Na današnji dan, prije točno 30 godina, dakle 14. siječnja 1990. godine, zaređen je za biskupa mons. Želimir Puljić, naš zadarski nadbiskup i aktualni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. Velika je to i značajna obljetnica, ne samo u životu monsinjora Puljića, nego i naše Nadbiskupije koju predvodi čovjek s tako velikim, ne samo duhovnim i intelektualnim, nego i iskustvenim kapitalom koji je stjecao kroz puna tri desetljeća svoga biskupskoga djelovanja u Dubrovniku i Zadru.
Trenutak njegova biskupskog ređenja podudario se sa značajnim povijesnim razdobljem nastajanja samostalne hrvatske države, u siječnju 1990., negdje u jesen komunizma kada su se već nazirali obrisi – kako je to jednom lijepo rekao sam nadbiskup – proljeća novih sloboda. Bilo je to u godini demokratskih promjena.
Uz iskrene čestitke nadbiskupu mons. Puljiću na tako značajnoj obljetnici njegova služenja Crkvi i narodu, ovom prigodom Zadarski list donosi jedan manji dio predavanja što ga je on održao u travnju 2011. u Dubrovniku, u sklopu četvrtog državnog stručnog skupa za učitelje i nastavnike povijesti osnovnih i srednjih škola na temu “Domovinski rat – Dubrovnik u Domovinskom ratu”. Izabrali smo taj dio njegova izlaganja jer u njemu upravo iznosi svoja osobna sjećanja na vrijeme i okolnosti u kojima je zaređen za biskupa 14. siječnja 1990.
Slijedi citat iz izlaganja nadbiskupa Puljića iz 2011. godine:
„Ne krijem osjećaje radosti što se nalazim u gradu Svetoga Vlaha u kojem sam proveo punih dvadeset godina svog biskupskog služenja. A ono je bilo popraćeno i radosnim i tužnim trenutcima, nadama i tjeskobama. A da bih to bolje dočarao poslužit ću se slikama iz prirode, pa ću prvo poglavlje nasloviti “Proljećem novih sloboda” jer to je bila godina demokratskih promjena. A drugo “Zimom agresije” gdje ću opisati nekoliko događaja, razgovora i dopisa iz kojih se može naslutiti kakva je to zima bila. Poslužit ću se naslovom knjige koju je uredio prof. dr. sc. Jakša Raguž u kojoj je prikupio svu dokumentaciju o moje četiri prve godine biskupstva pod naslovom “Ohrabri se narode moj”.
Započet ću s riječima kardinala Kuharića koji je na mom ređenju u Dubrovniku, 14. siječnja 1990. upitao odakle biskup dolazi i odgovorio “iz Jeruzalema i uskrsne zore”:
“Odakle, dakle, oče biskupe, Vi kao biskup dolazite? Iz Blagaja, gdje ste kršteni, gdje ste postali dijete Božje? Iz Slavonske Požege, gdje su Vaši dragi roditelji, koji danas u starosti i bolesti s dušom i srcem su ovdje i zalijevaju ovu svečanost svojom molitvom? Iz Sarajeva, gdje ste do sada živjeli? Ne. Gdje je polazište Vašeg poslanja, gdje izvor Vašeg ovlaštenja? Vi dolazite iz Jeruzalema! Iz Galileje, Samarije i Judeje kojom je prolazio Isus Krist s Dvanaestoricom, obasjan ovim istim suncem, hodajući pod ovim istim plavim nebom. Vi dolazite iz zore uskrsnog jutra, iz vatre Duhova. Izvor Vaše službe i poslanja je sam Isus Krist – Bog i čovjek. U srcu Bogočovjeka rođeno je Vaše odabranje, Vaš poziv”.
Kad je bilo ređenje, nije još bilo demokracije. No, osjećalo se u zraku kako promjene dolaze. I doista, za četiri mjeseca dogodili su se demokratski izbori koji su pokazali što narod hoće i želi.
Dolaskom demokracije uputio sam na početku nove školske godine (1990/1991) pismo svećenicima, redovnicima i redovnicama: “Pišem vam ovo pismo na početku nove školske godine i u novim društvenim prilikama u našoj domovini. Prvim poslijeratnim višestranačkim izborima nadvladali smo određenu prisutnost straha i osjetili novo pouzdanje, novu nadu i hrabrost za život u slobodi, i demokraciji. No, hodočašće u slobodu treba nastaviti odgovornim radom, zauzetim zalaganjem i predanijom molitvom Svevišnjemu kako bi se uspostava demokracije odvijala, u miru, dostojanstvu, slozi i suradnji svih stanovnika lijepe naše domovine”.
Ujedno objasnio sam koja je zadaća Crkve u današnjem svijetu. Naime, kad se govori o odnosu Crkve i svijeta i o zadacima Crkve u suvremenom svijetu, često ćemo naići na različita poimanja tog odnosa. Ima ljudi koji smatraju da se Crkva ne smije miješati sa svijetom u pitanjima “socijalne, političke i ekonomske naravi”. Jer Crkva i svijet su dvije nepomirljive stvarnosti. Drugi se opet boje da bi “uvlačenje Evanđelja u ovu ljudsku povijest zla i grijeha” okaljalo samo Evanđelje i lišilo ga njegove proročke snage. No, Crkva ne može ostati indiferentna kad je u pitanju čovjek i njegovo spasenje. Dapače, kao produženo utjelovljenje Isusa Krista ona pokušava po “povijesnim kršćanima” biti kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta. Svojim proročkim glasom Crkva “prokazuje” nepravde, nasilja, zloupotrebe i druga povijesna zla ljudi. A svojim evanđeoskim navještajem ona “ukazuje” na izvorište dostojanstva ljudske osobe i na korijene solidarnosti ljudskog roda.
Čini mi se da i društvo sada s pravom očekuje od Crkve da dadne svoj konstruktivni obol u stvaranju nove Hrvatske i nove Europe. U tome po Božjem promislu i mi, braćo svećenici, imamo svoju odgovornu i nezaobilaznu ulogu. Kao odgojitelji naroda Božjega, djelitelji svetih tajna i navjestitelji Božjeg milosrđa poslani smo sabirati i predvoditi vjerničke zajednice. “Narod treba uzeti tamo gdje jest i povesti ga tamo gdje mora biti!”
Imajući to sve to u vidu zaključio sam kako Crkva s pravom danas očekuje i od svojih svećenika da budu dobro potkovani u znanju i sposobnosti rasuđivanja te da budu strpljivi i jasni u odgovaranju na teškoće, objekcije, probleme i optužbe koje suvremeni čovjek upućuje na račun Crkve, Krista, vjere i kršćanstva.
Crkva, dakle, očekuje od “svojih, sinova” da budu živi svjedoci i “spremni uvijek odgovoriti svakome” tko ih zapita za razloge nade koja je u njima. A njihovi odgovori moraju biti vjerodostojni, razumski, znanstveni i nadasve autentični. Izrazio sam na koncu živu nadu da će uzeti k srcu ovih par misli i učiniti sve kako bi dubrovačka “Crkva u hodu” pružila i ovom vremenu svjedočanstva žrtve, molitve i zauzetosti u izgradnji Božjeg kraljevstva i civilizacije ljubavi“ – kazao je u svome izlaganju mons. Puljić osvrćući se na znakove vremena koji su obilježili vrijeme njegova biskupskog ređenja u siječnju 1990. godine, vrijeme kada je jesen komunizma prepuštala budućnost proljeću novih sloboda, a time i novim izazovima i odgovornosti Crkve za ta novo vrijeme.
Šenol Selimović / Zadarski list, utorak, 14. siječnja 2020. g.
