1. Sutra liturgija slavi svetu Skolastiku, sestru svetoga Benedikta, osnivača reda benediktinaca i zaštitnika Europe. Iz skromnih povijesnih vrela znamo da je već od malena bila Bogu posvećena. Život joj je bio skriven te pred svijetom zaogrnuta koprenom djevičanstva i obilježen tajnom poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i osobite povezanosti s Kristom. Predpostavlja se kako je s bratom Benediktom provodila pustinjački život dok je još bio u Subiacu. Sigurno je međutim da je bar nekoliko godina pred smrt provela u blizini slavnog samostana u Monte Cassinu koji je bio utemeljio njezin brat. U tom samostanu nalazi se i njihova zajednička grobnica na kojoj stoji napisano: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću, a ovaj jedan grob čuva njihove zemne ostatke“.
Iz povijesti nam je poznato u obiteljskom okružju braća i sestre utječu jedni na druge, bilo da se uspoređuju se međusobno, bilo da zajednički surađuju i međusobno se pomažu. No, najbolji oblik utjecaja je kada jedni drugima pomažu ići putem svetosti. Uz Skolastiku i njezinoga brata Benedikta bilo je u povijesti Crkve braće i sestara koji su bili svijetli primjeri duhovnosti i svetosti. Tako imamo među apostolima dva para svete braće: svetog Petra i Andriju, te svetog Ivana i Jakova. U trećem stoljeću imamo mučenike svetoga Kuzmu i Damjana koji su se bavili liječništvom, a za svoje usluge nisu uzimali naknadu. U osmom stoljeću živjeli i radili sveti Vilibald i njegova sestra sveta Valpurga. Rođeni su u engleskoj vjerničkoj obitelji. Apostol Njemačke, sveti Bonifacije 741. zaredio je Vilibalda za biskupa, a ovaj je 750. počeo graditi opatiju u Heidenheimu u kojem će njegova sestra Valpurga biti izabrana za opaticu. I kao najnoviji sveti par spominjem dvoje siromašnih pastira, Franju i Jacintu, koji su bili svjedoci Gospinih ukazanja u Fatimi 1917. Njih oboje je blaženima proglasio sveti Ivan Pavao II. (13. svibnja 2000.), a svetima ih je proglasio Papa Franjo (13. svibnja 2017.).
2. I dok spominjemo ovu svetu braću i sestre koje vjernici časte i mole im se, postavlja nam se pitanje: Može li se „planirati svetost“? Što ta riječ uopće znači? Sveti Ivan Pavao II. je u svom apostolskom pismu „Ulaskom u novo tisućljeće“ jednostavnim riječima definirao što to znači „planirati i krenuti putem svetosti“. On veli kako to je to „stav i izraz uvjerenja da je besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću minimalističke etike i površne religioznosti“. Valja, dakle, ozbiljno shvatiti i prihvatiti Isusove riječi „budite savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski“ (Mt 5,48). No, taj ideal savršenosti ne znači „neku vrstu izvanrednoga života“ koji mogu živjeti samo „velikani svetosti“. Stoga Ivan Pavao II. veli da su „oblici svetosti mnogostruki i prikladni pozivu svakoga čovjeka“, pa zaključuje da je „vrijeme ponuditi svima na uvjerljiv način to „visoko mjerilo redovitoga kršćanskoga života“ (br. 31). Za tu „pedagogiju svetosti potrebno je najprije umijeće molitve“. Valja nam, dakle, „učiti moliti i tražiti od Isusa poput učenika: Gospodine, nauči nas moliti“ (Lk 11,1). U procesu sekularizacije kršćanske su zajednice, posebice one Bogu posvećenih osoba, „pozvane su biti i ostati vjerodostojnom školom molitve“,gdje se u susreta s Kristom izriču ne samo „vapaji za pomoć, već i zahvala, hvalospjevi, klanjanje, razmatranje i slušanje sve do istinskoga zanosa srca“, veli sveti Ivan Pavao II. (Ulaskom u novo tisućljeće, br. 32)
Euharistija je najuzvišeniji izraz takve molitve. Ona nas upravlja i odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja. Euharistija razgaljuje srca bračnih drugova, ublažuje i umanjuje tugu i probleme napuštenih i bolesnih, prevladava sukobe zavađenima, povezuje i usmjeruje prema zajedničkim ciljevima i idealima zajedništva koje Luka opisuje riječima: „Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). To nikako ne znači da štovatelji euharistije hodaju s „glavom u pijesku“, pa ne vide bol i patnju kojima su ljudi izloženi. Naprotiv, kršćansko radosno srce vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. Usprkos čestom ozračju Velikoga Petka on je kadar s radošću vidjeti i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom, pa je kadar „tješiti utjehom kojom nas same tješi Bog“ (2 Kor 1, 4). S pravom se ovu božansku hranu naziva „poputbinom“ poput one koju je prorok Ilija dobivao kroz 40 dana i 40 noći da izdrži na putu prema Horebu, te izvrši poslanje koje mu je Jahve povjerio (1 Kr 19, 8).
3. Euharistija je uistinu čudo posvemašnjeg Božjeg prebivanja među nama. Kao živi Sin Božji, Isus je prošao zemljom čineći dobro. On i danas po euharistiji živi među nama; liječi bolesne, hrani gladne, tješi žalosne i obraća grješnike. I spreman je svakog trenutka prosvijetli nas, ojačati i blagosloviti, posvetiti, utješiti i pomoći. Njegove su ruke pune nebeskih darova i milosti. Stoga mu dolazi svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove koje nam izobilja šalje po svojim odabranim svecima i miljenicima Božjim. I mi ćemo doskora nakon Pretvorbe s radošću moliti i pjevati: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. I Tvoj slavni dolazak iščekujemo. Dođi Gospodine Isuse!
Draga braćo i sestre, štovatelji svete Euharistije! Hranimo se Božjom riječju i euharistijom! Družimo se s Isusom koji je tu među nama, pod prilikama kruha i vina. Okupljajmo se oko njegovoga stola eda bi rasla naša svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio po krštenju. Hranimo se svetim Tijelom njegovim kako bismo mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore i na naša brojna pitanja. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Pag, 8. veljače 2020.