Dostojanstveno zajedništvo više tisuća ljudi s velikim pijetetom pohodilo je Škabrnju u ponedjeljak 18. studenoga, na spomen 28. godišnjice stradanja toga ravnokotarskog mjesta u Domovinskom ratu. Misno slavlje za sve poginule i zahvalu Bogu za dar domovine u škabrnjskoj župnoj crkvi Uznesenja BDM predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Koncelebrirali su šibenski biskupi Tomislav Rogić i Ante Ivas i trideset svećenika.
„Vukovar i Škabrnja simbol su narodnog stradanja i bolni podsjetnik na žrtve koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske“ poručio je mons. Puljić, dodavši da smo obvezni sjećati se tih događaja, u molitve preporučivati sve pokojne i stradale te od Boga tražiti pomoć i blagoslov za budućnost. „Uništavajući kulturu i tisuće života lijepog baroknog grada na Dunavu te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ponosnog hrvatskog mjesta Škabrnje, okupator je mislio zauvijek ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom koju ništa nije moglo obustaviti, ni strašna stradanja Vukovara i Škabrnje 1991. godine. Skloništa su u to vrijeme postala mjesta molitve gdje se vapilo Gospi i pjevalo pobožne i rodoljubne pjesme. Ljudi su tugovali, molili i vapili: „Isuse, smiluj se!“. U molitvi i trpljenju bili smo skupa s Marijom, majkom Isusovom i našim zaštitnicima koji su nam ulijevali zraku nade i svjetlosti.
Toga se sjećamo sa zahvalnošću, pa sve patnje i boli, radosti i nadanja donosimo na oltar gdje se prinosi najveći i najsvetiji žrtveni dar naše zahvalnosti“ rekao je nadbiskup.
Unatoč „namjeri zločinačke vojske koja je taktikom spaljene zemlje krenula u osvajanje Vukovara i Škabrnje“, nadbiskup je rekao da je „Hrvatska izdržala zahvaljujući nadljudskim naporima njenih branitelja i molitvenoj potpori njenih građana. Spominjemo i tadašnje čelništvo RH s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. Škabrnja mu je iz poštovanja i zahvalnosti s pravom postavila spomenik jer je kao vrhovni komandant vojnim akcijama Bljesak i Oluja kojima su rukovodili naši generali, oslobodio najveći dio okupirane domovine“.
Navještaj Božje riječi iz Prve knjige o Makabejcima mons. Puljić pojasnio je uspoređujući događaje koji su zadesili junačku židovsku obitelj Makabejaca s okolnostima u kojima su tijekom svoje duge povijesti stradavali Hrvati. Naime, kada je vlast preuzeo egipatski vladar, on je ograničavao židovsku vjeru, kulturu i tradiciju, zabranjivao je obrezivanje, svetkovanje subote i bogoslužje. Njegovo je carstvo bilo pred raspadom, a Makabejci su uspjeli, 162. g. pr. Kr., uspostaviti nezavisnu židovsku državu. „Tada su Jeruzalem, hram i hramska liturgija te vjernost Zakonu sa Siona ponovno postali središtem njihovog društvenog i vjerničkog života. Makabejci su u povijesti spasenja postajali borci za slobodu u političkom i religioznom području. Borili su se kao i Mojsije protiv faraona, kako bi doveli narod do gore Siona i zemlje obećanja u kojoj su čekali doba ispunjenja. Ono će nastupiti rođenjem Emanuela koji će do kraja ispuniti dana obećanja i oplemeniti povijest spasenja. Mi Hrvati otkrivamo na stranicama Knjige o Makabejcima sličnosti našeg hoda i prolaza kroz brojne povijesne Scile i Haribde. Nakon gubitka naša državne samostalnosti po Pacta Coventa 1102. g., počelo je teško i tamno doba „hrvanja s našim Seleukovićima“ (strani, egipatski vladari) koji su stolovali u Pešti, Beču, Carigradu, Mletcima i Beogradu. Trebalo je kroz devet stoljeća podnositi brojne zabrane koje su se krojile u vidu zatomljenja narodnog, kulturnog i vjerničkog identiteta. Bogu hvala za naše očeve, jer su poput židovske obitelji Makabejaca bili svjesni svojih narodnih i vjerskih korijena. Bogu hvala i za crkvene pastire koji su navještajem Radosne vijesti na narodnom jeziku i u liturgiji podržavali plamičak vjere, ponosa i narodne svijesti. Sa zahvalnošću se sjećamo svih odvažnih ‘makabejskih sinova’ koji su poput uskoka i hrabrih branitelja davali do znanja svim okupatorima kako se narod ne miri s gubitkom države, već stremi za slobodom i neovisnošću. Jer želi biti svoj na svome“ poručio je mons. Puljić. Rekavši da paljenjem svijeća, krunicom i euharistijskom molitvom želimo reći Bogu hvala na njihovom daru, nadbiskup je potaknuo puk da uključi u molitvu žrtve Škabrnje, Vukovara i sve koji su tijekom dugih stoljeća hrvatske povijesti stradavali za ciljeve i ideale za koje su i oni položili svoje živote.
Prije mise održan je komemorativni skup na ulazu u Škabrnju, u predjelu Ambar, gdje se 18. studenog 1991. g. dogodio masakr nad 44 civila, uglavnom starije dobi. U Domovinskom ratu ubijeno je 86 Škabrnjana, a šestero ih je nakon rata poginulo od mina. Glavna poruka Nediljka Bubnjara, načelnika Općine Škabrnje na komemorativnom skupu bila je odobravanje odluke da se 18. studenoga, Dan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, proglasi blagdanom. „Mi taj dan slavimo najveću žrtvu i vrijednosti koje su posvjedočili naši hrvatski branitelji i svi stradali u obrani domovine, koji su položili svoje živote da bismo mi sada uživali slobodu. Slavimo život, pobjedu duha, hrabrosti i vjere našeg naroda, koliko god boli smo doživjeli. Ne slavimo poraz i mi nismo gubitnici. Mi smo kršćani, a ne pogani. Naš se pogled ne zaustavlja na ovoj zemlji, mi gledamo prema nebu. Bog nas je kao narod i sačuvao tijekom Domovinskog rata. Ako su ubijena tijela naših sunarodnjaka na ovoj zemlji, nisu uništeni njihovi životi. Mi vjerujemo u vječni život i naši dragi poginuli žive vječno. Položili su svoj život za drugoga po uzoru na našeg Spasitelja Isusa Krista, koji je rekao da nema veće ljubavi od te, nego dati svoj život za drugoga. Kada se gleda na taj način, blagdan 18. studenog staje uz bok najvećih kršćanskih blagdana, Isusovog rođenja i uskrsnuća. Uz Božju milost, po žrtvi ubijenih i stradalih kojih se s najvećim poštovanjem i zahvalnošću sjećamo, obranjeni su naši životi i stvorena je hrvatska država“ poručio je načelnik Nediljko Bubnjar.
Poštovatelji žrtve za domovinu pristigli iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva, predvođeni križem i postrojbama Hrvatske vojske, hodali su u Koloni sjećanja od Ambara do Spomen obilježja masovne grobnice gdje je vijenac i svijeće uime svih izaslanstava položila Zajednica udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata.
Nakon mise nepregledno mnoštvo hodalo je od župne crkve koja je također bila uništena u agresiji do spomen obilježja na groblju sv. Luke. Tu se kod središnjeg križa molilo Odrješenje za pokojne a brojna izaslanstva i udruge položile su svijeće i cvijeće.
Vidjeti veličanstveno zajedništvo više tisuća ljudi koji u žrtvama Škabrnje vide sve hrvatske žrtve, ohrabrujući je prizor koji dokida malodušje kada se, uslijed nedaća, kušnji i napasti, mnogi zapitaju kakva je budućnost naše domovine. Da poštovanja žrtve za slobodu u Hrvatskoj ima, pokazuje i 18. studenog u Škabrnji koju je ove godine krasilo puno lijepih, mladih ženskih i muških lica u Hrvatskoj vojsci koji su hodili u koloni s ministrom obrane Damirom Krstičevićem i generalom Mirkom Šundovom, načelnikom Glavnog stožera Oružanih snaga RH. Te generacije 1991. g. nisu bile niti rođene, stoga njihovo savjesno vojničko držanje, odgojena domoljubna svijest i ljubav prema domovini dodatno pobuđuju osjećaj sigurnosti, zahvalnosti i ponosa na njihovi životni izbor, biti u službi obrane svoga naroda i zemlje. Ganuće izaziva vidjeti i puno naboranih lica staraca, djedova i baka u crnini, sa štapovima, koji molitvenog stava i skrušeno hode u koloni sjećanja sa svijećom u rukama. Svjetlo budućnosti je i prizor brojne djece u naručju roditelja, djevojke i mladići, željni čuvati spomen na žrtvu naših predaka. Taj spoj i zajedništvo mudrosti starih generacija i odvažnosti koja se ne predaje u višekilometarskom hodu ni u poznim godinama, jer je njima taj spomen plemenit i svet te mladosti koja želi poštovati križni put ljudi koji su njima rođenje u slobodnoj zemlji omogućili, najljepša je poruka i snažan poticaj da strahu spram opstanka naše zemlje nema mjesta. Da povijest Hrvatske neće lako pasti u zaborav, osjeti se osobito 18. studenog, kad Škabrnja bude mjesto gdje se kao narod ujedinimo i sa svih strana okupimo. Pokazatelj kako se kultura sjećanja prenosi i živi. Biti sudionikom kolone sjećanja otvara vidik da u Hrvatskoj ima svjetla, dok god je ljudi svih generacija koji sa zastavama, stjegovima i svijećama, 18. studenog kilometrima koračaju kroz Škabrnju i Vukovar.
Potvrđuju to i sudionici u Škabrnji koji poručuju: „Došli smo pokloniti se svim žrtvama domovine Hrvatske. Hvala im što su položili živote za ovu domovinu. Neka ih Gospodin nagradi i privede svjetlu svoga lica. Sretna sam i ponosna što imamo domovinu, oni su zaslužni da imamo slobodu“. Roditelji s djecom u naručju žele djecu „naučiti da se sjećaju na naše stradale, da to svjedočimo, da se ne zaboravi“. „Došli smo iz Samobora, jednu godinu idemo u Vukovar, drugu u Škabrnju, dati počast tim ljudima jer stvarno je bilo prestrašno. Ni danas ne mogu zaboraviti sliku koju sam vidjela na televiziji kad su odvozili te mrtve. To je bilo prestrašno. Jako sam zahvalna tim ljudima na tome što su učinili za nas, da mi živimo u slobodnoj Hrvatskoj“.
Sudionik povijesne postrojbe iz bivše Poljičke republike koja je bila samostalna u doba Mlečana kaže: „Treba se pokloniti ljudima koji su dali svoje živote da bi mi danas slobodno razgovarali, hodali i mogli oformiti našu povijesnu postrojbu, slobodno djelovati i predstavljati, jer mi to prije nismo mogli. Ti ljudi su zaslužili barem toliko da ih se sjetimo na ovaj dan, da budemo u mislima s njima, ako ne i cijelu godinu“. Mlada majka iz Imotskog kaže: „Ne smije se nikad zaboraviti. Ne smijemo mi mlade obitelji nikad zaboraviti što se dogodilo, ne zaboraviti sve žrtve Domovinskog rata. Trebamo učiti djecu i svaku osobu koja nije upoznata sa stradanjem u Škabrnji, Vukovaru i svim gradovima i to održavati. Nisam bila rođena 1991. g. Ovo treba doživjeti, pozivam sve da jednom dođu u Škabrnju i odaju počast žrtvama“. Anamarija iz Prkosa kaže: „Hoću više znati o tome jer me zanima što se događalo, kako je bilo, kako su ljudi tada reagirali. U školi smo gledali filmove na satu povijesti, ali u obitelji nitko ne želi pričati o tome, prisjećati se terora u Škabrnji. Mladima poručujem da poslušaju što se događalo, da istražuju i vide kako je bilo u Hrvatskoj kad je bio rat“. Supružnici s Grobnika kažu da Škabrnja u njima izaziva potrebu tišine. „Tu treba tišina. Bez riječi. To je odgovor za Škabrnju i Vukovar“. Pedeset i pet muškaraca sudjelovalo je u višekilometarskom mimohodu ‘Da se ne zaboravi’ Tinj – Nadin – Škabrnja – Vukovar. Lucija iz Slivnice došla je s jednogodišnjom kćeri Teom. Ubijen joj je tetak 18. studenog 1991. g. „Povezani smo 28 godina, cijeli život, na ovaj dan. Bebica i ja smo došli predati svijeću, pokloniti se žrtvi tetka i svih ostalih. Žao mi je što ga nikad nisam upoznala. Bila sam mala dok se o tome pričalo. Ne mogu ni danas razumjeti što su to ljudi tada proživjeli. Ponosna sam da smo na kraju slobodni, njihove žrtve pomogle su tome. Ali mi je žao svih obitelji koje su doživjele gubitak i nose se s tim cijeli život. Svake godine ćemo doći u Škabrnju“.
Ines Grbić
