Zahvalno sjećanje na ‘Branimirovu godinu’ (1979.)
Tri su poglavlja u predavanju ‘Zahvalno sjećanje na Branimirovu godinu’ koja je obilježena prije 40 godina (1979.)
a. U prvom dijelu reći ćemo nekoliko riječi o dva događaja koja su se zbila prije Branimirove godine, a to su
• Drugi Vatikanski sabor i
• Hrvatsko proljeće
b. U drugom dijelu govori se o slavlje 13 st. kršćanstva u Hrvata kroz
* Program velike devetnice (1975-1984.) s četiri hodočasničke postaje: Solin, Biskupija, Nin, Marija Bistrica
c. U trećem dijelu govorim o Branimirovoj godini u Rimu i Ninu
* A podnaslovi su Ivan Pavao II. slavio misu na hrvatskom jeziku
* Na izvorima naše crkvenosti i državnosti
1. Uvod: Drugi Vatikanski sabor i Hrvatsko proljeće
a. Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.)
U kontekstu „zahvalnoga sjećanja“ napominjem da je deset godina prije završio radom Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je zapravo bio „događaj stoljeća“. A najavio ga je i sazvao starac, papa Ivana XXIII. On je tu svoju odluku objavio u bazilici sv. Pavla, 25. siječnja 1959. godine, samo tri mjeseca nakon izbora za Petrovoga nasljednika. Ta je njegova odluka bila pravo svjetsko iznenađenje. No, kad je procesija od 2.500 sudionika: kardinala, patrijarha i biskupa, svih boja kože i naroda, s raznolikim mitrama i liturgijskim odijelima prošla trgom sv. Petra, 11. listopada 1962., komentari su bili: Ovo je prvorazredni crkveni i svjetski događaj.
Budući da su predložene i usvojene konstitucije i dekreti prouzročili velike promjene u samoj Crkvi, neki je od sudionika Sabora usporedio te promjene s „malim zemljotresom“. Ali, ne s onim koji razara i uništava, nego s potresom uskrsne zore kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin ustao, ili kako naši Gradišćanski Hrvati slikovito vele „gori-stali“.
Treba, međutim, imati pred očima realnost koja je išla od oduševljenja i entuzijazma do otpora i kontestacije koncilskoga duha. Nije, naime, nikada bilo lako mijenjati nešto što je stoljećima stvarano i bilo dobro uhodano (Bračanin i „sursum corda“). Stvarala se umjetna ili stvarna klima napetosti u sporednim stvarima između „progresista i tradicionalista“. Razumljivo je, stoga, da je sveti Ivan Pavao II., kao sudionik i promicatelj saborskoga duha, u enciklici „Redemptoris Missio“ napisao: „Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: naviještati Krista svim narodima svijeta“ (br. 3). Zbog toga je Benedikt XVI., povodom 50. obljetnice otvaranja Drugoga Vatikanskoga sabora, proglasio 2012. „Godinu vjere“.
b. Hrvatsko proljeće (1970.)
Uz ovu kratku intonaciju doprinosa Drugoga Vatikanskoga sabora, ne samo u životu Crkve, već i društva u cjelini, čini mi se korisnim reći dvije riječi i o „Hrvatskom proljeću“ prije nego prijeđeno na temu „Zahvalnoga sjećanja na Branimirovu godinu” (1979.). Hrvatsko proljeće naziv je za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, obilježeno legitimnim traženjem zaštite nacionalnoga identiteta. Prve naznake toga traženja bile su uočljive već 1967. vezano uz jezično-kulturni događaj objave „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ (1967.) te održavanja Desete sjednice CK SKH (u siječnju 1970.).
Tada je, naime, hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam. Isto tako treba se sjetiti kako je to bilo razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (Hrvatski tjednik, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis). U tadašnjim medijima vladala je doza slobode: Vjesnik, Vjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su zapažanja brojnih reformnih novinara, a predvodio ih je Matičin Hrvatski tjednik, posebice pod uredništvom Vlade Gotovca.
Otvorilo se tada i pitanje slobodnoga tržišta kao i ekonomske kontrole nad dohotkom i profitom. Hrvatsko je proljeće tako uzdrmalo strukture ondašnje Jugoslavije, kao i monolitnost partijske države. No, moćne skupine unutar JNA i srpske zajednice u Hrvatskoj djelovale su protiv proljećara. A kada je Tito (4. srpnja 1971.) hrvatskom vodstvu naložio mjere protiv „nacionalizma“, nastao je studentski štrajk (sredinom studenoga 1971.), koji je dao izliku i povod za intervenciju protiv hrvatskoga reformnog vodstva.
Represija nad Hrvatskom i podnošenje ostavki hrvatskoga vodstva (12. prosinca 1971), imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje u hrvatskom narodu (vrijeme pasivnosti i šutnje) koje će potrajati skoro jedno desetljeće.
2. Slavlja 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata
Kada je nakon gušenja „hrvatskog proljeća“ (1971.) zašutjela svaka slobodna riječ, Crkva se sabrala i započela govoriti svojim provjerenim načinom kako bi se narod vjerski osvijestio i bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. Božjom providnošću u to vrijeme na čelu hrvatskoga episkopata našao se sluga Božji kard. Franjo Kuharić, koji je bio veliki poklonik i nasljednik blaženoga Alojzija Stepinca. Kard. Stepinac je davne 1941. bio planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641. 1941.) Stepinčeva zamisao morala je biti prekinuta zbog rat. Ali, nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik kard. Franjo Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti, kao i u prepoznavanju korijena vjerničkoga i narodnoga identiteta.
a. Program slavlja velike devetnice (1975.-1984.) i 4 hodočasničke postaje
Providencijalna je bila odluka hrvatskih biskupa da se kroz devet godina zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Jer, nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkog i hrvatskog imena“ u vrijeme komunizma, trebalo je učiniti sve da ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnoga stabla. Tako su započela narodna okupljanja: Od Solina (1976.) gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od otoka, preko Biskupije kod Knina (1978.), pa sve do Nina (1979.) gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom. Posebice s papom Ivanom VIII. koji je na „Spasovdan 879. podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod, i svu zemlju njegovu“.
Vrhunac devetnice bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi (kard. Kuharić i Zdenko Svete za odnose s vjerskim zajednicama: Svatko je svoje brojao). Bilo je to mirotvorno „događanje naroda“ koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom naši su ljudi prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu.
S datumom početka devetogodišnjega hoda iz Solina umrežena je, dakle, bližnja i daljnja naša povijest, protkana vjernošću Bogu, Crkvi, Papi i narodnim korijenima. A obilježila je i naš stoljetni vrijednosni sustav, identitet, jezik, kulturu i našu posebnost u zajedničkoj europskoj kršćanskoj uljudbenoj baštini. I kad danas s određene povijesne distance razmišljamo o planu i programu spomenute velike obljetnice, osjećamo kako je to bio hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A započeo je prije četrdeset i dvije godine kod Gospe od Otoka u Solinu, te postupno i dosljedno ostvarivao se „hodočasnički“ po našim svetištima, od Solina preko Biskupije kod Knina, te Branimirove godine u Ninu, a završio euharistijskim kongresom u našem nacionalnom marijanskom svetištu na Mariji Bistrici. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnje komunističke vladavine.
3. Branimirova godina u Rimu i u Ninu
Dok danas s povijesne distance od četiri desetljeća razmišljamo o svečanosti Branimirove godine u Rimu i u Ninu, ni izdaleka nije moguće iscrpno i cjelovito prikazati što se tada pred očima naših vjernika dogodilo. I što su takva naša slavlja značila onom vremenu a i kasnije. Posebice ono što se dogodilo u Rimu nad grobom Petra apostola 30. travnja 1979. godine. Još nikada Hrvati nisu čuli tako snažno vrjednovanje svoje narodne i crkvene povijesti. Kao davno nekada Ivan VIII. hrvatskome vladaru Branimiru, tako je sveti Ivan Pavao II. blagoslivljao Hrvatima sve što im je drago i sveto, na ovom i na onom svijetu, za ovaj i za vječni život. Papi Poljaku sve je to bilo kristalno jasno.
Kad se bazilika svetoga Petra popunila, te uz gromoglasno pjevanje i pljesak hrvatskih hodočasnika Papa Ivan Pavao II. s nazočnim koncelebrantima došao do oltara, u ime svih nazočnih biskupa i svećenika, Bogu posvećenih osoba i puka Božjega, obratio se kard. Franjo Kuharić:
„Sveti Oče!
Pred Vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem pontifikatu. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. I dok sada ovdje pred Vašom Svetošću predstavljamo cijelu povijest hrvatskoga naroda, usuđujemo se u poniznosti srca ponoviti riječi sv. Pavla da smo vjeru sačuvali (usp. 2Tim 4, 7). Sačuvali smo zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom. Održali smo vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima. Odmah na početku ovog radosnog susreta izražavamo najtopliju zahvalnost što ste nam pružili poseban dokaz Vaše očinske ljubavi slaveći s nama presvetu Euharistiju jezikom Hrvata. Povod je 1100. obljetnica znamenite izmjene pisama pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom, biskupom Teodozijem, te Papina pisma narodu i svećenstvu. Sva tri su pisma datirana 7. lipnja 879. godine.
Zaželjeli smo ovaj značajan jubilej proslaviti s Petrovim nasljednikom upravo na ovom istom mjestu gdje ga je započeo papa Ivan VIII, koji je ovdje nad grobom apostola Petra prije tisuću i sto godina blagoslovio kneza Branimira i njegov narod.
Sveti Oče! Mi prisutni biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, svi nazočni hodočasnici, sinovi i kćeri hrvatskog naroda, molimo Vas ponizno i odano da zazovete sve Božje blagoslove na sve nas, na našu Crkvu i na naš narod, na dragu zemlju našu. Učvrstite svoju braću, Sveti Oče, apostolskim blagoslovom da tako bude! Amen“.
Uslijedio je govor pape Ivana Pavla II. hrvatskim hodočasnicima u bazilici sv. Petra na hrvatskom jeziku:
„Dragi moji Hrvati!
Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, a što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. Ovdje je prisutna vaša lijepa i draga zemlja, sav vaš narod u domovini i izvan domovine, vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe. Ovo je spomen vaših pradjedova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crkava, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje. No, danas se na osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru i narodu, te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća.
I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša najodličnija zagovornica. Blagoslov zazivamo na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da navještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge.
Blagoslov svoj zazivamo na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare, na radnike i intelektualce, i molimo vas: Budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve. Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu, na ovom iskazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII. tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Papa vas voli. Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja! Amen“.
Kad se razmišlja o toj misi s Papom u bazilici svetoga Petra, prvoj papinskoj misi u povijesti na hrvatskom jeziku, onda nam je zaključiti kako se radi o događaju koji je bio jači od svakog mogućeg oduševljenja. Nakon primljenih pohvala, priznanja i blagoslova, probuđene su zapretale nade koje bi mogle polučiti u Hrvatskoj uspostaviti narodnog zajedništva i crkvene sloge.
a. Na izvorima naše crkvenosti i državnosti
Poslije znakovitoga i važnoga hodočasničkoga hoda na grob apostolskoga prvaka svetoga Petra, 30. travnja 1979. godine, za četiri mjeseca, 2. rujna 1979., hodočasnici su krenuli prema Ninu. I ovo okupljanje je pokazalo kako je Crkva u narodu bila živa, prisutna i snažna. A njegovi najširi slojevi, kako stariji tako i mladež, pokazali su da imaju povjerenja u svoju Crkvu i da nešto važno traže i očekuju. I pokrenulo se mnoštvo najširih slojeva puka. A svećenici su bili glavni pokretači toga gibanja jer su uživali povjerenje puka koji je bio siguran da ih oni vode stazama vjernosti prema Bogu i domovini u duhu Isusova Evanđelja.
Spomenuta hodočasnička okupljanja u svetištima uspjela su prebroditi bolne rane našeg crkvenog života, kao i našu čestu podijeljenost i neslogu. A očitovati crkvenu životnost i povjerenje koje se pokazalo u suradnji biskupa, teologa, župnika, Bogu posvećenih osoba, svih redova i boja, te vjernika laika različitih misli, uvjerenja i opredjeljenja. Pokazalo se još jednom da vjernički narod ne traži od crkvenoga vodstva nekakvo lagodno i razvodnjeno kršćanstvo, nego ono koje je prožeto žrtvom, molitvom, pokorom i odricanjem; kršćanstvo koje nas okuplja oko Marije gdje se moli i sakramente traži. Jer, hodočasnici nisu žalili truda da se uz neprospavane noći zaodjenu u stotine narodnih nošnji, da donesu svoje crkvene barjake i druge proizvode svoga narodnoga stvaralaštva. A sve s ciljem da se nađu zajedno u jedinstvu Crkve i naroda.
Koliko je zapravo bilo hodočasnika u Ninu? Teško je to bilo procijeniti. Neki su nabrojali do tisuću i dvije stotine autobusa, a osobne automobile nitko nije ni brojio. Pisalo se da ih nije bilo manje od 250 tisuća. Naime, prostor koji su hodočasnici pokrili na mjestu „Grguru“ obuhvaćao je oko 100 tisuća četvornih metara. Neovisno od toga je li ih bilo više ili manje od 250 tisuća, činjenica je kako do toga susreta u Ninu nikada nije bilo više Hrvata zajedno na nekom crkvenom skupu, kao u Ninu. Svi su odavali priznanje Zadarskoj nadbiskupiji i njezinom Središnjem odboru koji je uspio omogućiti dostojanstvenost slavlja. Brojni su mediji isticali pohvalu Ninjanima, na čelu s tadašnjim župnikom don Čedom Šuprahom, koji su, kako bilježe kroničari, svojom „spremnom gostoljubivošću nadmašili potrebe i zahtjeve hodočasnika“.
Spominjući sa zahvalnošću „Branimirovu godinu“ u sklopu veleslavlja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, i nakon četiri desetljeća osjećamo dug zahvalnosti prema svima koji su planirali, organizirali i vodili taj devetgodišnji program hodočašćenja. Posebice ondašnjim vrijednim pastirima, biskupima i svećenicima, koji su pomogli vjernicima sačuvati odanost i vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku u onim teškim trenutcima iskušenja. Nije nimalo pretjerano reći kako sadašnja nacionalna suverenost i samostalnost RH duguje mnogo tim događajima i njezinim zauzetim pojedincima. Kao duhovni slijednici baštine koju su nam namrli naši stari, priključujemo se onim tisućama Marijinih štovatelja koji su srcem i vjerom klicali, molili, pjevali i zahvalno ponavljali Gospin hvalospjev „Veliča duša moja, Gospodina“, jer „velika nam djela učini Svesilni“.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Belafuža, 31. kolovoza 2019.
43. katehetski dan