- Djetinjstvo i mladost u sjeni Prvog i Drugog svjetskoga rata
Mons. Oblak se rodio neposredno nakon Prvog svjetskoga rata za koji je tadašnji papa Pio IX. rekao kako je taj rat bio „veliko i nepotrebno stradanje“ (inutile strage[1]) i rastao u razdoblju između dva velika svjetska rata koja su prouzročila strašna ubijanja ljudi i uništavanja imovine. U svom djetinjstvu i mladosti proživio je nekoliko bolnih događaja koji će zasigurno ostaviti vidnoga traga na njegovoj osobnosti:
- Dok je bio dijete nadbiskupija je bila podijeljena, a on će to u jednom pisanom uratku opisati ovako: „Nijedna biskupija u Hrvatskoj i Crkvi katoličkoj u svijetu nije doživjela što se je dogodilo Nadbiskupiji zadarskoj. Našoj je Nadbiskupiji bila odsječena “glava”..kad je Rapalskim ugovorom (12. studenoga 1920. godine) izgubila grad Zadar, svoju glavu. Ta raskomadanost Nadbiskupije na dva dijela, talijanski i jugoslavenski, najteži je i najtragičniji je događaj u dvotisućitoj njezinoj povijesti“, piše mons. Oblak u svom povijesnom osvrtu o Zadarskoj nadbiskupiji 2004.
- Kad je studirao teologiju njegov je voljeni Zadar bio bombardiran u više navrata, od 2. studenoga 1943. do 31. listopada 1944. godine. Ne zna se točan broj zračnih napada. No, čini se kako ih je prema usuglašenoj kronologiji bilo oko 47. Računa se da je tim bombardiranjima bilo porušeno oko 80% kuća, te da je na Zadar bačeno 649 tona bombi.
- Kad je nakon Drugog svjetskog rata rekao Mladu Misu pod motom „Zavolio sam krasotu doma tvojega“, Hrvatska je proživljavala posljedice Bleiburške tragedije i brojna stradanja na križnim putovima. Komunizam je nametnuo svoju bezbožnu ideologiju koja je oduzimala crkvene matične knjige, ukidala katoličke škole, sirotišta i odgojne zavode, potirala vjerski tisak, zatvarala bolnice koje su vodile redovničke zajednice, oduzimala crkvene zgrade, zemljišta i drugu imovinu. I sve to „ ime partije i naroda“. A početkom veljače 1952. ukinuto je i zabranjeno poučavanje vjeronauka u državnim školama… Bile su to godine kad je naš narod skupa s drugim narodima srednje i istočne Europe „stenjao u zagrljaju komunističke ideologije“.
2. Nakon II. svjetskoga rata Europa se našla u „zagrljaju Velikoga brata“
Kad se raspravlja o tome jesu li „Trojica Velikih“ na Jaltskoj konferenciji, 4. veljače 1945., odlučili podijeliti konačno Europu i svijet, zaboravlja se kako je ta „dioba bila već gotova stvarnost“ i kako se jedinstvo Europe ugasilo još puno prije same konferencije. U 16. i 17. stoljeću, naime, razbilo se duhovno jedinstvo Europe podjelom na protestante i katolike. Kao posljedica te vjerske i duhovne podjele nastala je u 18. i 19. stoljeću jaka intelektualna kriza koja se očitovala u suprotstavljanju „religioznog i laičkog, te svjetovnog i svetog“ (profano e sacro). A onda je došlo do podjele u filozofiji na racionalizam i pozitivizam. Kao vrhunac i posljedica svih tih kriza i podjela na području duha i razuma, došlo je u 20. stoljeću do političke podjele koje su se očitovale u sukobu i divljanju poznatih ideologija nacionalsocijalizma i fašizma, boljševizma i komunizma.
Takozvana „Jaltska linija“, neovisno o tomu je li je crtao Churchill, Staljin ili Roosvelt, ne samo da je podijelila Europu na dva dijela, već je jednim potezom pera izbrisala njezin centralni dio kao geopolitičku stvarnost, s njezinim duhovnim i kulturalnim obilježjima. Europa bez toga svog centra nema identiteta. Osjeća se „izgubljenom kao kad čovjek izgubi ravnotežu i počinje teturati“. Nema prave orijentacije. „Željezna zavjesa“ uspostavljena nakon rata utjelovila se vidljivo i opipljivo u „Berlinskom zidu“. I postala je simbolom razdijeljenosti „duha, pameti i srca Europe“. Ali, i razdijeljenosti njezinoga cjelovitoga korpusa. Kao rezultat „Jaltske nagodbe“ pojavila su se dva nova imperija „na rubovima umiruće Europe“, a to su Rusija i Amerika. Europa je postala razdijeljenom sluškinjom dvaju moćnih centara, Moskve i Washingtona, pa izgleda kao „starica na bolesničkoj postelji“[2]. Jaltska i Postdamska konferencija proglasile su cinički i nesmiljeno, u formi običnog liječničkog biltena, konac Europe. Podijelile su je i rasparčale „dva Velika Brata“, pobjednika Drugog Svjetskog rata. Oni su iz svojih moćnih centara, Washingtona i Moskve, pokušali političkim, idejnim i materijalnim mamcima „zavesti Europu i ovladati njezinom sviješću“: Na Zapadu putem zavodljivog mita blagostanja, zarade i konsumizma. A na Istoku putem veleprevrata i „obećanja jednakosti, novog poretka i novih ljudi“. Europa se tako podijelila na onaj dio zapadnog kapitalizmu i onaj drugi prepoznatljiv u ideologiji „realsocijalizma“. Berlinski zid, za koga neki vele da je bio „zid srama i bezakonja“, postao je zapravo „nadgrobni spomenik pokojne Europe“.
U tom poratnom vremenu, od 1945., u Europi se ništa značajno nije dogodilo što ne bi bilo „opečaćeno mitom Jalte“. Naime, ništa se nije zbilo što bi najavljivalo povredu spomenute podijele Europe kako je bila zacrtana u Teheranu, Jalti i Postdamu. Ni mađarski ustanak (1956.), ni naivno „Praško proljeće“ (1968.), ni pobuna poljskih radnika (1956. i 1970.), kao ni hrvatsko proljeće (1971.) nisu ništa izmijenili na polju politike, kao ni u svijesti ljudi. Očiti dokaz tomu je bilo farizejsko držanja zapadnjaka pred pobunama i ustancima u istočnoj Europi. Ono se svodilo na obične „izraze suosjećanja s jadnom braćom iza željezne zavjese“. Takvim suosjećanjem oni su umirivali savjesti riječima kako se tu „ništa ne da izmijeniti“.
Prva istinska „povreda Jalte“ zbila se u listopadu 1978 kad su kardinali u Rimu izabrali za Papu sveopće Crkve, građanina Poljske, iz istočnog komunističkoga bloka, krakovskog kardinala Karola Wojtylu. To nije bila politika, već djelo Duha Svetoga. Taj izbor je pokazao da Crkva nadilazi sve podjele i ne da se ušančiti ni u kakve kalupe. Od tog 16. listopada 1978. godine ni Europa, a ni svijet nisu mogli ostati isti. Nikakvo čudo što se veliki i moćni centri, koji su nadzirali i dirigirali Europom (“The Big Brother is watchin over you”), nisu previše oduševili ovim izborom. Toga dana, naime, pokopan je „duh Jalte i umro je fantom Velikog Brata“. Jer, s granice istočnog carstva stigao je u centar kršćanstva i Europe čovjek koji je imao osjećaj za povijest i koji je vratio povjerenje u ljude. Karol Wojtyla je probudio nostalgiju za izgubljenim jedinstvom. To je najbolje verbalizirao u svom glasnom vapaju koji je uputio Europi iz svetišta sv. Jakova u Santjago de Compostella (9. studenoga 1982.): „Zbog toga,
- ja, Ivan Pavao, sin poljskog naroda, koji se uvijek smatrao europskim, slavenskim među Latinima i latinskim među Slavenima;
- ja, Petrov nasljednik na Rimskoj stolici, koju je Krist želio smjestiti u Europu;
- ja, rimski biskup i pastir opće Crkve, s ljubavlju vičem tebi, drevna Europo: PRONAĐI SEBE! BUDI SVOJA! OTKRIJ SVOJE POČETKE! OŽIVI SVOJE KORIJENE! POVRATI SE ŽIVOTU“.
3. Aktivni sudionik i prenositelj duha Drugog vatikanskog sabora
Treba odmah reći kako je zasjedanje Drugog Vatikanskog sabora bio izvanredan i jedan od važnijih događaj tijekom XX. stoljeća. Najavio ga je starac Ivan XXIII. u bazilici sv. Pavla, 25. siječnja 1959., samo tri mjeseca nakon izbora. A kad je 11. listopada 1962. trgom sv. Petra prošla procesija od 2.500 sudionika: kardinala, patrijarha i biskupa svih boja kože i naroda, s raznolikim mitrama i liturgijskim odijelima bio je to ne samo crkveni, već i svjetski događaj. Iako je službeno bio otvoren na crkvenom, latinskom jeziku, brzo se prihvatilo narodne jezike u liturgiji. Zbog toga su neki komentirali kako su se tim činom iznova dogodili Duhovi: „svi su ih razumjeli na svom materinjem jeziku“ kako o duhovskom događaju piše sv. Luka.
Na Sabor se raspravljao o brojim temama. Uz davanje primata Božjoj Riječi, kao i svijesti o Božjem narodu, ulozi biskupa i svećenika, te liturgije i misijskog poslanja vjernika, naglašena je važnost ekumenizma i dijaloga, te potaknut razgovor s drugim religijama i kulturama svijeta. To je prouzročilo velike promjene u samoj Crkvi pa je neki sudionik Sabora usporedio te promjene s „malim zemljotresom“. Ali, ne s onim koji razara i uništava, nego s potresom uskrsne zore kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin ustao (Gradišćanski Hrvati to slikovito vele „goristali“). Gledom pak na recepciju koncilskih dokumenata konstatirana je početna faza oduševljenja i entuzijazma, ali kasnije i faza kontestacije i određenog razočaranja.Nije, naime, uvijek bilo lako mijenjati ono što je stoljećima stvarano i dobro uhodano. Razumljivo je onda što su jedni govorili da „koncil pomalo nagriza i razara Crkvu“, a drugi kako se prave promjene i „aggiornamento“ nije ni dogodio, već samo „izvanjsko podešavanje pročelja“.
Mons. Oblak je proživio poratno i pokoncilsko vrijeme i bio aktivni sudionik provedbe koncilske reforme. Bio je i živi svjedok vremena studentskih demonstracija u Jaltskim dogovorom podijeljenoj Europi: U Parizu, Pragu i Londonu; u Zagrebu, Rimu, Varšavi i Berlinu studenti su se okupljali i pjevali „Mi ćemo pobijediti“ (We shall over come). Hrvatski mladići i djevojke koju godinu dana kasnije, izlazeći na trgove Zagreba, Splita, Osijeka i Zadra i drugih hrvatskih gradova, zatražit će više slobode i autonomije, ekonomske i političke. Bila je to uvertira u naše „hrvatsko proljeće“ koje je 1970. „uzdrmalo strukture ondašnje unitarističke Jugoslavije“. No, ubrzo će diktator Tito, kao što znamo, smijeniti hrvatsko partijsko vodstvo, ugušiti studentski štrajk (1971.), a u javnom prostoru Hrvatske zavladat će sablasni muk i zašutjeti svaka slobodna riječ.
No, Crkva se u tom teškom vremenu sabrala i počela govoriti svojim načinom, hodočašćima u Marijina svetišta kako bi narod bolje upoznao vjerske isitne i prepoznao korijene svoga identiteta. Božjom providnošću u to vrijeme na čelu hrvatskoga episkopata našao se sluga Božji kard. Franjo Kuharić, veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca koji je davne 1941. bio planirao obilježiti godišnjicu prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.-1941.). Zamisao je morala biti otklonjena zbog rata. Ali, nije bila zaustavljena. Tadašnji hrvatski biskupi nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkog i hrvatskog imena“ u vrijeme komunizma, odlučili su kroz devet godina zahvali¸ti Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Tako su započela narodna okupljanja: Od Solina (1975.) gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od otoka, preko Biskupije kod Knina (1978.), pa sve do Nina (1979.) gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom. Vrhunac hodočasničke devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici, 1984. godine, gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi. To „svehrvatsko hodočašće“, koje je započelo u Solinu 1975., predvodili su tadašnji biskupi i iskusni svećenici pastoralci. U tom devetgodišnjem hodu zahvalnosti ljudi su u znaku krunice i s krunicom prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu.
4. Promicatelj hrvatske suverenosti i kršćanske Europe
Kad je bio u svojoj 70. godini života doživio je veliki događaj „urušavanje Berlinskoga zida“ 1989. godine. Padom toga „zida europske sramote i poniženja“, urušila se i komunistička neljudska ideologija koja je više od pola stoljeća progonila i uništavala sve što je mirisalo vjerničkim i nacionalnim nabojem. A urušavanjem te bezbožne i zločinačke ideologije probudile su se u ljudima zapretale nade za slobodom, posebice među narodima istočne Europe koji su više desetljeća stenjali pod diktatorskom čizmom komunizma. Istina, druge zemlje i narodi iz istočne Europe osvojili su slobodu i neovisnost bez sukoba i prolijevanja krvi. Dovoljno se sjetiti „baršunaste, nenasilne revolucije“ u Čehoslovačkoj koja je trajala svega mjesec i po dana (16. XI.-29.XII. 1989.) i omogućila mirnu promjenu sustava, prijelaza iz diktature u demokraciju. A četiri godine kasnije ta nenasilna revolucija dovela je do „baršunastog razvoda“ (1. siječnja 1993.) i stvaranja dviju samostalnih država Češke i Slovačke, mirno i bez sukoba. Hrvatska je, nažalost, zbog velikosrpske ideologije i agresije svoju slobodu skupo platila. Ali, Bogu hvala oporavila se, te u demokraciji i slobodi izgrađuje sada svoju budućnost.
Mons. Oblak je iskoristio vrijeme osvojene slobode da slušateljima kako pisanim, tako i govornim načinom prenese poruku o doprinosu Crkve u razvitku hrvatske kulture; kako na polju kulture govora i ponašanja, tako i na području kista i dlijeta, znanosti i glazbe, kao i drugih kulturnih grana u životu čovjeka, društva i naroda. Posebice mu je bila na srcu glagoljica koja je svojevrsna kolijevka naše vjerske i narodne kulture, zatim naši misali, lekcionari i brevijari. A onda velika i zaslužna imena hrvatskih književnika i kulturnih djelatnika, poput Zadranina Šimuna Kožićića Benje (1450-1536), Pažanina Bartola Kašića, Splićanin Marka Marulića (1450-1524), vrlog Kristova vjernika laika i otca hrvatske književnosti, autora brojnih književnih djela i moralno-teoloških rasprava, predstavnika religioznog nadahnuća među humanistima, te dubrovačkih humanista Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića i Ignjata Đorđevića, kao i devetorice svećenika kojih se biste nalaze u „Perivoju od slave“, iza crkve Gospe od zdravlja u Zadru. Uz spomenutoga biskupa i pisac Šimuna Benju tu je Juraj Baraković, Ivan Tanzlinger Zanotti, Mihovil Pavlinović, Dragutin Parčić, Juraj Bijankini, Ivo Prodan i Jakša Čedomil Čuka.
Tragedija koju je Europa doživjela tijekom Drugog svjetskog rata (1939.-1945.) zapravo je bio nastavak neriješenih političkih i teritorijalnih problema iz Prvog svjetskog rata (1914.-1918.) što se pokazalo u stradanju milijunskog broja žrtava, vojnika i civila, u razaranju brojnih gradova i sela, te u uništenju gospodarstva i osiromašenju čitavih naroda. Sve je to bio plod loših Versailleskih ugovora koji su ostavili neriješena pitanja i posijali „klicu stare mržnje“ koja je dala plodno tlo novim sukobima. Po završetku rata, u svibnja 1945., Europa je bila područje silnih ruševina i velikih ljudskih žrtava, a oko tridesetak milijuna ljudi ostalo je bez svoje domovine.
No, u tom poratnom razdoblju našlo se „mudrih, plemenitih i dalekovidnih muževa“ koji su zamišljali Europu drugačiju od one kakva je bila između dva svjetskoga rata. Oni su sanjali i planirali „ne posvađenu, već pomirenu“, ne razjedinjenu, nego ujedinjenu Europu. Planirali su Europu kao kontinent mira i napretka, umjesto područja učestalih sukoba i ratova. Sanjali su i željeli ne Europu nadmoći jednih nad drugima, već Europu ravnopravnih naroda i država; ne Europu gospodarskoga nadmetanja, već Europu solidarnosti. Bila su to tri vrla, mudra i dalekovidna političara koje se smatra „utemeljiteljima Ujedinjene Europe“: Francuz Robert Schuman (1886.-1963.), Nijemac Konrad Adenauer (1876.-1967.) i Talijan Alcide De Gasperi (1881.-1951.). Sva trojica su bili demokrati, praktični katolici, odani Kristovi vjernici laici. Za Schumana se vodi postupak za proglašenje blaženim. Kakvim su duhom bili nošeni najbolje pokazuje izvadak iz Schumanove knjige „Za Europu“ gdje stoji: „Nakon dva svjetska rata konačno smo shvatili kako najbolje jamstvo za svaki narod nije u njegovoj izolaciji i u vlastitoj snazi (koliko god moćna bila), već u uzajamnosti i zajedništvu narodâ koji se nadahnjuju istim idealima i koji prihvaćaju zajedničke ciljeve i zadatke na obostranu korist“.
Upravo u to vrijeme, oko 1950. godine, Europom je opet zavladala politička nesigurnost puna gospodarskih teškoća i problema. Hladni rat između Sjedinjenih američkih država i Sovjetskog saveza prijetio je novim oružanim sukobom s nesagledivim posljedicama. Putovi zajedništva, suradnje, obnova gospodarstva i ujedinjavanja zapadno-europskih država bili su protuteža prijetećoj opasnosti pred mogućim novim ratom. Deklaracija Roberta Schumana, ministra vanjskih poslova Francuske, koju je objavio u Parizu, uz Dan Europe, 9. svibnja 1950., otvorila je novi put ujedinjenju Europe. A sadržavala je jezgru sporazuma između Francuske i Njemačke u objedinjavanju proizvodnje ugljena i čelika pod upravom novog, naddržavnog tijela koje će se zvati „Europska zajednica za ugljen i čelik“, skraćeno CECA (Communauté européenne du charbon et de l’acier). To je zapravo početak onoga što danas nazivamo „Europskom Unijom“. Mons. Oblak mi je u jednom susretu na duhovnim vježbama ovdje u Zadru, govorio kako ga privlače ova trojica „velikih Europljana“. Divio sam se kad mi je rekao da prikuplja literaturu kako bi pripremio uradak o njima. To je bilo u njegovoj 88. godini života, godinu dana prije smrti. Zamolio me ako imam što knjiga ili članaka o njima da mu to pošaljem, što sam i učinio.
Uz ovu trojicu utemeljitelja Europe mons. Oblak je osobito cijenio i našeg prvog Predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiju smo dvadesetu obljetnicu smrti neki dan obilježili. Smatrao ga je ne samo velikim i zaslužnim hrvatskim državnikom, pametnim političarom i rodoljubom, već i pravim Europljaninom. Kad je uz treću obljetnicu njegove smrti, 10. prosinca 2002., slavio misu u crkvi Svete Mati Slobode u Zagrebu između ostaloga je rekao: „Zahvaljujemo ti, Gospodine, za život našega prvoga predsjednika Franje. Zahvaljujemo ti za njegovo životno djelo. Ta, on je ujedinio Hrvate, u domovini i svijetu da se oslobodimo svih povijesnih tutorstava. I budemo svoji u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi. Zahvaljujemo Bogu što je ostvario stoljetni san: Slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku koju je ljubio i za nju neumorno radio, do posljednjih snaga. Na nama je sada nastaviti njegovo velebno povijesno djelo“. Svoju je homiliju mons. Oblak je završio molitvom neka nam „Gospodin pomogne da svoj hrvatski narod i državu volimo, te da je pameću i radom izgrađujemo i unaprijedimo.. Neka nam različitost mišljenja bude obogaćenje u međusobnom poštivanju i natjecanju za opće dobro naroda i države…“ (Zagreb, Sveta Mati Slobode, 10. prosinca 2002.).
Uz spomen stote obljetnice rođenja mons. Marijana Oblaka učinilo mi se korisnim u ovom priopćenja istaknuti ukratko da je on bio ne samo aktivni sudionik i prenositelj duha Drugog Vatikanskog sabora, već i prepoznatljivi promicatelj povezanosti vjere i kulture u povijesti našega naroda, kao i zagovornik hrvatske suverenosti koja je bila ugrožena posebice tijekom Domovinskoga rata. No, on je bio i promicatelj kršćanskog duha i povijesti staroga kontinenta Europe, koja je svojom povijesnom ulogom evangelizacije zadužila čitavi svijet. Drago mi je, stoga, što je ova tema uvrštena u program „Krševanovih dana kršćanske kulture“. Zahvaljujem sudionicima „okruglog stola“ na izloženim referatima, kao i svima vama na pozornosti.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 14. prosinca 2019.
[1] To su dvije riječi kojima je tadašnji Papa Benedikt XV. u pismu od 1. kolovoza 1917., koji je poslao „poglavarima naroda koji su u ratu“, očitovao „beskorisnost sukoba i ratovanja“. Pismom ih potaknuo neka „obustave ratna stradanja i otvore putove pregovora i mira“ (vidi: Acta Apostolicae Sedis, t. IX (1917) p. 421-423.
[2] Papa Franje je pred europskim parlamentarcima, 25. studenog 2014. opisao Europu kao „kontinent baku“ koja je izgubila vitalnost i potrebno ju je ponovno oživjeti. Slično je ponovio i na povratku iz Rumunjske, 3. lipnja 2019., da „Europa izgleda kao majka koja postaje baka“ i dodao kao smo „svi odgovorni za Europsku uniju..“ jer „Europa mora naći sebe i nadvladati podjele kolje žive u njoj, a to nije dobro.