pavao II. u svojih pet povijesnih pohoda i susreta s Hrvatima obuhvatio sva ta tri dijela povijesnog etnikuma: onaj sjeverni („panonski“), kad je posjetio Zagreb 1994, Osijek i Đakovo 2003., srednji („gorski“) kad je bio u Sarajevu 1997. i u Banja Luci 2003. te južni („jadranski) prostor kad je bio u Splitu i Solinu 1998., u Dubrovniku, Rijeci i Zadru 2003.
To bi se onda moglo smatrati znakovitim “zaokruženjem” pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. hrvatskom narodu u njegovom „povijesnom etnikumu“.
Stoga, uistinu smo duboko zahvalni svetom Ivanu Pavlu II., odvjetniku siromašnih, neumornom graditelju nove Europe, istinskom prijatelju svakog čovjeka i naroda, zauzetom promicatelju mira i pravde u svijetu, nasljedniku Sv. Petra kojega je Providnost pozvala voditi Crkvu u ovom povijesnom trenutku prijelaza u treće tisućljeće.
Navodim na koncu tri kratka teksta s posljednjeg Papinog jubilarnog pohoda u Hrvatskoj 2003. Dva teksta su iz Zadra i jedan iz Dubrovnika:
1. Ne možemo zaboraviti riječi oproštaja Ivana Pavla II. na zadarskom Forumu pred okupljenom masom i raspjevanim pukom kada je rekao: „Posebna hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se vaših patnji uzrokovanih ratom što su još uvijek vidljive na tvojem licu. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane. Hvala i tebi, mladeži Hrvatske. Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi. Zemljo Hrvatska, Bog te blagoslovio“ (Zadar, 9. lipnja 2003.).
2. Kao nekadašnjem dubrovačkom biskupu, još mi u ušima zvone Papine riječi na koncu Mise u Gružu. Te riječi nisu bile predviđene uobičajenim tekstovima u protokolu. One su napisane na licu mjesta. Naime, kad je Papa došao u Gruž i osjetio masu koja ga je tako radosno dočekala, prije samog početka mise pozvao je svoga tajnika, sadašnjeg kardinala Stanislawa Dziwisza i rekao mu nekoliko rečenica na poljskom koje je on preveo na talijanski. A onda je tadašnji pratitelj Papinog pastirskog pohoda u Hrvatskoj, mons. Martin Vidović, nuncij koji je sada u Vatikanu, preveo to na hrvatski. A te riječi glase:
„Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja danas ispunila. Zahvaljujem Bogu na tome. Hvala i vama na ovom prelijepom dočeku, na ovom bogoslužju, kao i na ovim predivnim prirodnim ljepotama. Blagoslivljam vaše obitelji i mlade, djecu i bolesnike. Neka Bog blagoslovi rodno mjesto nove blaženice, grad Dubrovnik i cijelu Hrvatsku“. Te su riječi uklesane na gradski toranj i potaknule su vlasti grada Dubrovnika da ga uz njegov osobni pristanak proglase počasnim građaninom Dubrovnika, što je Papa rado prihvatio.
3. Treći tekst koji mi se čini prikladnim u ovom uratku o odnosu Pape prema Hrvatskoj je tekst koji je izgovorio u Zračnoj luci prije samog polijetanja nazad za Vatikan. Prije samog povratka u Vatikan, Papa je u zračnoj luci u Zadru rekao: „Molim Boga neka plemenitom hrvatskom puku udijeli mir, slogu i ustrajnost u zalaganju za opće dobro. Neka Bog nastavi blagoslivljati i štititi Hrvatsku! Ona će uvijek imati povlašteno mjesto u mojoj ljubavi i u mojoj molitvi“.
Poštovani čitatelji, slušatelji i dragi gledatelji: Ne preostaje nam ništa drugo, već od srca zahvaliti Bogu za dar Karola Wojtyle, pape Ivana Pavla II., koji je rodom, kako je on to sam govorio, iz naše pradomovine, Bijele Hrvatske.
Zahvaljujemo Svetom Ivanu Pavlu II. za sve što je rekao i učinio za nas i za čitavo čovječanstvo: Hvala Ti, Oče, što si nam snažio vjeru!
„Hrvatska ti kliče, Hvala, pjesma k nebu nosi glas,
Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas.
Srca su nam katedrala, tvoja Crkva puk je tvoj.
Hrvatska ti kliče, Hvala. Novu snagu podaj njoj“.
Tako neka bude. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
