Dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. đr. Mario Cifrak u Predgovoru zbornika „Da život imaju“, kojeg večeras predstavljamo, veli kako je „povod za izdanje ovog Zbornika bio 70. rođendan zagrebačkoga nadbiskupa i Velikog kancelara Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, kard. Josipa Bozanića koji je rođen 20. ožujka 1949. godine. Dopustite meni malo starijem kolegi, koji sam na pragu 73., na početku ovog predstavljanja, izreći kard. Bozaniću srdačne čestitke u svoje ime, kao i u ime biskupa HBK, povodom okrugle godišnjice za koju kličemo: Vivat, crescat et floreat! Vaša godišnjica umrežuje se ove godine u slavlje 350. obljetnice postojanja Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Tim povodom prof. Cifrak okupio je 34 autora koji su dali svoje priloge, a među njima i šestorica biskupa. Zbornik „Da život imaju“ osmi je u nizu objavljenih zbornika Katoličkog bogoslovnog fakulteta u zadnjih sedam godina, što je vrijedno spomena i priznanja[1]. Meni, valjda što sam najstariji između predstavljača, Dekan je dodijelio prva dva „odlomka“ zbornika s jedanaest naslova koji obuhvaćaju 290 stranica; i sugerirao da to učinim u 15 minuta. Nisam optimist u pogledu pozitivnog ishoda, ali kad se primaknem kraju darovanog vremena, molim voditelja neka dadne znak da se maknem s pozornice. Pođimo, dakle, redom.
Deset vrlih autora[2] u dodijeljenom mi dijelu Zbornika, kroz jedanaest uradaka prikazalo je djelovanje našeg slavljenika u funkciji „biskupa navjestitelja i posvetitelja“, te „biskupa u pastoralu i odgoju“. Ovaj troplet u svom bogatstvu izričaja, kako su to autori studiozno učinili na 290 stranica, preslika je onoga kako dokumenti Drugog Vatikanskog sabora prikazuju i opisuju ulogu biskupa. Prikladno je u ovoj svečanoj prigodi prisjetiti se tih osnovnih sastavnica biskupove službe i uloge u Crkvi. Jer, gdje je biskup tu je i Crkva: Ubi episcopus ibi ecclesia. Bez biskupa nema Crkve. Biskupima je, naime, Gospodin dodijelio zadaću „poučavanja“ (munus docendi), posvećivanja (munus santificandi) i upravljanja (munus regnandi).
a. Glavna oznaka biskupove pastirske službe da bude „navjestitelj Radosne vijesti“ proizlazi iz Isusove zapovijedi apostolima prije Uzašašća: „Idite i učinite sve narode mojim učenicima“. U duhu Pavlovih preporuka mladom Timoteju: „Propovijedaj riječ i uporan budi, bilo to zgodno ili nezgodno; kori, prijeti, opominji sa svom strpljivošću i poukom“ (2 Tim 4, 2). Obilje ideja i materijala o tomu može se naći na prviom stranicama Zbornika, u prilozima mons. Valtera Župana, don Emila Svažića, mons. Josipa Mrzljaka i don Slavka Zeca.
b. Biskup je uz to posvetitelj koji uvodi ljude u otajstvo povijesti spasenja. A kao predvoditelj dijeceze „nastoji biti uzorom svima“ (1 Petr 5, 4), te potiče suradnike-svećenike neka „pasu stado Božje, ne na silu, nego dragovoljno.. i neka svi vjerom i ljubavlju „teže za pravednošću, pobožnošću, postojanošću i blagošću“ (1 Tim 6, 11-16). Uz dobro uho i strpljivo srce od njega se očekuje i odlučna ruka kojom pokazuju na granice lijepog i ukusnog, kao i na važnost tradicije i predaje u vjerskom odgoju i rastu. O tomu ima dosta vrijednoga štiva u prilozima č. s. Valentine Mandarić, Denisa Barića, Josipa Šimunovića i Josipa Šalkovića. Tu se govori o promicanju vjeronauka kao mjesta susreta vjere i kulture, o organiziranju trajne formacije svećenika i đakona, kao i o održavanju tribina, izložbi i drugih susreta upravo u ovim prostorima „Pastoralnog instituta“ kojeg je kard. Bozanić predvidio u prigodi obnove Bogoslovije. Tako ova institucija već godinama svojim programima ostvaruje dio projekta „Predvorje naroda“ koji je papa u miru Benedikta XVI. najavio u svom obraćanju kardinalima u dvorani Clementini prije deset godina (21. prosinca 2009.). Dovoljno je spomenuti da je od otvaranja ove dvorane (2007.) do kraja veljače prošle godine bilo 1640 jednodnevnih ili višednevnih događanja, a u tom razdoblju od 11 godina bilo je ca. 210.650 posjetitelja[3].
c. Treća odlika biskupove službe jest „upravljanje“ (munus regnandi). Ipak je način biskupovog upravljanja jedinstven. On, naime, upravlja kao „sluga, srcem dobrog Pastira“, koji ne traži „ništa drugo osim slave Božje i spasenja duša“. S osobitom ljubavlju susreće svećenike i smatra ih „sinovima i prijateljima“[4], te otvorenog srca i uma uvažava laička društva koji osjećaju potrebu i obvezu biti u službi evangelizacije“[5]. U duhu onog slikovitog izričaja sv. Augustina kad je rekao okupljenim vjernicima laicima „za vas sam biskup, a s vama sam kršćanin“. Bombayski kardinal Ivan Dias tvrdio je svojevremeno kako će „početak trećeg tisućljeća kršćanstva biti vrijeme laikata“. O temi biskupovog upravljanja i odnosa prema svećenicima i laicima ima dosta korisnog štiva u radovima Emila Svažića (str. 43-57), Josipa Šimunovića (139-176) i Denisa Barića (107-135) koji je nedavno priredio tekstualnu i slikovnu monografiju „Hodimo zajedno u novosti života“, o ho0du i radu Druge Zagrebačke sinode koju je otvorio i priveo kraju kard. Josip Bozanić. Napisanog i obrađenoga materijala, tema i štiva, dakle, na pretek, a vremena malo.
Dopustite mi još na kraju osvrnuti se samo letimično na „tri prijelomna vremenska razdoblja“ u kojima je živio, djelovao, radio i svjedočio naš večerašnji svečar, kao i brojni njegovi nešto stariji i mlađi vršnjaci koji pamte i u srcu nose poklad i tragove tih povijesnih lomova i darova. Budući da se među tom generacijom nalazi i ovdje večeras nazočni govornik, ta činjenica čini me ovlaštenim reći dvije riječi o tim teškim, izazovnim i blagoslovljenim godinama u kojima smo bili živi svjedoci toga razdoblja i vremenskih prijelominica. Navodim samo tri vremenske prijelomnice vezane uz neke godine kardinalovoga života. Istina moglo bi ih se navesti i više, ali spominjem samo tri: Maturalni ispit 1968., svećeničko ređenje 1975., te imenovanje biskupom koadjutorom u Krku 1989. godine.
1. Rođenje (1949.) i djetinjstvo Josipa Bozanića u poratno doba podijeljene Europe i svijeta bilo je „opečaćeno mitom Jalte“. Hrvatski narod i društvo proživljavali su teške posljedice Drugog svjetskog rata i strahovladu komunističke diktature. Josip je završio osmogodišnje školovanje i uspješno položio maturu 1968. godine. A ta je godina ušla u anale povijesti ovoga staroga kontinenta i svijeta. I bila zabilježena kao vrijeme poznatih studentskih demonstracija, protesta i pobuna protiv rata u Vijetnamu i protiv rasizma, i borbe za građanska prava i pravednije društvo. Te je godine u Americi ubijen Martin Luther King, a u Čehoslovačkoj se rodio pokret koji će biti upamćen kao „Praško proljeće“. No, to proljeće neće dugo potrajati jer će ga doskora ugušiti „polarna zima“ iz Rusije.
Osobitost te godine jest i u tome što su mladi, u tada Jaltskim dogovorom podijeljenoj Europi, pojavili se na pozornici svijeta. U Parizu, Pragu i Londonu; u Zagrebu, Rimu, Varšavi i Berlinu studenti se okupljaju i dižu u zrak dva prsta s pjesmom „Mi ćemo pobijediti“ (We shall over come). Hrvatski mladići i djevojke koju godinu dana kasnije, izlazeći na trgove Zagreba, Splita, Osijeka i Zadra i drugih hrvatskih gradova, zatražit će više slobode i autonomije, ekonomske i političke. Bila je to uvertira u naše „hrvatsko proljeće“ koje je 1970. „uzdrmalo strukture ondašnje unitarističke Jugoslavije“. No, ubrzo će diktator Tito, kao što znamo, smijeniti hrvatsko partijsko vodstvo, ugušiti studentski štrajk (1971.), a u javnom prostoru Hrvatske zavladat će sablasni muk i zašutjeti svaka slobodna riječ.
2. Crkva u Hrvatskoj u tom teškom vremenu sabrala se i počela govoriti svojim načinom, hodočašćima u Marijina svetišta. Trebalo je, naime, činiti sve da narod bolje upozna vjerske isitne i prepozna korijene svoga identiteta. Božjom providnošću u to vrijeme na čelu hrvatskoga episkopata našao se sluga Božji kard. Franjo Kuharić, veliki poklonik bl. Alojzija Stepinca koji je davne 1941. bio planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.). Stepinčeva zamisao morala je biti otklonjena zbog rata. Ali, zamisao nije bila zaustavljena. Stoga, providencijalna je bila odluka hrvatskih biskupa da se nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkog i hrvatskog imena“ u vrijeme komunizma, kroz devet godina zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Tako su započela narodna okupljanja: Od Solina (1975.) gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od otoka, preko Biskupije kod Knina (1978.), pa sve do Nina (1979.) gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom.
Vrhunac hodočasničke devetnice bio je euharistijski kongres u Mariji Bistrici, 1984. godine, gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi. Bilo je to „mirotvorno okupljanje naroda“ koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. To „svehrvatsko hodočašće“, koje je započelo u Solinu 1975., predvodili su tadašnji biskupi i iskusni svećenici pastoralci, kojima su se oduševljeno priključili i mladi svećenici, među kojima tada 26. godišnji mladomisnik Josip. U tom devetgodišnjem hodu zahvalnosti ljudi su u znaku krunice i s krunicom prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu. Zbog toga ova druga vremenska prijelomnica, koja je započela u Solinu (1975. kad je naš svečar rekao svoju Mladu misu) a završila u Mariji Bistrici (1984.), ima svoju trajnu znakovitost i veliku poruku za ovo naše doba i vremena koja dolaze.
3. I treća znakovita vremenska prijelomnica koju bih na koncu htio kratko apostrofirati jest urušavanje Berlinskoga zida 1989. godine kad je i naš svečar bio imenovan krčkim biskupom koadjutorom. O tom povijesnom događaju bilo je ovih dana organiziranih skupova, predavanja i tumačenja njegovoga urušavanja. Padom, naime, „zida europske sramote i poniženja“, urušila se i komunistička neljudska ideologija koja je više od pola stoljeća progonila i uništavala sve što je mirisalo vjerničkim i nacionalnim nabojem. A urušavanjem te bezbožne i zločinačke ideologije probudile su se u ljudima zapretale nade za slobodom, posebice među narodima istočne Europe koji su više desetljeća stenjali pod diktatorskom čizmom komunizma.
Istina, druge zemlje i narodi iz istočne Europe osvojili su slobodu i neovisnost bez sukoba i prolijevanja krvi. Dovoljno se sjetiti „baršunaste, nenasilne revolucije“ u Čehoslovačkoj koja je trajala svega mjesec i po dana (16. 11.-29.12.1989.) i omogućila mirnu promjenu sustava, prijelaza iz diktature u demokraciju. A četiri godine kasnije ta nenasilna revolucija dovela je do „baršunastog razvoda“ (1. siječnja 1993.) i stvaranja dviju samostalnih država Češke i Slovačke. Hrvatska je, nažalost, zbog velikosrpske ideologije i agresije svoju slobodu skupo platila. Ali, Bogu hvala oporavila se, te u demokraciji i slobodi izgrađuje sada svoju budućnost.
Naš večerašnji svečar proživio je sve spomenute „povijesne prijelomnice“ u ulozi Kristova „navjestitelja i posvetitelja“ o čemu je puno toga zabilježeno na stranicama ovoga zbornika „Da život imaju“. Od srca čestitamo okruglu 70. godišnjicu života. Ad multos annos, eminentissime Domine! Hvala i organizatorima akademskog čina na povjerenju sudjelovati na predstavljanju zbornika „Da život imaju“. Hvala i vama na pozornosti.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
Zagreb, 28. studenog 2019.
[1] Objavljeni zbornici: „50. obljetnica svečanog otvaranja i početka Drugoga vatikanskoga koncila“ (2012.), Filozofija i teologija u kontekstu znanstveno-tehničke civilizacije (2016.), Štovanje Bogorodice na području Sisačke biskupije (2017.), Filozofija i religija – suvremene perspektive (2018.), Mariologija nakon Drugoga vatikanskog koncila: prihvaćanje, rezultati i perspektive (2018.), Religija između hermeneutike i fenomenologije (2018.), te Nastavničke kompetencije (2019.).
[2] Mons. Valter Župan, Emil Svažić, mons. Josip Mrzljak, Slavko Zec, s. Valentina Mandarić, Denis Barić, Josip Šimunović, Josip Šalković, Đuro Zalar i Želimir Puljić
[3] Da život imaju.., str. 140.
[4] Usp. Christus Dominus, dekret o pastirskoj službi biskupa, br. 16
[5] Ibid., br. 23
