Mons. dr. Juraj Batelja, postulator Stepinčeve kauze, predstavio je svoju autorsku publikaciju ‘Alojzije kardinal Stepinac – Duhovna oporuka’ u župi Prikazanja BDM u Medviđi na kraju mise na zavjetnu svetkovinu Glavosjeka sv. Ivana Krstitelja u četvrtak 29. kolovoza. U izdanju Postulature blaženoga Alojzija Stepinca, u toj publikaciji prvi put priređenoj i na povijesno kontekstualan način sabranoj za javnost, dr. Batelja donosi tekst Stepinčeve duhovne oporuke i preslik njenog originala, pojašnjava kontekst njenog nastanka i iznosi arhivski dokumentirane, datirane situacijske podatke s citatima bl. Stepinca.
„Stepinac je velikan koji je bio stijena u prevrtljivim vremenima“ poručio je mons. Batelja, podsjetivši na riječi Stepinca: „Ako za istine vjere treba ići u zatvor, idemo. Ako na križ, neka nas razapinju. Ako pod mač, neka sijeku glavu kao svetome Ivanu. Da smo htjeli izdati Crkvu Božju za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj, danas bismo stajali na počasnim tribinama i primali državna i partijska odlikovanja. Mene je tješila Isusova riječ, ‘Što bi vrijedilo sav svijet zadobiti, a dušu svoju upropastiti?’“.
Dr. Batelja navodi da je Stepinac napisao tri oporuke. Prva oporuka je tiskani obrazac pod naslovom ‘Duhovni ugovor s Gospodinom Bogom našim i posljednja volja duše’ koju je potpisao 26. srpnja 1939. g. Jedan njen primjerak čuvan je u Tajnom arhivu zagrebačkih nadbiskupa, a drugi je s njime pokopan, po želji Stepinca. Druga oporuka, čiji je tekst u knjižici koju je dr. Batelja podijelio vjernicima u Medviđi, naziva se ‘Duhovna oporuka’ i započinje obraćanjem ‘Mojim dragim dijecezanima’. Nju je kardinal potpisao 28. svibnja 1957. g. u Krašiću. U trećoj oporuci koju je potpisao 9. listopada 1959. g. kardinal iznosi svoju posljednju volju o određenim predmetima koje je dobio na dar.
Postulator Batelja naveo je glavne poruke iz pet ulomaka Stepinčeve Duhovne oporuke, kako ih je blaženik raspodijelio. Oporuku dr. Batelja naziva „dragocjenim darom Crkvi u Hrvata i hrvatskom narodu“. Bl. Alojzije je zapisao: „Prvo: U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi koji, iako su bili ništavna manjina (kad ovo pišem, niti dva postotka), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga“. „Žele graditi svijet bez Boga. Bez Boga u privatnom i javnom životu, pa čak i u školstvu i odgoju. Ljudi žele graditi društvo bez obitelji i obitelj bez Boga“ rekao je mons. Batelja. U prvom ulomku Oporuke Stepinac o tome kaže: „Htjeti biti sretan bez Boga znači graditi babilonski toranj čija je gradnja svršila za graditelje pometnjom jezika i rasapom širom svijeta. Tako će sasvim sigurno biti i ubuduće! Svaki pokušaj izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani, ono što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku: „Stojte čvrsto u Gospodinu!“ (Fil 4,1). Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast… Jer „se Bog ne da ismjehivati“ (Gal 6, 7)“.
„Drugo: Bezbožni ljudi žele nas odvojiti od pećine na kojoj je sagrađena Crkva Božja. Hvale Papu, a izruguju svetinje naše. Što bismo bili da nismo imali te zaštite Svete Stolice? Bili bismo već suha grana, dakle sasušeni. Ne nasjedajmo na taktiku naših neprijatelja da nas se posvađa sa Svetim Ocem. Stepinac nam viče i potiče nas: Vjernost do groba Crkvi katoličkoj!“ sažeo je drugi ulomak dr. Batelja. Stepinac u njemu piše da je „u Rimu sjedio prvi Namjesnik Isusa Krista u upravi Crkve, sveti Petar. Tu sjede i njegovi nasljednici, Pape. A vi znadete što je Isus rekao Petru: ‘Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati’ (Mt 16,18). Pravilo je dakle: ‘Gdje je Petar, tamo je i Crkva Kristova’. Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara.
Vi znadete da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj. Vi ne biste bili dostojni imena svojih otaca, kad biste se dali otrgnuti od pećine na kojoj je Krist sagradio Crkvu. Godine 1941. mi smo se spremali da svečano proslavimo 1300. godišnjicu svojih prvih veza sa Svetom Stolicom. Rat je omeo našu nakanu za tu proslavu. Ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća, ne smije nas pokolebati u našoj odlučnosti da ostanemo vjerni do smrti Crkvi Kristovoj. Ja bih bio vaš najveći neprijatelj kad bih vam sakrivao istinu. Kad ovako govorim, govorim radi vašeg najvećeg dobra. Biti naime odrezan od Crkve, znači biti odrezan od Krista, koji je glava Crkve. Biti odrezan od Krista znači biti odsječen od čokota kao loza“.
„Treće: Čuvajte svetište obitelji i gajite pobožnost prema Majci Božjoj. Ta pobožnost čini identitet hrvatskog naroda koji dok ima majku, nije siroče“ rekao je dr. Batelja za treći ulomak Oporuke u kojem Stepinac piše: „Samo komunističko bezboštvo koje je odbacilo svaki stid, bilo je u stanju, kad se dočepalo vlasti u našoj domovini, da čak u školske udžbenike uvrsti besramnu hulu protiv Bogorodice, koju sam im uostalom spočitnuo već 1946. na poznatom nazovi-sudu, kad su se ponadali da će jednim potezom pera izbrisati Katoličku Crkvu iz naše domovine“.
„Četvrto: Znajte oprostiti i moliti za obraćenje progonitelja, neprijatelja i grešnika. Tko to ne bi činio, bio bi izdajicom kršćanskog imena, jer je to nauk Isusov. Sin Božji je na drvu križa molio za svoje progonitelje ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’“ rekao je mons. Batelja o četvrtom ulomku Oporuke u kojem Stepinac piše: „Neka vas od ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono što je Bog načinio, a ne ono što je čovjek načinio“.
„Peto: Bl. Alojzije Stepinac preporuča se Oporukom u naše molitve: „Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju za koji vas je Bog stvorio“.
Vrhunac emotivne dotaknutosti koji je mnogima orosio oči bio je apel mons. Batelje kad je ohrabrio i podržao Medviđare da ostanu u svom mjestu. Poručio je da se Hrvatska ne brani samo u Zagrebu, nego u svakom, i najmanjem mjestu u domovini, u mjestima diljem Hrvatske koja su mnogima nepoznata, a iznijela su ključnu ulogu u obrani u ratu, u podnošenju žrtve i stradanju i u srbijanskoj agresiji na Hrvatsku 1990.-ih godina.
„Stepinac je u prijelomnom razdoblju hrvatske povijesti 1945. g. sačuvao kičmu hrvatskog naroda. Antifašisti su tada gradili bratstvo i jedinstvo u bezboštvu, u dosluhu sa Staljinom. Kada se otvore grobovi i škrape nevino ubijenih Hrvata samo zato što su ljubili svoju zemlju i sveti križ Kristov – nadu našeg spasenja, svijet se mora zgranuti nad tim zločinom koji je bio posljedica bezbožnog komunističkog kola. I to je jedan od uzroka da je hrvatski narod pred demografskom katastrofom!“ upozorio je dr. Batelja, nastavivši: „Zato, slavitelji sv. Ivana, zato u Medviđi, sine, gnijezdo savij! Ne brani se Hrvatska u Zagrebu, nego u Zelengradu (predio Medviđe, nap.), rekoh jednom dječaku na groblju pokraj crkve. ‘E moj dječače, ne dopusti da Zelengrad osuši’. Ne brani se Hrvatska u Zagrebu, nego u Medviđi, Popovićima, Rodaljicama, Bruškoj, Erveniku, Nuniću, do Kistanja“ poručio je dr. Batelja, navodeći time sva okolna mjesta Medviđe u Benkovačkom dekanatu koja su bila poprište velikih borbi i četničkog osvajanja. Sva su odreda stradala i opustošena u Domovinskom ratu, u svakom od tih mjesta četnici, nekada tu bijahu i domaći mještani, rušili su i uništili župne crkve, narod prognali i mnoge ubili.
Stoga je osobito znakovito i dirljivo, jer je žrtvom natopljeno, predstaviti Stepinčevu oporuku baš u takvom napadnutom, ali otpornom okruženju, a bl. Stepinac je personifikacija moralnog otpora Zlu. Dr. Batelja rekao je da je to „izraz ljubavi prema tom području Lijepe naše od Obrovca do Kistanja, da za čestiti dar donesem oporuku bl. Alojzija Stepinca. Njome je Stepinac Crkvu u Hrvata i hrvatski narod želio upozoriti na opasnosti koje mu prijete“.
Predstaviti Stepinčevu oporuku u povijesno stradalom i mučeničkom mjestu kao što je Medviđa ima težinu i poruku jer Stepinac kao osoba i Medviđa kao mjesto sabiru i predstavljaju tešku povijest hrvatskog naroda i progon Katoličke Crkve. I Medviđari su, kao i uvelike Hrvatska, raseljeni diljem svijeta. Ali oni koji su ostali jesu otporni i čvrsti kao stijena kakvih je puno u kamenom i zelenom krajoliku Medviđe, predani zagovoru svoga zaštitnika Ivana Krstitelja i sa župnikom Krešom Ćirkom zagledani u hrvatskog mučenika, bl. Stepinca. „Sveti Ivane od Usika, bl. Alojzije Stepinče, molite za nas! Čitajte blaženikovu oporuku, sačuvajte kutak domovine i svetu vjeru Isusovu“ potaknuo je mons. Batelja.
Duhovnu oporuku Stepinac je napisao na poticaj pravnika dr. Miroslava Šanteka iz ožujka 1957. g., koji je bio djelatnik Nadbiskupskog duhovnog stola i Nadbiskupskog ženidbenog suda u Zagrebu. Kardinal mu uzvraća da je to već i sam mislio učiniti: „Bit će koja korist od toga, da nekoliko riječi uputim našoj mladeži i narodu uopće. To mi je dužnost… Nema tu ništa političkoga. Zato je i zovem duhovna oporuka“. U dopisu o. Ivanu Kukuli, provincijalu Družbe Isusove u Zagrebu 9. lipnja 1957. g. da je sigurnim putem pošalje u Rim i proslijedi mons. Đuri Mađercu, rektoru Zavoda sv. Jeronima te da se tiska u slučaju kardinalove smrti, Stepinac je napisao: „Ovu sam oporuku duhovnu napisao jer sam zamoljen od nekih naših intelektualaca, a i sam sam smatrao korisnim da ju načinim. Više puta riječi iza smrti koriste više i dublje se usade u dušu nego mnoge i najvatrenije propovijedi. Nema u njoj ništa političkoga, jer se ja ne bavim politikom, nego imam u vidu samo duhovne interese svojih vjernika. Dakako, prvi duhovni interesi u zadnjoj liniji su i najrealnija i najbolja politika. Ako bi dakle kada u tome vidjeli miješanje u političke prilike današnji upravljači, oni ionako nikada nisu bili dobronamjerni“.
U trenutku kad je Stepinac poslao Oporuku o. Kukuli da je pošalje u Rim, izgubio je iz svoga tijela više od 28 litara krvi u manje od pet godina. „Ništa za to! Dobro naše Crkve i naroda daleko je važnije nego moj kukavni život. Kad bi popustili, mogle bi nastati neizmjerne štete za duhovno dobro našeg naroda. I na našoj Crkvi ne smije ostati ljaga, da je i za čas paktirala sa sotonom. Ja nisam vlastan prodati interese Crkve za njihova mizerna obećanja, koja ionako ne vrijede ništa, jer ništa ne drže do riječi“ napisao je Stepinac u pismu o. Kukuli. Tri tjedna prije svoje smrti mu je napisao: „Bolje je časno poginuti, nego sramotno živjeti kao izdajnik Crkve. Znam da ona neće propasti, ali će prije ili kasnije propasti oni koji rade na njenoj propasti“.
Okolnosti u kojima je Stepinac pisao Duhovnu oporuku sažimaju se u riječi naroda koji je govorio: ‘Krašić je koncentracijski logor, a župni dvor u Krašiću tamnica’. U oslikavanju tih neprilika, dr. Batelja u knjižici navodi kardinalove riječi koje je u sužanjstvu pisao ljudima u Crkvi. „Ali popuštanja sotoni nema i ne može biti, pa ni uz cijenu života. A komunizam je inkarnirani sotona, sav izgrađen na laži i krvi pobijenih milijuna ljudi. Bila bi vječna sramota i neoprostiv grijeh da mu popustimo, kad znamo da ne odustaje od svog konačnog cilja, istrjebljenje vjere u Boga… Ali kod svih nevolja ne zaboravite moliti za naše ljute neprijatelje, da im Bog otvori oči i vrate se na put istine i spasa“ piše Stepinac 1955. g. s. Tereziji Jadro, provincijalki Karmelićanki BSI.
Dr. Batelja pojasnio je i povode koji su ga potaknuli na izdavanje Stepinčeve oporuke. Ove godine navršava se 85. obljetnica Stepinčevog imenovanja zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom i 100. obljetnica rođenja Sluge Božjega Franje Kuharića „koji je u komunističkom režimu bio stjegonoša u obrani Stepinčeve čiste savjesti i svjedok da je život kardinala Stepinca ‘bio sav prožet vjerom i ispunjen željom da čini dobro i samo dobro, svima i svakome’. Naime, upravo je u Stepinčevim oporučnim riječima iz 1959. g. kardinal Kuharić otkrio smisao Branimirove godine koja je bila slavlje 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata i vjernosti Apostolskoj Petrovoj Stolici.
Zatim, Stepinčevi štovatelji već su više puta molili dr. Batelju tekst blaženikove oporuke. Te su molbe kulminirale na blagdan sv. Ilije u Parčićima 20. srpnja 2019. g. Parčići se nalaze jugoistočno u blizini Medviđe, 14 km sjeverozapadno od Kistanja. Nakon mise u Parčićima, župnik Medviđe i Obrovca don Krešo Ćirak rekao je da je župljane od 4. do 7. srpnja 2019. g. vodio na hodočašće u Rim gdje su na grobu sv. Petra, moleći ‘Ispovijest vjere Hrvata katolika’ mislili o Stepinčevoj oporuci, a u Hrvatskom papinskom Zavodu sv. Jeronima vidjeli su izvornik Stepinčeve oporuke čiju je presliku župnik Ćirak uručio svakom hodočasniku. „Učinio je to sa svetim poštovanjem jer je imao čast u rukama držati Oporuku koja mu je uz Sveto Pismo i Katekizam Katoličke Crkve ‘najvrjednije što bi svaka kršćanska obitelj trebala imati’. Za don Krešu je ‘vrijednost Oporuke u činjenici da je izašla iz Stepinčeva srca koje je do kraja ljubilo Boga i svoj narod, srca koje je bezbožni neprijatelj Crkve Božje iz mržnje spalio, ali ga Oporuka u nama opet oživljuje’“ navodi dr. Batelja.
Na izraženu želju župnika Ćirka da Stepinčevu oporuku umnoži i podijeli svim svojim župljanima, dr. Batelja „osjetio se ponukanim taj njegov napor i ljubav njegovih župljana prema bl. Stepincu, uz pomoć dobrotvora, nagraditi tiskom objavljenom Duhovnom oporukom kardinala Stepinca. To se obećanje ovom publikacijom ostvaruje. Neka u svakom čitatelju probudi osjećaj vjernosti prema Bogu, Kristu Spasitelju, svetoj Crkvi Božjoj i kršćanskoj baštini u hrvatskom narodu za čiju je vjernost blaženi Alojzije položio život i prolio nevinu krv“ poručuje mons. Batelja.
Don Krešo je podsjetio da se ove godine slavi i 160 godina smrti svetog župnika Ivana Marije Vianneya. „Zahvaljujući i svećenicima koji su služili u Medviđi, sačuvana je vjera u bukovačkom kraju. Ivanova i Stepinčeva uporna vjera koja se ne boji nikakvih nedaća sjedinjuje nas i čuva. Čovjek je najveća Božja radost. Budimo na radost Bogu pa ćemo biti na radost i svom narodu“ poručio je župnik Ćirak.
Mons. Josip Lenkić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, prije predstavljanja Oporuke pročitao je pismo zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića u kojem nadbiskup zahvaljuje mons. Batelji što je „priredio i tiskao duhovnu oporuku našeg duhovnog velikana koju će kao dar uručiti obiteljima na proslavi u Medviđi. Posebno me veseli što će narod imati prigodu obnoviti svoje korijene u vjeri u Isusa Krista, vjernosti Katoličkoj Crkvi te Apostolskoj Stolici u Rimu. Tome će osobito doprinijeti duhovna oporuka bl. Alojzija Stepinca“ poručio je nadbiskup Puljić.
U pismu je nadbiskup spomenuo i veličanstvenu proslavu Branimirove godine prije 40 godina u Ninu, 2. rujna 1979. g. „Predvođeni Slugom Božjim Franjom Kuharićem tada smo se spominjali svojih kršćankih korijena i povezanosti sa Svetom Stolicom. Bl. Alojzije Stepinac namjeravao je 1941. g. svečano obilježiti veliku obljetnicu 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata. Drugi svjetski rat, nažalost, onemogućio je obilježavanje tog jubileja pa je to učinio njegov nasljednik kardinal Franjo Kuharić 55 godina kasnije“ poručio je mons. Puljić.
Prve primjerke publikacije ‘Duhovna oporuka’ mons. Batelja uručio je umirovljenom šibenskom biskupu Anti Ivasu koji je predvodio misno slavlje na kraju kojeg je predstavljena Oporuka, generalnom vikaru Lenkiću da je preda nadbiskupu Puljiću te baki Peki Zelić, 98-godišnjoj vjernici koja ima 104 potomka. Rodom je iz Popovića, uvijek s krunicom u ruci, odjevena u narodnu nošnju svoga kraja. Redovito pohodi brojna zavjetna misna slavlja diljem Zadarske nadbiskupije.
Darujući osobno Oporuku baki Peki, hodočasnici mnogih svetišta i moliteljici za Crkvu, Papu i svećenike, mons. Batelja simbolično je poručio da je vjera takvih ljudi uvelike sačuvala Crkvu i domovinu, da takvi ponizni molitelji zagovorno uzdižu k Bogu potrebe naroda, oživotvorujući Stepinčevu poruku: „Sve će proći, ali Bog ostaje i Crkva Božja“.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić