1. Ako bismo večeras htjeli nekako sumirati prošlu godinu čini mi se kako bismo se mogli poslužiti onom narodnom kako „lete danci kao sanci, a godišta kao ništa“. Tako su brzo proletjeli i dani i mjeseci da večeras imamo dojam kako je neki dan godina započela. A, evo, već joj kraj naziremo. U Zadru smo godinu započeli „Osmim festivalom božićne klapske pisme u crkvi sv. Frane“, u sklopu „Krševanovih dana kršćanske kululture“. A evo za tjedan dana ćemo to opet učiniti jer te pjesme uvijek razgale ljudsko srce, a stoljećima ih se pjevalo u crkvama i u obiteljima. Danas, nažalost uglavnom u crkvama. Godina 2019. je, dakle, prohujala, a noćas počinje Nova. U godini koja večeras završava spominjali smo u više prigoda 40. obljetnicu Branimirove godine u tijeku devetgodišnjeg hoda naše zahvalnosti za trinaest stoljeća kršćanstva.
Taj hod započeo je u Solinu 1976. uz grob kraljice Jelene, žene kralja Mihajla Krešimira II., rodom iz zadarske obitelji Madijevaca, a ona je u narodu bila omiljena kao „Jelena Slavna”. Večeras se u duhu priključujemo onim tisućama naših sunarodnjaka, odanih Marijinih štovatelja, koji su srcem i vjerom klicali, molili i pjevali „Do nebesa neke se ori“ i zahvalno ponavljali Gospin hvalospjev „Velika nam djela učini Gospodin“. Stoga, na kraju godine zahvaljujem Božjoj Providnosti što smo mogli biti dionici velikih duhovnim milosti, te spoznati i vjerom prihvatiti kako naš Otac nebeski „svoju svemoć očituje najviše praštanjem i milosrđem“.
2. Iz perspektive Zadarske nadbiskupije spomenuo bih gradnju dviju crkava za potrebe vjernika u Zadru, u župama na Novom Bokanjcu i Bilom Brigu. Ova posljednja bit će posvećena uz blagdan blaženoga Alojzija Stepinca, jer je njemu i posvećena. Kad već spominjem kardinala Stepinca važno je spomenuti da je koncem mjeseca siječnja i tijekom veljače u više gradova diljem Hrvatske i BiH bila predstavljana knjiga mons. Ratka Perića, „Nada koja ne postiđuje“. Knjiga je objavljena povodom 120. obljetnice rođenja i 20. obljetnice beatifikacije. U knjizi su vrlo stručno obrađene neke teme o kojima je zadnjih godina bilo govora i osporavanja gledom na uloga blaženoga Stepinca u odnosu prema državi NDH, prema Poglavniku Paveliću, preme Maršalu Titu. Prigovore i optužbe da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac „nije dovoljno činio za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, te da je „šutio pred stradanjima i žrtvama tijekom rata“, davno je otklonio naš začasni kanonik, mons. Juraj Batelja u nekoliko knjiga koje je objavila Postulatura. Iz toga se vidi da zagrebački nadbiskup Stepinac nije uopće šutio, nego pisao i protestirao.
To isto potvrdio je i mons. Ratko Perić u svojoj knjizi „Nada koja ne postiđuje“, gdje donosi podatak od preko tri stotine i pedeset sačuvanih pisanih dokumenata. A to nije nikako malo. U tom kontekstu moglo bi se reći kako je prošla godina bila u znaku našega duhovnoga velikana, kard. Alojzija Stepinca. – Ovdje bih htio spomenuti kako se tijekom ove godine dobili novoga nuncija, mons. Giorgu Lingua koji će ove godine predvoditi svečanost sv. Stošije. A zbor biskupa u Hrvatskoj se pomladio jer HBK je dobila trojicu novih članova: mons. Milana Stipića, apostolskog administratora Križevačke eparhije, mons. Božu Radoša, varaždinskog biskupa, te mons. Ivana Ćurića, pomoćnog biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Bogu hvala na tom daru, kao i posebno hvala papi Franji na njihovom imenovanju.
3. Naša nadbiskupija oprostila se od dvojice svećenika koji su u ovoj godini preminuli:
- Mons. Ivan Mustać, župnik župe sv. Stošije u Biogradu umro je u bolnici u Zagrebu, u 65. godini života i 40. godini svećeništva.
- Mons. Janko Segarić, kanonik Stolnog Kaptola sv. Stošije, umro je u Svećeničkom domu u Zadru, u 97. godini života i 72. godini svećeništva.
Prošle godine nismo imali ni jedno n ovo ređenje. Tek početkom prosinca zaredio sam jednoga đakona, Marka Vujasina iz župe Pakoštane.
Tijekom ove godine pohodio sam dvije naše misije u inozemstvu. Nedavno sam bio u misiji u Londonu koja je obilježila pedesetu obljetnicu ustanovljenja. To nije velika zajednica, ali je važna kako zbog naših zemljaka koji žive diljem prostranoga engleskoga kraljevstva, tako i zbog hrvatske nazočnosti u tom velikog i važnog europskom gradu. Krajem lipnja pohodio sam hrvatsku misiju sv. Ante u Los Angelesu, gdje je dugo godina djelovao nedavno preminuli svećenik mons. Janko Segarić, a sada je tamo svećenik naše Nadbiskupije don Zvonimir Ćorić. Na oba mjesta u susretu s ljudima zahvalio sam im za sve dobro što su učinili za Domovinu tijekom vladavine komunizma, i posebice tijekom Domovinskoga rata. Potakao sam ih neka i dalje ostanu povezani s maticom zemljom. A svima, koji ih budu pitali ili tražili da im „pomognu dobiti papire“ i odlazak u te zemlje, savjetovao sam neka im reknu punu i pravu istinu o „životu u tuđini“. Posebice neka im kažu da tamo ne „teče med i mlijeko“, već ih čeka muka i patnja, znoj i suze, počesto i s prizvukom bolne nostalgije koja ih neće ostaviti do kraja života. I neka im savjetuju da dobro promisle prije nego se otisnu iz Lijepe Naše.
4. Čini mi se ovdje važnim spomenuti susret europskih biskupa u španjolskom svetištu Santiago de Compostela. Tamo se govorilo o „znakovima nade“, te konstatiralo da je „vrijeme da se Europa probudi“. Upućena je i poruka Europljanima u duhu onoga što je Veliki Ivan Pavao II. pisao 1982.: „Pronađi sebe, Europo stara! Budi svoja! Otkrij svoje početke! Oživi svoje korijene! Povrati se životu!“ Poruka je vrlo aktualna u kontekstu loših slutnji i crnih vijesti, o kojima čitamo na stranicama tiskovina ili internetskih portala diljem Hrvatske i svijeta. A to može obeshrabriti i ispuniti sumnjom i pesimizmom. Ipak kad se malo bolje pogleda i vidi dobro što se oko nas zbiva, nije sve tako crno. Ima puno pozitivnih stvari, događaja i akcija koje bude optimizam i nadu. U duhu onoga što pjesnik piše kad veli „polja rađaju, djeca se igraju trče i sanjaju. Nije nas, dakle, ostavio Bog“. Puno je, dakle, i dobrih i pozitivnih događaja i znakova koji nas ispunjaju nadom i optimizmom koji smo i kao vjernici i zauzeti građani pozvani buditi i širiti.
U tom vidu htio bih skupa s vama koji ste okupili na ovoj misi zahvalnici reći Bogu hvala za sve one koji šire nadu i optimizam. Ovim svečanim Te Deumom zahvaljujem Božjoj Providnosti za one brojne susrete s vjernicima koji našim župama slušaju Riječ Božju i primaju njegove svete sakramente. Hvala ti, Gospodine, za one samozatajne, požrtvovne i odgovorne očeve i majke koji se trude svojoj djeci prenijeti vjeru koju su primili od svojih starijih. Posebice mislim na mlade krizmanike kojima se podijelio darove Duha Svetoga. I žarko molim milost ustrajnosti i njima i njihovim roditeljima. Nije, naime, lako u vremenu silnih zavođenja i površnih ponuda ostati na visini zadatka koje Gospodin traži od svojih prijatelja.
5. Uz zahvalnost Svemogućemu za dar vjere i života uz večerašnji svečani Te Deum želimo uputiti našu molitvu za Crkvu i Papu, za roditelje, djecu i mlade. Jučer smo proslavili blagdan Svete Obitelji. Poslije podne ovdje sam se susreo s djecom s posebnim potrebama i njihovim roditeljima. Uključujem ih i večeras u molitveno zajedništvo i molim Gospodina neka ih blagoslovi. Neka blagoslovi sve naše obitelji koje su utemeljene sakramentom ženidbe i posvećene darom života. Preporučimo očeve i majke da budu vjerni u ljubavi, postojani u molitvi, gorljivi u apostolatu i djelima dobrotvornosti. Njihovoj djeci neka daruje duha zahvalnosti prema roditeljima i potrebnu poslušnost prema svima koji im dobro žele. Svim članovima naših župnih zajednica neka Gospodin udijeli milost i dar da riječju i primjerom svjedoče svoju vjeru kako bi u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebo vječno spasenje. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 31. prosinca 2019.