Sjećajući se dana kada je službenica Božja Majka Marija Krucifiksa Kozulić, na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, 29. rujna 1922. godine svoju dušu „jednostavnu, čistu i poniznu“ predala Gospodinu kojemu je vjerno služila, vjerni štovatelji i sestre Družbe Presvetog Srca Isusova okupili su se u nedjelju 29. rujna u samostanu Presv. Srca Isusova kako bi proslavili Dan blaženog preminuća Riječke Majke.
Svečano euharistijsko slavlje u koncelebraciji desetak svećenika predslavio je mons. dr. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.
Na početku okupljene vjernike, obitelji s djecom, svećenike, a osobito nadbiskupa Puljića, pozdravila je s. Dobroslava Mlakić, vrhovna predstojnica Družbe i postulatorica kauze Službenice Božje.
„Majka Marija Krucifiksa je u ovoj kući, na ovome svetom mjestu, preminula na glasu svetosti. Apostolski je djelovala u tri crkvene pokrajine: u Tršćansko-koparskoj i Krčkoj biskupiji, a najduže je živjela i djelovala u Rijeci gdje je još kao vrlo aktivna laikinja franjevačka trećoredica gradila i izgradila zavod za siromašnu djecu i mladež te za svoju Družbu, koju je ovdje također osnovala u ovoj kući. Sav svoj život posvetila je siromašnoj djeci i mladeži, a temelj njezina apostolskog poslanja bio je Isusov poziv: ‘Što god ste učinili jednom od ove najmanje braće, meni ste učinili’ (Mt 25, 40). U ovoj kući je otvorila sirotište, dječji vrtić, pučku četverogodišnju školu, knjižnicu, radionice ručnog rada i oratorij. Njezin životni program i cilj prema kojemu je rasla na putu savršenosti i svetosti bio je ostvarenje Blaženstava. Majka Krucifiksa je odjelotvorila evanđelje u svom životu: gladne je hranila, gole odijevala, neukima obrazovanje pružala. Njezino je geslo bilo: ‘Utažiti žeđ raspetome Kristu’, to jest svojim životom i djelom svjedočiti ljubav Božanskog Srca svakom potrebnom, siromašnom, napuštenom i bolesnom. Cilj njezina odgoja djece i mladeži bio je da odgoji dobre građanke i kršćanke, dobre supruge i majke te dobre radnice. Njezino djelo nastavile su do danas njezine duhovne kćeri. Pa preporučamo se u molitve da nasljedujemo Krista idući njezinim stopama, ali pozivamo sve na zdušnu molitvu kako bi je što prije ugledali uzdignutu na čast oltara“, zaključila je s. Dobroslava.
Zadarski nadbiskup započeo je svoju propovijed riječima sv. Pavla upućene učeniku Timoteju: Božji čovječe, Božja ženo! Ne zaboravi da si Božji! Božja je bila i ona koja je sve okupila oko sebe na današnji dan.
„Večeras se spominjemo dana kad je Marija Krucifiksa Kozulić, ‘majka siromašnih i napuštenih koja je za života proviđala krov, hranu, odjeću, odgoj i obrazovanje siromašnoj djeci i mladeži’, u sedamdesetoj godini života blago usnula u Gospodinu (29. rujna 1922.). A prošla je zemljom blagoslivljajući i čineći dobra djela na slavu Božju. Svoju plemenitu, ‘čistu, poniznu i hrabru dušu posvetila je dobrobiti Božjih siromaha’, kako stoji uklesano na njezinoj ploči, sa željom neka ‘Gospodin udijeli mir duši njezinoj’. Potječe iz bogate i vjerničke, lošinjske, brodovlasničke obitelji koja se sredinom 19. stoljeća doselila u Rijeku. Pisci njezina života vele da je u krilu svoje obitelji primila dobar ljudski i kršćanski odgoj, te duhovno rasla i dozorila u ozračju Marijina svetišta na Trsatu.
Opisivali su je biblijskim izrazom ‘vrsne žene’ (Izr 31, 10) koju nije zanimala prolaznost ovoga svijeta; ni ljepota, ni bogatstvo, nego kako evanđeoske savjete provesti u život i kako njegovu Radosnu vijest prenijeti drugima. Kao aktivna laikinja u pobožnoj udruzi Kćeri Presvetog Srca Isusova u Trstu odlučila je po povratku ‘u stari zavičaj’ posvetiti se siromašnoj djeci i djevojkama u Rijeci. Tako je postala ‘utočište siromašnih i napuštenih djevojčica, kako zbog njihove materijalne oskudice, tako i zbog brojnih poroka koji su vrebali na ulici. Osjetila je, naime, da treba voditi brigu za njihovo moralno i duhovno zdravlje, kako njihov životni brod ne bi ‘potonuo’. Zbog toga će autor monografije Szentmártoni reći da je Marija Krucifiksa Kozulić bila ‘prava Božja moreplovka’, ali i graditeljica karitativno-socijalnih ustanova u Rijeci, koja će utemeljiti autohtonu hrvatsku redovničku zajednicu Družbu sestara Presvetog Srca Isusova. Stoga njezine duhovne kćeri sa zahvalnošću se sjećaju svoje Majke, ‘vrsne žene’, koja je sebe i svoj rad, kao i čitavi život gledala pod ‘lupom vječnosti’“.
Osvrćući se na misna čitanja nadbiskup Puljić je naglasio da nas čitanja upozoravaju na vječnost te kako tu vječnost „treba trajno imati pred očima i s njom ozbiljno računati. Jednoga dana, naime, završit će naš ovozemni hod. Prestat će naše boli i suze, glad i gozba, radost i tuga. Svi ćemo tada ‘prijeći prag nade’ i zakoračiti u vječnost i započet će vječna pjesma u Božjoj ljubavi ili, ne daj Bože, vječni plač i muke bez Boga i ljubavi. Stoga nas ova čitanja potiču gledati na stvari iz ‘perspektive vječnosti’ kako bismo na odlasku s ovoga svijeta mogli ući u ‘vječnu sreću bez kraja’, ili u ‘vječnu nesreću bez konca’. Život nam je u tom vidu darovan da ga provedemo zauzeto i odgovorno. Tu veliku pouku i istinu Krist objašnjava večeras potresnom pričom o bešćutnom i tvrdom bogatašu i patniku-siromahu Lazaru.
Njihov zemaljski život bio je vrlo različit: bogatašu je sve bilo pjesma i gozba, a Lazaru glad, bolest i patnja. Isto se dogodilo i na drugom svijetu. Samo ovaj put obratno: bogataša je dočekala ‘vječna kazna i patnja bez Boga’, a Lazara ‘vječna sreća uz Boga’. Luka dodaje kako se između njih ‘ispriječila provalija golema’, bezdan preko kojega prijelaza nije bilo. Potresna je i vrlo razumljiva ova Lukina prispodoba. To je priča o svima koji se za života samo ‘goste i piju’, bez trunke osjećaja i brige ‘za gologa i gladnoga brata’, kao i bez brige za vječno spasenje. Stoga prorok Amos grmi u prvom čitanju i veli: ‘Jao bezbrižnima na Sionu koji leže na bjelokosnim posteljama’, pa najavljuje kako će ‘umuknuti veselje raskošnika’ (Am 6, 7).
Luka nam, dakle, vrlo plastično i razumljivo opisuje bahatog i bešćutnog bogataša s jedne strane i jadnog prosjaka Lazar koji je sav u čirevima ležao pred bogataševim vratima. Zanimljivo je da Luka navodi ime siromaha, ali ne i bogataša. Iz prispodobe naziremo, međutim, da se radi o dva različita tipa i dva različita života. Opisane su dvije ovozemaljske ljudske sudbine, ali i dvije različite vječnosti. Bogatašu je dano bogatstvo ne samo da u njem uživa, nego da pomaže potrebnima kako bi zaslužio vječno bogatstvo u nebu. Iz prispodobe vidimo da je ‘anonimni bogataš’ više volio pse nego bolesnoga i siromašnoga brata Lazara koji mu je bio na dohvat ruke, pred vratima.
Evanđelist Luka kao da je htio reći: ‘Tebe, bezimeni bogatašu, koji si više volio svoje pse, nego siromaha Lazara, očekuje pasja vječnost u paklu’. Strašna kazna koju je sâm bogataš stekao. Nije on, međutim, bio osuđen što se gospodski hranio. Bog nema ništa protiv toga da svatko ima pristojan ručak. On je bogataša ‘kaznio’ jer je dopustio da uz njegov bogati stol kao pseto skapava njegov gladni brat. Njega Bog nije odbacio zato što se odijevao u ‘svilu i kadifu’ kako narod veli, već zato što je kraj njega njegov brat Lazar bio u prnjama, polugol i zakrpan. Konačno bogataš nije bio osuđen što je imao veliko bogatstvo, nego što je imao skučeno srce i sebičnu dušu. A bogatstvo i uživanje postadoše mu ‘njegovim božanstvom’, izvorom ‘lažne sreće’ koja ga je odvela u vječnu nesreću.
Lazar je nasuprot tomu imao život pun jada, siromaštine i bola. No, on je život patnje, siromaštva i poniženja primio bez kletve i psovke, bez gorčine i mržnje. Otkrio je, naime, smisao svoje patnje i svoga života, pa zaslužio vječnu sreću u Božjem zagrljaju, u raju. Prošlog tjedna imao sam jedno predavanje o bečkom psihijatru Viktoru Franklu, koji je utemeljio logoterapiju koja se bavi upravo problemom smisla života. On, koji je prošao patnje koncentracijskog logora u Auschwitzu otkrio je i smisao patnje, te zaključio da čovjek nije samo ‘kadar znati i stvarati, nego i patiti’. U životu nije važno što mi od života očekujemo, već je važnije što od nas život očekuje. Onomu pak ‘koji ima jedan zašto u životu, nema problem kako’, veli ovaj zaslužni bečki liječnik i psihijatar Frankl.
Uz poučnu i potresnu prispodobu o bogatašu i siromahu Lazaru, vratimo se nakratko našoj ‘moreplovki’, Mariji Kozulić s kojom smo i započeli večerašnje razmišljanje. U prigodi dana njezina preminuća zahvaljujemo Božjoj Providnosti za ovu ‘vrsnu ženu’ koja je svoj rad i zauzimanje za siromašnu djecu i mlade gledala ‘pod lupom vječnosti’, te i u dnevnoj patnji i križevima otkrivala smisao života. Dapače, poput apostola Pavla bila je sretna kad je mogla dopuniti ono ‘što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu’ (Kol. 1, 24). I zato je svom imenu Marija, koje je dobila na krštenju, dodala nadjevak ‘Krucifiksa – Raspeta’ kako bi osmislila svoju patnju i brojna trpljenja. Jer, svako dobro djelo prate križevi i poteškoće. A one nisu mimoišle ni Mariju Krucifiksu koja je nošena snagom milosti željela ‘utažiti žeđ raspetom Kristu’, pa kročila hrabro ususret svome Zaručniku Isusu, jedinom Otkupitelju čovjeka.
Svoju plemenitu dušu predala je Bogu i preselila se u vječnu luku mira na današnji dan 1922., u zoru sv. Mihovila Arkanđela, u 70 godini života, ovdje u ovom samostanu. Umrla je Majka brojne djece, pisalo se po novinama. ‘È morta una santa’, čulo se na talijanskom jeziku; umrla je svetica govorili su mnogi i na sprovodu i poslije. Na spomen sličicama upisalo se riječi apostola Pavla: ‘Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao’ (2 Tim, 4,7). A na spomen-ploču sažeto je uklesan program njezina života i djela. Tamo između ostalog stoji da je Marija Krucifiksa (1852. – 1922.) bila prava ‘majka siročadi, siromašnih i napuštenih, jer je za njih proviđala krov i zaklon, prehranu i odjeću, odgoj i obrazovanje’.
Proživjela
je, dakle, 70 godina blagoslivljajući sve s kojima se susretala i živjela. Bila
je revna u djelima ljubavi prema bližnjima, a sve činila na veću slavu Božju.
Poput njezina Učitelja Isusa Krista i ona je prošla zemljom čineći dobro. S
pravom onda pjesnik Albin Petrović, oduševljen njezinom karizmom i dobrim
djelima, moli neka to njezino ‘sveto stablo širi svijetom grane i cjeliva
otvorene, bolne rane’; te zaključuje usklikom: ‘Anđele dragi, Krucifikso sveta!
Neka tvoja ljubav i dalje živi i cvjeta’! Tako neka bude, amen.“
Prije svete mise nadbiskup Puljić posjetio je i spomen-sobu u kojoj je preminula Službenica Božja.
Tekst preuzet sa stranice http://www.sestre-scj.hr/
Družba Sestara Presvetog Srca Isusova