1. Kad se prije 78 godina mladi Alojzije vraćao iz Rima u svoju Domovinu, rektor Germanikuma pribilježio je o njemu da je ‘izvrsne naravi, u svemu solidan, istinski pobožan, a u stezi vjeran i savjestan’. Time je Rektor u kratko opisao Stepinčev značaj i dao svoj sud o svom mladom pitomcu. Alojzije je u svom životnom hodu prošao tri različita razdoblja: Bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. Nakon toga bio je ratar koji je obrađivao svoju dobru zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. I na koncu bio je svećenik, biskup i pastir, molitelj i pokornik, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do konca života. Ova tri različita životna razdoblja učinili su ga divnim povijesnim likom koji savršeno usklađuje svoje tri velike ljubavi: prema čovjeku, Domovini te prema Bogu i Crkvi Katoličkoj. Bogoslovni studij u Rimu, hodočašće u Svetu zemlju, gdje je hodao jeruzalemskim stopama svoga Učitelja, te imenovanje najmlađim biskupom na svijetu (u 36. godini) pokazuju određenu simboliku. U Rimu je nakon studija zaređen za svećenika, u Jeruzalemu pripravljen za mučenika, a u Zagrebu posvećen za predvodnika velike nadbiskupije. I postao stijenom preko koje nije mogla nijedna moć ovoga svijeta.
Kada ga je u prigodi imenovanja pozdravio pomoćni biskup Sevis, Stepinac je znakovito odgovorio: ‘Zahvaljujem vam od srca, iako se radovati ne mogu, jer moje je imenovanje za mene težak križ, koji valja nositi prema pravilima kršćanskog savršenstva ne samo strpljivo, nego dragovoljno i gorljivo (patienter, libenter et ardenter).. Moja je nakana čista: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu i pravednost. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu Katoličku, koja me od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju‘.
2. Stepinčevo imenovanje zagrebačkim nadbiskupom ondašnji su mediji ovako opisali: “Mlad je i rese ga velike vrline. Duboko je odan molitvi i srca milostiva prema sirotinji koju ljubi ljubavlju svetog Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara, osjećajne duše pa će znati svom vjernom puku biti i otac i prijatelj, spreman moliti i trpjeti za svoj narod” (Katolički list). I doista, Bog ga je odabrao za velike stvari. Izabrao ga je i odredio biti svjetlom u vremenu velikoga mraka. Jer, živio je u teškom povijesnom razdoblju triju bezbožnih, nehumanih i opakih diktatura. Kad je preuzeo upravu zagrebačke crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. On se bez ustručavanja usprotivio navedenim ideologijama i branio Božja, crkvena, ljudska i narodna prava. Izložio se brojnim opasnostima.
Kad je prije 70 godina predvodio svečanost sv. Vlaha u Dubrovniku, u propovijedi je jasnim riječima osudio komunizam, fašizam i nacizam. Govoreći o značenju evanđelja i svetaca koji su poput svetoga Vlaha voljeli Kristov nauk, Stepinac je naglasio kako je to ‘potrebno isticati baš danas kad se umjesto simbola Kristova križa, simbola ljubavi i žrtve, nastoji postaviti simbol srpa i čekića koji je stvarno simbol mržnje i krutog materijalizma. To je potrebno isticati danas kad se jedinoga Učitelja čovječanstva, Isusa Krista, nastoji nadomjestiti učiteljima i vođama koji su smrtnici od danas do sutra i koji ni sami često ne znaju što zapravo hoće, a kamo li da druge vode k sreći i miru’. I dok su ga nacisti zbog toga pokušali tajno likvidirati, komunisti su od njegove presude napravili spektakl. Nevina ga strpaše u zatvor pred očima cijeloga svijeta. Ali, veliki papa Ivan pavao II. proglasio ga je moralnim pobjednikom, 4. listopada 1998. Bezbožni pak režimi, s kojima se uspješno hrvao (fašizam, nacizam i komunizam) odoše, vjerujemo, u povijesni nepovrat. Zahvaljujemo Bogu što smo naraštaj koji je doživio u slobodnoj Domovini ono veličanstveno bogoslužje u Mariji Bistrici kad je povijest presudila u Stepinčevu korist, a Papa progovorio: ‘Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vašega naroda. Podnijevši u svojem tijelu i duhu okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve kard. Alojzije Stepinac, sad se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva’.
3. Što nama u Zadru i u Hrvatskoj uopće poručuje ovaj duhovni knez dvadesetog stoljeća? Po zajedništvu Crkve, koju je neizmjerno volio i branio, on je večeras među nama. Među nama je i po svetim moćima koje smo dobili na dar. S njim smo povezani molitvom, narodnim korijenima i osjećajima. A još više vjerom i pripadnošću Katoličkoj crkvi koju je volio i za nju se žrtvovao. Ništa ga u tomu nije moglo pokolebati. Želio je uvijek predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu. Poniznu pred malenima, patnicima i progonjenima, a slobodnu pred velikim, moćnim vladarima i silnicima ovoga svijeta. Povijest Crkve upisat će ga u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tužnog razdoblja. Stoga je za nas ime Stepinac poruka istine i vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, kao poruka ljubavi prema svom narodu, kako piše na njegovom grobu (‘U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti’). A s tog groba dopiru nam aktualne i sadržajne riječi iz njegove oporuke: ‘Predragi, ljubite se međusobno! Bratski se ljubite! Budite jedno srce i jedna duša.’
Držeći čvrsto goruću svijeću, simbol uskrsloga Spasitelja, na današnji dan, 10. veljače 1960. točno u 14 sati i 15 minuta, preminuo je blaženom smrću pravednika. Tiho i sveto završio je ovozemni hod nepokolebivi branitelj vjere, neustrašivi čuvar pravovjerja, neumorni zaštitnik čovjeka, poglavito siromašnih i progonjenih. U Božje ime branio je slobodu Crkve. Iskrenim je domoljubljem tumačio pravo hrvatskog naroda i svakog naroda pod suncem na dostojan život u miru, slobodi i pravednosti. Zauzimao se za prava i dostojanstvo svake ljudske osobe bez obzira na nacionalnost, vjeru i svjetonazor. Sva ta prava temeljio je na Božjoj Riječi i Božjoj volji. Hrvao se s moćnima da zaštiti nemoćne. Hrabro je i bez straha osudio svaku zabludu i svaku mržnju: rasnu, klasnu, nacionalnu, vjersku i političku. Svoj je život završio kao žrtvu ljubavi za Boga, Crkvu, čovjeka i za dobro svoga voljenog naroda.
Gospodin mu je udijelio i dvije posebne milosti: utjehu i snagu da nije otišao od svoga stada, premda su komunisti sve poduzimali kako bi ga nagovorili da ode iz Domovine. I, drugu posmrtnu nagradu: čekati dan uskrsnuća u srcu svoje biskupije, u zagrebačkoj katedrali. S njegovim grobom postala je jačom i zemlja Hrvatska koju je toliko poštivao. A narod, kojeg je toliko volio pa se u tome “ni od koga nije dao natkriliti”, dobio je sigurnost i dar blaženog Alojzija kome se može moliti i u svim životnim potrebama utjecati. Blaženi Alojzije, moli za nas sada i ubuduće. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski