(Job 19, 23-27; Ps 23 „Gospodin je pastir moj“; Iv 14, 1-6)
1. Kad god se nađemo na sprovodu ili na groblju na kojem počivaju oni s kojima smo rodbinski i prijateljski bili povezani, pojavljuju se egzistencijalna pitanja o životu i smrti. Zašto se ljudi rađaju pa onda umiru i što se to događa u trenucima umiranja? Danas bismo voljeli čuti odgovor i od našega dragog mons. Segarića koji je preminuo u 97. godini života i odredio neka ga se sahrani u župi sv. Nikole na Istu gdje je naučio prve molitve i primio svete sakramente. Danas ga u njegovoj rodnoj župi pratimo na vječni počinak sa sviješću da nas je za vazda ostavio i uputio se tamo kamo je i nam jednom poći; tamo „kud za vazda gre se“ kako pjesnik lijepo veli. Kao vjerni učenik svog Učitelja, zagledan u Kristovo lice pokojni mons. Segarić je bio prožet čvrstom vjerom u Božju istinu o čovjeku koji nakon prolaznoga zemaljskoga života vječno živi. Stoga je držao da je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Za taj trenutak pripremao se osobito zadnjih godina. U utorak, 5. studenog prošao iskustvo toga otajstvenoga prijelaza, susreo se s Božanskim Sucem, gdje mu je nova i vječna istina potpuno otkrivena.
Iako nas činjenica smrti uvijek opterećuje kako osjećajima straha tako i osjećajima neizvjesnosti, uz Isusov križ nade i utjehe mi smo kadri stajati uspravno i pjevati pohvalnu pjesmu „sestrici smrti“. Isus nas, naime, tješi i govori „neka se ne uznemiruje srce vaše“. Očima vjere shvaćamo i prihvaćamo da je ovozemni život samo djelić onog vječnog koji nakon prijelaza iz smrti vječno traje. Blago čovjeku kad ga na tom prijelazu prati takvo svjetlo vjere koja mu obasjava životnu putanju. Zapravo, jedino u svjetlu uzvišene tajne smrti i uskrsnuća Božanskog Spasitelja moguće je shvatiti tajnu rađanja i umiranja. Obasjani vjerom koja nam s križa sjaji i mi danas stojimo nad odrom pokojnog mons. Janka Segarića, ponosnog Išćanina, koji je pronio diljem svijeta ime ovoga škoja, hrvatskoga naroda i Crkve kojoj je odano i zahvalno služio kao svećenik pune 72. godine svećeništva. Istim svjetlom vjere i mi ga pratimo na ovaj posljednji počinak.
2. U trenutcima umiranja pucaju rodbinske i prijateljske veze, a smrt bilježi rastanak i kraj ovozemnog druženja. U toj ranjenosti ne koristi puno govoriti. Riječi su suvišne. Šutnja, molitva i supatnja najbolji su prijatelji i pratitelji. Tada žarkom vjerom i usrdnom molitvom dolazimo Bogu koji je počelo svega vidljivoga i nevidljivoga. A u Jobovoj knjizi, tom spjevu ljudske patnje, nalazimo riječi ohrabrenja i podrške. Job, koji je izgubio djecu i imovinu, te udaren užasnom bolešću, ne gubi nadu u svoga Gospodara. On prihvaća iskušenja i čvrsto vjeruje da je Bog pobjednik smrti i da će ga na koncu pravedno nagraditi: „Ja dobro znam, izbavitelj moj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“. To je nada naša. To je okrjepa vjere koju i u ovoj prigodi osjećamo i zajedno ispovijedamo. Tu vjeru preuzela je liturgija pokojničkog predslovlja koja veli: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima“.
Dok Božjem milosrđu i njegovoj ljubavi preporučujemo dušu pokojnoga Janka, uključimo u naše molitve i njegove drage roditelje otca Matu i majku Romanu, sve pokojne iz njegove uže i šire obitelji, posebice njegovoga strica Tomu komu je bio zahvalan za svoje svećeničko zvanje, pa je oporučno poželio s njime dijeliti i zajedničku grobnicu. Doskora ćemo poći na groblje i pokopati tijelo svećenika mons. Janka Segarića, začasnog kanonika sv. Stošije u Zadru. Zahvaljujemo mu za sve dobro što je činio za vrijeme svoga svećeničkog života, o čemu će nešto podrobnije reći upravitelj doma don Zdravko Katuša.
3. Dok mons. Segariću zahvaljujemo za uzoran svećenički život, što je propovijedao i svete tajne dijelio, osobitu mu zahvaljujemo i za ovu posljednju ovozemnu propovijed bez riječi, ali punu simbolike i značenja o Vječnoj Riječi i vječnom životu o kojem je i on toliko puta govorio kad je kraljevstvo Božje navješćivao. Svima je poznato koliko je volio povjerene duše, svoje svećeničko zvanje i svećeničko društvo. I kao što je on volio ljude i svećenike, tako su i oni voljeli njega jer su osjećali kako ima za njih srca i razumijevanja. Hvala ti, dragi don Janko, za tvoje ljudsko i svećeničko svjedočanstvo obilježeno ljepotom pažnje i finoće. Iskreni izrazi suosjećanja njegovoj braći i sestrama skupa s njihovim obiteljima; časnim sestrama milosrdnicama koje su vodile brigu o njemu, svećenicima Zadarske nadbiskupije, kao kleru nadbiskupije u Los Angelesu i vjernicima župe sv. Antuna gdje je služio punih 40 godina.
U svom dugogodišnjem životu i 72.godišnjem svećeničkom radu mons. Segarić je susreo puno dobrih ljudi koji su mu pomagali ostvariti visoke svećeničke ideale. Stoga, u ovoj prigodi oproštaja kličemo s apostolom Pavlom: „Neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista. Otac milosrđa i Bog svake utjehe. On nas tješi u svakoj nevolji našoj“ (Ef 1,3-4). On će dobrostivo privesti i ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge više neće biti, ni jauka, ni bola, već pokoj, mir i radost u Gospodinu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Ist, 8. studenog 2019.