„Redovnička zajednica kao obitelj“ tema je mjesečne rekolekcije redovnica Zadarske nadbiskupije o kojoj je u srijedu 8. siječnja u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru izlagao fra Žarko Relota, župnik župe sv. Petra u zadarskim Pločama.
„Neovisno o stoljeću i vremenu u kojem je nastala, redovnička zajednica uvijek nastoji biti obitelj po Božjem srcu, u duhu karizme svog utemeljitelja, gajeći kao glavnu sastavnicu svoga života zajedništvo“ rekao je fra Žarko. Govorio je o redovničkoj zajednici kao slici Trojstvenog jedinstva koja obiteljsko i trojstveno zajedništvo ima u mjeri u kojoj je otvorena životu Duhova, tj. koliko se uspijeva preobražavati u jedno srce i jednu dušu. Podsjetio je na misao Sv. Vinka Paulskog da redovnice, iako mnoge, trebaju biti jedno srce i jedna duša jer na taj način Družbu čine proizvodom Presvetog Trojstva te tako Družba predstavlja jedinstvo Presvetog Trojstva.
„Duh Posvetitelj, koji od mnoštva čini jedno i stvara zajedništvo, formira redovničku obitelj za duh poslanja da svatko ima svoju zadaću i da se zbog nje nije odvojio od svoje obitelji, nego naprotiv – ispunjavanjem svoga poslanja i svoje zadaće obogaćuje obitelj koja ga je odgojila za poslanje“ rekao je fra Žarko. Kao slika Trojstva, „redovnička obitelj je Bogoočitovanje dok teži ostati ljubav u sebi i za druge, dok je posvećujuća, otkupiteljska i misionarska ljubav. Redovnička zajednica je ogledalo Božje ljubavi jer je ona ikona Trojstva u kojem su tri osobe, ali kao da su jedna. Redovnička obitelj, dok je u sebi ljubav koja daje od svoje punine, može ljubav svjedočiti i davati“ rekao je fra Žarko, istaknuvši da je radost koju redovnici mogu priuštiti Bogu da mu se predstave kao obitelj, jer sinovstvo u Bogu vodi u jače obiteljske odnose od krvnog srodstva.
Redovnici su se nekada nazivali ‘eksperti zajedništva’ te je predavač istaknuo da su redovnici „pozvani biti svjedoci i tvorci zajedništva u ovom podijeljenom svijetu“. Za zajedništvo nije važan broj koliko je negdje redovnika, nego je važan duh koji žive. „Redovnička zajednica kao ikona Trojstva vidljiva je preko pravila ili običaja da po tri sestre stavljamo u samostane. Odlučili smo se na broj tri u zajednicama jer se plašimo neprepoznatljivosti, mislimo da ćemo na taj način pokazati da smo zajednica. Ako stavimo dvije, pitamo se ‘Što ako njih dvije ne mogu zajedno?’. Lako je reći biskupima i provincijalima da moramo povući sestre iz samostana ili župa jer više nema dovoljan broj sestara da bi mogle u svakoj kući biti po tri. Ali nam ne pada na pamet povući ih iz škola i vrtića iako ni tamo ne rade tri zajedno, iz domova umirovljenika jer ni tamo ne žive tri zajedno, iz socijalnih i zdravstvenih ustanova jer ni tamo nisu tri zajedno. Važnija je ipak njihova egzistencija i da svaka ima svoj prostor u kojem se našla“ primijetio je Relota.
Govorio je i o posljedicama emancipacije žene na redovnice. „Žena je iz jedne krajnosti otišla u drugu. Dok je prije cijelo vrijeme provodila uz obiteljski dom, s emancipacijom je počela sve više bježati iz doma i drugdje tražiti sigurnost. Žena se trudila izaći iz kuće da ne radi samo u kući, ali je tim izlaskom dodatno opteretila sebe. Nije razmišljala da njen posao u kući ne može ili neće napraviti nitko drugi, nego da to opet nju čeka“ rekao je fra Žarko dodavši kako su i redovnice došle u fazu da žele raditi izvan samostana. „Tako im je dobro došao rad u bolnici, školi, vrtićima, socijalnim ustanovama. Ali, što se s tim dogodilo? Redovnice više samostan ne doživljavaju kao svoj. Kao da to više nije njihova briga. To će napraviti one druge. Ja imam svoj posao, svoje obveze, mene se to u samostanu gotovo i ne tiče. Takva razmišljanja ubijaju zajednički život. Neka je i točna izreka da je zajednički život najveća pokora, ali i ta pokora davala je neke temelje redovništvu“ rekao je Relota, upozorivši kako neka redovnica čestita rođendan ili imendan djetetu koje poučava ili njegovim roditeljima, a ne zna kad je rođendan ili imendan sestri s kojom živi. Kako se nadati boljitku redovništva „kada je redovnici važniji zbor kojeg vodi nego njena redovnička zajednica u kojoj živi“, upitao je predavač.
Svjestan zamjerki koje može primiti, opisao je još jedan znak vremena. Većina ženskih redovničkih zajednica u Hrvatskoj nastojala je izaći iz župnih zajednica misleći da župe previše okupiraju redovnice te se onda ne mogu dovoljno posvetiti redovničkom samostanskom životu. „Neka svaka poglavarica koja je glasovala za to sebi danas postavi pitanje: Što smo time dobile? Pobjegle smo od župnika da ne budemo njihovi robovi, da nas ne iskorištavaju, da možemo bolje i kvalitetnije živjeti svoju karizmu, da možemo više živjeti naše zajedništvo. I što se dogodilo? Otišli smo iz formirane zajednice kao što je župna. Napustile smo zajednicu za koju se u širem smislu može reći da je obitelj, u želji da budemo sa svojim redovničkim obiteljima. Jesmo li danas s redovničkim obiteljima i doživljavamo li ih uopće kao obitelj? Jesmo li oformili doista naše zajednice po modelu obitelji? Odlučile ste služiti svima, djeci, roditeljima, pacijentima, društvu i sve to ima vrijednost. No, valja se zapitati: služite li time više Kristu? Za mene je sigurno da ste ostavili obitelj koja se naziva župna zajednica, ali nisam siguran da ste time vratili svojoj redovničkoj zajednici obiteljski štih“ poručio je Relota, upozorivši: „Put kojim ne smijemo poći je put individualizma i zatvorenosti. Taj put više od bilo čega drugoga doveo je redovništvo u krizu“. Stupanjem u redovničku zajednicu kandidati su očekivali još izražajniju obitelj, veći stupanj zajedništva i upućenost jednih na druge, no pitanje je jesu li doživjeli redovničku zajednicu kao svoju obitelj u kojoj su nastavili graditi obiteljsko zajedništvo.
Govoreći o (ne)suobličavanju svijetu, predavač je rekao da se mijenja slika svijeta i obitelji, pa je razumljivo da se mijenja i slika redovničke zajednice: „Nemoguće je da svijet doživljava razne preobrazbe, a da one ne utječu i na nas“. Individualizam i loš govor o obitelji u društvu ima posljedice i na redovničku obitelj, no promjene redovničkog života trebale bi biti u skladu s Božjom nepromjenljivošću. „Od redovničkih zajednica u kojima se udisao obiteljski dah transformirali smo se u redovničke zajednice u kojima je češće prisutan individualizam nego obiteljski duh. Od Isusovog blagog lica čija su redovnice na svoj način slika, često se doživljava da smo izdali taj izgled. Netko se preobrazio, netko uobrazio, netko čak ubezobrazio“ upozorio je Relota, poručivši da se ne treba prilagođavati aktualnom trenutku i suobličavati svijetu, ali treba pratiti trendove življenja i implementirati karizmu u aktualni trenutak. Zato su uspjeli Dominik, Franjo, Vinko, Maria de Mattias, Franciska Lechner, Marija Krucifiksa di Rosa i mnogi drugi.
„Trojstveno jedinstvo nije se poremetilo ni onda kad je, uvjetno govoreći, Otac ostavio Sina (‘Bože moj, zašto si me ostavio?’). Ljubav među osobama Presvetog trojstva nije došla u pitanje ni kad se iz ljubavi prema čovjeku žrtvuje Božja ljubav, ni kad Otac traži od Sina žrtvu križa. Ako kao redovnička obitelj želimo biti ikona Trojstvene ljubavi, ne bi smjelo postojati ništa što bi uspjelo poremetiti redovničko obiteljsko zajedništvo. Onda nema žrtve koja je teška, a traži se od jednih za druge da bi se zajedništvo očuvalo“ ohrabrio je Relota.
Smatra da redovništvo sve više prolazi faze poput obiteljskih. „U vremenu zaljubljivanja u poziv razmišljamo o ljepotama redovničkog zajedništva i doživljavamo zajednicu kao pravu obitelj. U pripremi za vječne ili svečane zavjete osjećamo se poput mlade ushićeni i pomalo sa zadrškom koja je pozitivna bojazan i pitanje je li to za mene prevelik teret. Prvih godina nakon zavjeta osjećamo da tu ima i puno stvari koje nisam primijetila u vremenu zaljubljenosti, u trenucima jakog oduševljenja za Zaručnika. U srednjim godinama često se pitam jesam li odabrala pravog, odgovara li ta obitelj meni ili me sputava? Često sam u napasti odvojiti se od Zaručnika, prevariti ga, jer me obitelj u koju sam došla ne ispunjava do kraja. Ne daje mi što sam očekivala. Ponekad sam u napasti izdvajati se sve više iz te obitelji. Tražim rezervne varijante. Odlazim na kojekakve skupove jer mi je u obitelji dosadno. A kad ne dobivam što sam očekivala, smatram i da ne trebam davati sebe do kraja. Dolazim u napast otići od te obitelji, potražiti drugu. Tim više što tu obitelj ne doživljavam kao svoju, nisam u njoj ostvarila plodnost pa me više ništa ne veže uz tu zajednicu. Ali, da ne bih sramotila sebe i svoju krvnu obitelj, ostajem tu, živim u samo stanu, ali ne živim u i s obitelji, ne žrtvujem se, postajem čisti profesionalac. Dajem koliko moram, uzimam koliko mi treba. Ispunjavam obveze da ne bih stvarala probleme sebi i drugima i da bi život u obitelji funkcionirao, ali ja imam svoju paralelnu obitelj gdje se ugodno osjećam, gdje sam prihvaćena i dobivam što mi treba, gdje me nitko ne obezvrjeđuje, gdje mi nikakav poglavar ne stoji nad glavom i dišem slobodno“ opisao je Relota, zaključivši da takav proces završi čangrizanjem redovnice koja se smatra starom za drugi put pa ostaje u zajednici gdje joj sve počinje smetati i više je ne raduje.
Poželio je da u redovničkim zajednicama vlada ljubav kao u obiteljima. „Upita li tko redovnice kad dolaze iz škola, bolnica, ureda, vrtića jesu li umorne, gladne. Imamo li mi redovničke očeve i majke koji su spremni skrbiti o nama kako majka i otac skrbe o djetetu? Kad je netko u obitelji bolestan, cijela obitelj kadra je bdjeti uz bolesnika, svaki dan posjećivati ga u bolnici, razgovarati s liječnicima. Ima li u samostanima toliko suosjećanja prema bolesnome u redovničkoj zajednici“ potaknuo je na promišljanje Relota, podsjetivši da redovnički poziv, prema sv. Augustinu, izvire iz misli „Kako je lijepo kao braća i sestre zajedno živjeti“. To znači promicanje zajedništva.
„Redovnička zajednica treba biti definirana kao karizmatska stvarnost u kojoj su članovi zajednice animirani istim duhom, žive istim zajedničkim oblikom života i posvećuju se posebnom poslanju istim apostolskim načinom. Istu karizmu treba svatko živjeti na svoj način, vodeći računa da osobni stil življenja karizme ne ugrožava karizmu utemeljitelja, ne iskače iz zadanih okvira. Ako karizma pretendira biti karizmatična a zajednica prepoznatljiva, onda u svakom članu zajednice treba otkrivati njegov najbolji način življenja karizme, što je u svakom članu zajednice lijepo i obogaćujuće za cijelu zajednicu“ potaknuo je fra Žarko, rekavši da stereotipi ne moraju biti jedini način življenja karizme u zajednici.
Za posvećene osobe koje su se odrekle obitelji da bi ušli u veliku obitelj redovničke zajednice važno je živjeti po riječima: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge. Ljubimo se međusobno jer ljubav je od Boga. Svako koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, Boga ne pozna, jer Bog je ljubav“ (Iv 13.35). U tom duhu, redovničke obiteljske zajednice su učitelji ljubavi. „Ljubav je privilegij redovničke obitelji. Zato mi teško pada kad po redovničkim obiteljima primijetimo nedostatak komunikacije, prezir, ljubomoru, prokazivanja, ogovaranja, omalovažavanja, obezvrjeđivanja. Očekujemo od supružnika da žive zajedno u obitelji i kad se baš ne slažu, govorimo im o žrtvi, strpljivosti, praštanju, a sami nismo spremni žrtvovati se, biti strpljivi, praštati, nego ako smo nezadovoljni, tražimo vlastiti put, idemo svojom stazom, tražimo svoja rješenja“ upozorio je Relota, poručivši da je redovnička zajednica u kojoj nema ljubavi i suradnje protuučinkovita: „Takva zajednica ne može biti svjedok onoga što propovijeda“.
„Dokumenti o posvećenom životu kažu da su samostani više mjesto susreta nego rezidencije. Ako se ne izađe vani podijeliti s drugima iskustvo nutarnjeg bogatstva i ljubavi u zajednici, riskira se izgubiti vlastiti kršćanski identitet. Zbog toga se poziva redovnike da izađu iz raznih oblika vlastitih individualizama – kad je riječ o osobnom življenju karizme i života u zajednici a da osobu za drugo nije briga i kad se, živeći vlastitu karizmu i poziv među drugima, zanemaruje zajednica iz koje osoba dolazi i koja ju je odgojila, kao da je to sve njeno i kao da zajednica nema s tim ništa“ poručio je Relota.
Prisutne je pozdravio fra Ante Kekez, povjerenik za osobe posvećenog života Zadarske nadbiskupije. Redovnicama se obratio i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Rekao je da je snaga i veličina misije koju je izveo Sv. Ivan Pavao II. bila u njegovoj povezanosti s nebom. „On je bio kontemplativac. Sinoda o posvećenom životu kaže da bi članovi posvećenog života trebali biti sanjari, vizionari, mistici koji žive za drugi svijet, ali su na zemlji. Ivan Pavao II. je bio toliko osjetljiv na transcendentalni život da je jedan od papa koji je proglasio najviše blaženih, preko 1800 i najviše svetih, oko 800. To je velika četa ljudi s kojima možemo računati, s kojima je on računao. Zato je i učinio tako velika djela. Hvala Bogu za tog velikog čovjeka našeg vremena, što smo i mi mogli biti njegovi suvremenici, što smo mogli nešto od toga osjetiti, doživjeti i njime biti potaknuti“ rekao je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić
