Blagoslov s. Benedikte Halilović, novoizabrane opatice ženske benediktinske zajednice sv. Margarite u Pagu, tijekom svečanog misnog slavlja u benediktinskoj samostanskoj crkvi Navještenja Marijina u Pagu predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić u subotu 8. veljače, na uočnicu sv. Skolastike, zaštitnice i utemeljiteljice ženske grane benediktinskog reda.
Mons. Puljić izrazio je zadivljenost ljepotom toga liturgijskog obreda čiji je dio i razgovor između predvoditelja slavlja i opatice. Nadbiskup je rekao da je prvi put u svom biskupstvu predvodio takav obred i blagoslov opatici udijelio. Istaknuo je da je obred pun snažnih poruka, simbolike i poticaja za svakog vjernika. Zamolio je da opatici Benedikti Bog „primjernim životom pokazuje ono što joj kaže ime, da zna kako mora više koristiti nego zapovijedati“.
Dosadašnja paška predstojnica, s. Bernardica Badurina, službu opatice obavljala je 24 godine, u četiri mandata po šest godina. Opatica, naime, može biti potvrđena do svoje 75. godine života. Prije propovijedi, bivša opatica Bernardica pristupila je nadbiskupu i obratila mu se riječima: „Preuzvišeni Oče, ovdje je Majka Benedikta, izabrana opatica našega samostana sv. Margarite u Pagu, u Zadarskoj nadbiskupiji. U ime naše zajednice, mi Vam je predstavljamo i smjerno molimo da je blagoslovite za opaticu našega samostana“.
Dugogodišnja paška opatica s. Bernardica, osoba velike poniznosti što pokazuje već i njeno držanje i ophođenje, dolazi iz obitelji Badurina koja je bila skromna, ali darovi te pobožne obitelji rodom iz Luna na Pagu za život Crkve su bogati. Roditelji s. Bernardice, majka Sokola i otac Pave, podigli su 11 djece, šest kćeri i petoricu sinova. Od toga, trojica sinova su svećenici, a dvije kćeri monahinje. Najstariji je prvijenac mons. Srećko Badurina, blagopokojni šibenski biskup. Fra Ante Badurina, trenutno u službi na Krku je najmlađi, jedanaesto dijete. Njihov brat fra Ivica Badurina u samostanu je na Školjiću. Njihove sestre su koludrice, obadvije u paškom samostanu: s. Antonija je peto dijete u obitelji, a s. Bernardica je deseto dijete.
Badurine su bili jako pobožna obitelj u kojoj se puno molilo. Majka Sokola djeci je svako jutro držala pouku iz vjeronauka. Djeca su u kući uvijek molili, osobito s majkom, devetnice, krunicu, njegovali su pobožnost sv. Josipu. Iz tog obiteljskog iskustva s. Antonija ističe da je dužnost roditelja odgajati djecu u vjeri, oni su prvi na to pozvani. S. Bernardica je rekla da su imali podršku roditelja u odabiru duhovnog poziva, ali osjećali su i gubitak. „Znali su da smo na dobrom putu u zvanju, ali bilo je i tuge roditelja za djetetom. No oni su prihvatili našu odluku i odaziv, predani u volju Božju, kako smo s njima i živjeli i bili poticani. Znali su da su djeca zapravo Božja, a roditeljima su djeca darovana da ih čuvaju i odgajaju“ rekla je s. Bernardica.
Blagoslov nove opatice uoči blagdana sv. Skolastike, sestre sv. Benedikta, osnivača reda benediktinaca i zaštitnika Europe te činjenica duhovnih zvanja braće i sestara u jednoj obitelji, Badurina, potaknulo je nadbiskupa istaknuti primjere svete braće i sestara u povijesti Crkve.
„Skolastika je već odmalena bila Bogu posvećena. Život joj je bio skriven, pred svijetom zaogrnut koprenom djevičanstva, obilježen poniznosti, skrovitosti, tajnom šutnje, molitve i osobite povezanosti s Kristom. S bratom Benediktom provodila je pustinjački život dok je još bio u Subiacu. Sigurno je da je bar nekoliko godina pred smrt provela u blizini slavnog samostana u Monte Cassinu koji je utemeljio njen brat. U tom samostanu nalazi se i njihova zajednička grobnica na kojoj stoji napisano: ‘Benedikt i Skolastika došli su na zemlju jednim porodom (bili su blizanci), bili su odani Bogu jednom pobožnošću, a ovaj jedan grob čuva njihove zemne ostatke’“ rekao je mons. Puljić u propovijedi.
U obiteljskom okruženju braća i sestre utječu jedni na druge na način da se međusobno uspoređuju i pomažu, zajednički surađuju, rekao je nadbiskup. „Najbolji oblik utjecaja je kada jedni drugima pomažu ići putem svetosti, a to se dogodilo Benediktu i Skolastici. Uz Skolastiku i njenog brata Benedikta, bilo je u povijesti Crkve još braće i sestara koji su bili svijetli primjeri duhovnosti i svetosti“ istaknuo je mons. Puljić.
Među apostolima su dva para svete braće: sveti Petar i Andrija, Petar na kojem je Isus utemeljio Crkvu i Andrija koji je među prvima upoznao Krista i pozvao brata Petra da dođe te sveti Ivan i Jakov. U 3. st. mučenici sveti Kuzma i Damjan bavili su se liječništvom, a za svoje usluge nisu uzimali naknadu. U 8. st. živjeli su sveti Vilibald i njegova sestra Valpurga, rođeni u engleskoj vjerničkoj obitelji. Apostol Njemačke, sv. Bonifacije, 741. zaredio je Vilibalda za biskupa, a ovaj je 750. počeo graditi opatiju u Heidenheimu u kojem će njegova sestra Valpurga biti izabrana za opaticu. Sveti par su i pastiri Franjo i Jacinta, svjedoci Gospinih ukazanja u Fatimi 1917. Njih je blaženima proglasio sv. Ivan Pavao II. 13. svibnja 2000., a svetima ih je proglasio papa Franjo, 13. svibnja 2017.
„Dok spominjemo svetu braću i sestre koje vjernici časte i mole im se, postavlja se pitanje može li se planirati svetost. Navedeni su uzor svetosti, Crkva ih je stavila na oltar nama za uzor i poticaj. Što znači svetost“ upitao je nadbiskup, tumačeći je sa sv. Ivanom Pavlom II. koji je u apostolskom pismu ‘Ulaskom u novo tisućljeće’ jednostavno definirao što znači „planirati i krenuti putem svetosti“.
„Papa kaže kako je to „stav i izraz uvjerenja da je besmisleno zadovoljiti se životnom prosječnošću minimalističke etike i površne religioznosti“. Dakle, težiti prema svetosti znači ne zadovoljiti se našim minimalnim vjerničkim životom, površnošću. Valja ozbiljno shvatiti i prihvatiti Isusove riječi „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Ideal savršenosti ne znači „neku vrstu izvanrednoga života“ koji mogu živjeti samo „velikani svetosti“. Da ne pomislimo kako je to samo za izabrane, neke posebne. Papa kaže da je to za svakoga od nas. Ivan Pavao II. kaže da su oblici svetosti mnogostruki i prikladni pozivu svakog čovjeka“ istaknuo je mons. Puljić, naglasivši da je zato „Papa u svom dugom pontifikatu proglasio tolike blaženike i svece. Ne samo svećenike, biskupe i redovnike nego i vjernike laike, čestite obitelji. Htio je reći, u svakom zvanju može se postati svet“.
Glede Papinog poticaja da je „vrijeme ponuditi svima na uvjerljiv način to visoko mjerilo redovitog kršćanskog života“, nadbiskup je rekao: „To znači, u redovitom zvanju, od portira do predsjednika, svi možemo biti sveti i svi trebamo težiti prema svetosti, prema tom visokom idealu. Za tu „pedagogiju svetosti potrebno je najprije umijeće molitve“. Valja nam „učiti moliti i tražiti od Isusa poput učenika: Gospodine, nauči nas moliti. Potaknuti Isusovom molitvom, njegovim stavom, onime što je zračilo iz njega, a često se povlačio u osamu da moli, učenici su također žedni toga i svatko od nas želi tako nešto uzvišeno i sveto. Molitva je nebo“ istaknuo je mons. Puljić.
„U procesu sekularizacije, kršćanske zajednice, osobito one Bogu posvećenih osoba, „pozvane su biti i ostati vjerodostojnom školom molitve“,gdje se u susretu s Kristom izriču ne samo „vapaji za pomoć, već i zahvala, hvalospjevi, klanjanje, razmatranje i slušanje do istinskog zanosa srca““ podsjetio je nadbiskup na poticaj sv. Ivana Pavla II.
Blagoslov nove opatice čini se u sklopu euharistije, a „euharistija je središte kršćanskog života, središte našeg duhovnog rasta, našeg puta prema svetosti. Ona je najuzvišeniji izraz takve molitve. Euharistija nas upravlja i odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja“ rekao je mons. Puljić, istaknuvši da to „ne znači da štovatelji euharistije hodaju s ‘glavom u pijesku’ pa ne vide probleme i stvarnosti života, bol i patnju ljudi. Naprotiv, kršćansko srce koje se hrani euharistijom vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. Usprkos čestom ozračju Velikog Petka, čovjek euharistije kadar je s radošću vidjeti i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom, pa može ‘tješiti utjehom kojom nas same tješi Bog’“ rekao je mons. Puljić.
„S pravom se tu božansku hranu naziva poputbinom, nečim što nam služi na putu. Mi smo svi ovdje putnici, prolaznici. Blago nama dok se hranimo tom popudbinom koju nam je Krist ostavio, poput one koju je prorok Ilija dobivao kroz 40 dana i 40 noći da izdrži na putu prema Horebu te izvrši poslanje koje mu je Jahve povjerio“ poručio je nadbiskup.
„Božja riječ potiče nas da se oblačimo u milosrdno srce. Da se ne šepurimo nego da budemo ponizni. Da budemo odani zajedništvu i da sve činimo kako bi zajedništvo bilo čvršće i jače, u zajednicama duhovnih osoba, obiteljskim zajednicama, u zajednicama mjesta i naroda. Euharistija je to kadra proizvesti, samo treba moliti i treba se euharistijom hraniti. Družimo se s Isusom koji je među nama pod prilikama kruha i vina, kako bismo mogli svjedočiti da je Isus jedini Otkupitelj čovjeka koji ima odgovore na brojna naša pitanja“ potaknuo je mons. Puljić.
Nakon propovijedi, obred blagoslova predviđa razgovor između nadbiskupa i novoizabrane opatice uvodeći u važnost toga Bogu posvećenog čina koji se strukturom može usporediti s izgledom i asocira na obred đakonskog ili svećeničkog ređenja.
Izabrana opatica pristupila je ispred nadbiskupa koji je zamolio da Bog svojom milošću prati svoju službenicu Benediktu, a ona je na njegova pitanja odgovarala s ‘Hoću’: Hoćeš li vjerno vršiti svoju službu i obdržavati Pravilo svetoga Benedikta, potičući svoje sestre da to isto čine, te sve živite evanđeoskim životom u ljubavi prema Bogu i sestrama? Hoćeš li u svemu ustrajno, pobožno i vjerno iskazivati vjernost, poslušnost i poštovanje svetoj Crkvi, Rimskom biskupu i njegovim nasljednicima? Hoćeš li u upravljanju svojim Samostanom iskazivati poslušnost svome Ordinariju prema kanonskim propisima i za ovaj samostan odobrenim Objašnjenjima Pravila svetoga Benedikta? Hoćeš li svojim vladanjem, primjerom i djelima, više nego li riječima, učiti svoje sestre? Hoćeš li poticati svoje sestre da budu vjerne predajama monaškog života, da tako apostolska plodnost skrovitošću kontemplativnog života izgrađuje Božji narod?
Uslijedilo je pjevanje litanija svetima. Za to vrijeme s. Benedikta bila je u prostraciji ispred oltara. Kad je primila blagoslov nadbiskupa, s. Benedikta je na koljenima ispred nadbiskupa iz njegovih ruku primila Pravilo i prsni križ koji nosi opatica. Pravilo predano od svetih otaca, da po njemu, „koliko je Bog bude krijepio a ljudska slabost bude dopuštala“ vodi i čuva sestre od Boga povjerene. Križ je opatici nadbiskup predao praćeno riječima: „Primi ovaj znak Kristove ljubavi i naše vjere. Neka ti on bude vrelo istinske mudrosti. Svjedoči svojim životom i djelima milosrdnu ljubav našega jedinog Gospodina i Spasitelja, strpljivo sudjeluj u Kristovoj muci da imaš udjela i u Njegovu kraljevanju“.
U završnom blagoslovu nadbiskup je zazvao blagoslov Presvetog Trojstva: da Bog Otac učini s. Benediktu iskrenom i vjernom u poniznom i gorljivom služenju na njegovu slavu. Isus Sin čija je učenica neka joj da milost da u svom životu obnavlja otajstvo njegove smrti i uskrsnuća. Duh Sveti koji je nju za svoj hram posvetio, neka je vodi k ljubavi koja nadilazi svaki zakon i izgoni svaki strah.
U misi je suslavio don Božo Barišić, ninski župnik i dekan, koji je kao paški sin bio velika pomoć i oslonac koludricama u pripremi slavlja te je za tisak priredio i izdanje Obrednika blagoslova opatice s vlastitostima benediktinskom redu. Slavlje su uveličali i o. Jeronim Adam Marin, prior muškog benediktinskog samostana na Ćokovcu, paški župnik i dekan don Gašpar Dodić, don Zbigniew Korcz, kapelan benediktinki, don Dario Tičić, paški sin i belafuški župnik te svećenici Ivan Jordan, Damir Šehić, Marko Dokoza i o. Anto Gavranović čije je dominikansko zvanje raslo i u okrilju paškog samostana.
S. Benedikta Halilović, rodom iz Rijeke, prije službe opatice bila je priora, a ušla je u paški samostan 1985. g. Koludrica je 34 godine, od 1986. g. „Izbor za opaticu nisam očekivala, ali promatram to u svjetlu toga da se trebamo ispuniti Božjim pozivom, kao i Marija. Svaka sestra i ja u zajednici da svjedočimo Krista u ovo vrijeme, s benediktinskim geslom Moli i radi“ rekla je s. Benedikta. Ujedno je i predsjednica Hrvatske federacije benediktinskih koludrica Bl. Alojzija Stepinca.
Dugogodišnja opatica s. Bernardica paška je koludrica 63 godine. U samostanu je od 1957. g., u koji je ušla kao djevojčica s 13 godina. Redovničko odijelo obukla je 1962. s 18 godina. Prve zavjete položila je 1963., a vječne zavjete 1966. g. kad je imala 22 godine. Za opaticu je izabrana 7. rujna 1995. g. a sedam dana kasnije, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, obred blagoslova opatice predvodio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa koji joj je rekao da će samostan sv. Margarite uvesti u treći milenij.
„Sve smo zajednički radili. Kao opatica osjećala sam se kao jedna između sestara, jednaka njima. Kad si opatica nema razlike da se praviš da si netko. Jednostavno, ti si sestra među sestrama i lijepo se pomažemo, uskočiš gdje vidiš da je više potrebno“ rekla je s. Bernardica.
Sada je u paškom benediktinskom samostanu devet koludrica. Nekad ih je bilo 18, kad je s. Bernardica došla bilo je puno mladih koludrica. U vremenu otkad je bila opatica, umrlo je 16 koludrica. „Ovo je novi naraštaj u samostanu, ali već dugo nema zvanja. Djevojke dođu, vide, oduševe se, kažu ‘Kako vam je lijepo, kako puno nastojite’, postave puno pitanja, ali odu. Ima i starijih djevojka koje bi rado došle, ali imaju roditelje na brizi. Neke su slobodne i mogle bi doći, ali valjda se boje izgubiti slobodu. Mi smo iskusili slobodu u posvemašnjem predanju Gospodinu, molitvi, služenju Bogu, Crkvi i na dobro ljudima kojima smo poslani“ rekla je s. Bernardica Badurina.
Ines Grbić
