Mirno prosvjedno okupljanje hrvatskih branitelja, u subotu 12. veljače, u Zadru, kao podrška zatočenom branitelju Tihomiru Purdi i poticaj na ispravno vrednovanje Domovinskog rata i svih branitelja završilo je misom za branitelje, domovinu i dar slobode. U katedrali sv. Stošije u Zadru misu je predvodio don Zdenko Dundović. „Nezahvalnost je veliki problem najočitiji u našoj domovini i duboko žalosti. To nije pitanje hoće li se netko naći uvrijeđen i visoko misliti o sebi, smatrati da ima više prava u odnosu na nekoga ili reći da je zaslužniji od drugog. Ovdje se radi o temeljnoj ljudskoj vrednoti, a to je zahvalnost. Zahvalnost izostaje, nje nažalost sve manje ima i događa se to što se događa. Zato je najprije potrebno moliti Boga, prije svega za jedinstvo unutar hrvatskog naroda. Jer smo postali razjedinjeni na mnogo načina. Možda nas je razjedinila politika, neki zbor, udruga; nitko nikome ne vjeruje, svi u svakoga upiru prstom, među nama nema istinoljubivosti; bojimo se reći istinu jedni drugima u oči, razgovarati iskreno i otvoreno – normalno da takav narod ne može napredovati. Valjda nijedan narod na svijetu oko svojih vrijednosti nije toliko razdijeljen kao naš hrvatski narod“ upozorio je don Zdenko dodavši da se trebamo upitati kakvi smo mi to ljudi ako smo indiferentni i ravnodušni prema žrtvi za domovinu, ako ponižavamo one koji su život ugradili u slobodu i bili se spremni žrtvovati za vrijednosti. „Za što smo se to žrtvovali? Pitanje je vrlo ozbiljno. Nije retoričko, žaljenje, pokazivanje nemoći i nesigurnosti u ono što činimo. Čovjek se zaista treba zapitati gdje je nestala zahvalnost našeg naroda kad je u pitanju vrijednost Domovinskog rata i žrtve za koju su mnogi platiti životom“ rekao je don Zdenko, istaknuvši veličinu žrtve branitelja tih godina, kad se nije znalo što će i kako sve završiti. „Kad vidite ljude na pozicijama, od kojih očekujte da će voditi narod i usmjeravati ga pravom putu i svjetlu, budete razočarani. Jer shvatite da svatko želi nešto za sebe i mnogi nisu spremni na žrtvu. Sve nam je postalo teško: odvojiti vrijeme za molitvu, saslušati drugoga što nam ima reći i na što potužiti. Postalo nam je teško brinuti o ljudima uopće. Svatko gura od sebe problem i poteškoću i onda se dogodi da čovjek izvisi; stojimo i kao da mu ne možemo na nijedan način pomoći. To je zaista žalosno. A sve se rađa i događa iz naše nezahvalnosti, sebičnosti. Kad smo sami sebi važniji od onoga što je iznad nas i za što se isplati živjeti i umirati“ upozorio je don Zdenko istaknuvši da čovjek umire i nestaje kad sebe stavi iznad vrednote. „Može netko odmahnuti rukom i reći kako su to prazne riječi sto puta izrečene. Ali svatko od nas treba se zapitati kakav je moj nutarnji stav prema prema činjenicama za koje molimo a dovele su nas do toga da živimo u slobodi i miru. Jesmo li kadri krenuti od sebe, početi čistiti loše u nama? Jesmo li kadri staviti vrijednost naroda, našeg dostojanatva i svega za čim čovjek čezne ispred jadnog vlastitog interesa? Jesmo li kadri vratiti zahvalnost u svoje srce?“ propitivao je predvoditelj slavlja podsjetivši da se čuje kako ljudi s podsmijehom kažu da sve to nema smisla, nepotrebno je; ‘što ste se okupili, što hoćete, o čemu pričate’. „Čovjek se zaista zapita u što smo se mi to pretvorili? Je li zaista vjerujemo da je smisao postojanja i života da mi bude dobro u životu pod svaku cijenu, da ću i samog sebe pogaziti da bi mi bilo ‘dobro’. Je li u životu jedini smisao jesti, piti i uživati? Ili postoje neke vrijednosti za koje su mnogi ljudi dali život? I vjerujem da su mnogi ponovno spremni dati život“ poručio je don Zdenko podsjetivši na sve koji su branili Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika, i poginule koje su preživjeli krvave nosili na rukama, izvlačili mrtve iz rovova da bi ih vratili obiteljima za dostojan pokop. „Jesmo li se kadri sjetiti i biti zahvalni žrtvi tih ljudi? Vjerujem da nismo izgubili srce i ljudskost. A nadasve da nismo izgubili vjeru. I da vjerujemo u Boga i imamo strahopoštovanje pred Bogom. Ako to izgubimo, sve smo izgubili“ upozorio je don Zdenko izražavajući nadu da taj mirni prosvjed neće proći kao neka lamentacija i upozorenje, nego da će iz njega izniknuti pravednost, mir i da će se zbog istine, ljubavi prema domovini i narodu, svojim obiteljima vratiti ljudi u zatvorima. „Za to molimo. Netko plače zbog tih ljudi. Ako čovjek ima ljudskosti i osjećaja, mora mu doći teško kad vidi suprugu branitelja Purde. Ja u toj ženi gledam svoju majku. U toj obitelji gledam svoju obitelj. Jesmo li kadri biti zahvalni do te mjere da ćemo se odreći i sami sebe da istina izađe na vidjelo? Da se nećemo lakonski smješkati, ulagivati se i svima ugađati kako bismo dobili par korica kruha i malo brašna, kako stoji u Svetom Pismu. Jesmo li još jednom kadri podnijeti žrtvu radi istine, ljubavi i pravednosti? Neka nam ta pitanja odzvone u srcima, ušima i razumu“ rekao je don Zdenko potaknuvši da ne dopustimo sebi spustiti se na razinu neljudskosti i nezahvalnosti. Poželio je da u svemu iskreno i otvoreno jedni drugima kažemo što mislimo. „Razgovarajmo o istini, miru i tada će se istina i mir roditi u našem srcu. Neka vam Bog udijeli vjeru i hrabrost da možete nadvladati ove žalosne trenutke, da se iz njih izrodi dobro za domovinu i hrvatski narod“ zaključio je don Zdenko Dundović u obraćanju braniteljima, uz koje su u misi sudjelovali brojni članovi braniteljskih i domovinskih udruga, žene i muškarci svih životnih dobi.
Ines Grbić