U povodu obilježavanja 74. obljetnice Bleiburške tragedije, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić dao je intervju za Katolički tjednik.
Budući da je prošle godine predvodio misu na Bleiburškom polju, a okolnosti koje, evo, prethode obilježavanju ovogodišnje 74. obljetnice Bleiburške tragedije, izazivaju različita tumačenja i reakcije, nadbiskup Puljić je najpozvanija osoba govoriti o tom problemu, navodi Katolički tjednik u najavi intervjua objavljenog 15. svibnja, a koji u cijelosti možete pročitati na ovoj poveznici.
Preuzvišeni, iako je prošlogodišnja Bleiburška komemoracija prošla bez gotovo ijednog incidenta, iz Biskupije Gurk-Klagenfurt poslano je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pismo kojim se hrvatski biskupi obavještavaju kako im je strogo zabranjeno održavanje mise. Što se, prema Vašem sudu, zapravo krije iza ove, ipak, neočekivane odluke?
Ne bih volio nagađati koji su motivi i razlozi prethodili takvoj odluci iz Biskupije Gurk-Klagenfurt. Budući da su izjavili da je „misa na polju kraj Bleiburga postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira“, te kako u slavlju „nedostaje distanca prema fašističkom svjetonazoru“, HBK je odmah izrazila duboko neslaganje s takvim mišljenjem i odlukom Koruške Crkve, te u cijelosti odbacila razloge koji su navedeni u toj odluci.
U cijeloj ovoj priči kontroverzna je i uloga upravitelja rečene biskupije Engelberta Guggenberga. Zapravo, njegovo obrazloženje kako uvjeti koje je postavio (tadašnji) koruški biskup Alois Schwarz za davanje dozvole „u najvećoj mjeri nisu i nisu mogli biti ispunjeni“. Koji je Vaš dojam?
Ispravan je Vaš dojam koji govori o „zbunjenosti pred kontroverznom odlukom“ dijecezanskoga upravitelja mons. Engelberta Guggenberga. No, meni je osobito žao što se takvom odlukom stvara loš dojam o Austriji, posebice o Koruškoj kojima dugujemo puno toga dobroga i lijepoga za što je narod Austrije učinio prema našim ljudima. I danas ima na desetke tisuća naših zemljaka koji rade, žive i izgrađuju Austriju, a svojim plaćama pomažu i prehranjuju svoje obitelji u Hrvatskoj i u BiH.
Osim toga, ne možemo i ne smijemo zaboraviti izvanrednu akciju žitelja prvenstveno iz Koruške, a onda i čitave Austrije, pod naslovom Nachbar in Not (Susjed u nevolji, utemeljena 26. svibnja 1992.). Zahvaljujući toj plemenitoj akciji građana i vjernika Koruške tijekom Domovinskog rata (1991. – 1995.), naši ljudi, koji su bili ugroženi ili protjerani sa svojih ognjišta, nisu bili nezbrinuti. Nitko nije oskudijevao ili, ne daj, Bože, umro od gladi.
Uz to valja dodati kako je Vrhbosanska nadbiskupija „partner dijeceza“ Biskupije Gurk-Klagenfurt još od 2004. godine. Stoga, jako mi je žao ako odluka o „zabrani komemoracije“ bude naškodila dobrim stoljetnim odnosima između Hrvata i Austrijanaca.
Može li se kazati kako na ovu odluku, općenito na ozračje koje je u Austriji stvoreno glede Bleiburga, utječu i političke okolnosti u Koruškoj, gdje dominira lijeva opcija? A, s druge strane, možda na cijeli ovaj slučaj utječe i austrijski kompleks mračne nacističke prošlosti?
Ne mogu ulaziti u detalje razloga odluke dijecezanskoga upravitelja iz Klagenfurta. No, izrekli smo odmah svoje neslaganje s tumačenjem takve odluke, ali poštivat ćemo njegove ovlasti. No, ne možemo se oteti dojmu kako je odluka, koja zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito, a to je molitva za pokojne, zapravo „politički instrumentalizirana“. Naime, tragično nastradali civili i članovi hrvatske vojske, koje je engleska vojska u Bleiburgu razoružala i predala Titovim partizanima, bili su osuđeni na „damnatio memoriae“, pa im je spomen desetljećima bio zatiran. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja brojnih naših sunarodnjaka i zemljaka bez presude i osude; klasičan primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti. O tomu se kroz pola vijeka komunizma nije smjelo ni govoriti, a kamoli za njih javno Bogu se moliti. K tome su komunističke vlasti dale „preorati i betonom zatrpati“ brojne masovne grobnice „neprijateljskih vojnika“. Time su učinili još jedan krajnje nehuman zločin. Nakon rušenja Berlinskog zida i pada diktature komunizma počelo se istraživati i otkrivati stratišta stradalih pri kraju Drugog svjetskoga rata i održavati javne komemoracije za pokoj njihovih duša. Prema dostupnim informacijama dosad je otkriveno oko 1700 masovnih grobnica.
Mislite li, Oče nadbiskupe, kako je dobrodošla ideja predsjednika Austrijske biskupske konferencije, bečkog nadbiskupa Christopha Schoenborna da se osnuje svojevrsno povjerenstvo hrvatskih i austrijskih povjesničara uz pomoć kojega bi se dvije države zajednički suočile s povijesnim pitanjima – poput bleiburškoga?
Ideja i prijedlog kardinala Schoenborna dobra je i korisna u vidu proučavanja povijesno nerazjašnjenih pitanja i problema. Do prije dvadeset i pet godina Europu je dijelila „željezna zavjesa“ na „komunistički“ i onaj zapadni blok „slobodnih naroda“. O takvoj ideji nije se moglo razgovarati, a kamoli planirati. U novim okolnostima stvaranja novih odnosa među državama, pogotovu unutar EU-a, može se nejasnim pitanjima pristupati slobodno i otvoreno. S kritičnom distancom i osudom totalitarnih sustava koji su tijekom 20. stoljeća harali i vladali Europom, te u ime opakih ideja i ideologija počinili stravične zločine protiv čovječnosti. Austrija i Hrvatska, dvije prijateljske zemlje, koje povezuju duge povijesne niti kroz stoljeća, mogle bi dati dobar i pozitivan doprinos, kako u odnosu prema nacizmu i fašizmu, tako i prema komunizmu. Posebice pak o zajedničkim projektima budućeg rada i života u EU. Nosimo, naime, bogatu prtljagu „zajedničke Monarhije“ različitih naroda i kultura za koju bi se moglo reći da je u neku ruku bila preteča današnje ujedinjene Europe.
Spomenuo sam ozračje u Austriji; većina medija gotovo je „navijala“ da se komemoracija na Bleiburškom polju potpuno zabrani. Ali, i neki hrvatski mediji su spremno podržali tu „matricu“. Zbog čega je to tako, danas, tri desetljeća od komunističkih vremena, kada se Bleiburg nije smio ni spomenuti?
Dva puta sam predvodio komemoraciju na Bleiburgu (2003. i 2018.). Prvi put je došao poticaj od Ravnatelja za inozemnu pastvu da biskupi predvode euharistiju radi svečanosti, dostojanstva i ozbiljnosti samoga slavlja. Bilo je, naime, određenih problema i poteškoća u organizaciji i vođenju liturgije. Prihvatili smo taj prijedlog i biskupi su tako počeli predsjedati tom molitvenom skupu. Kao predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za inozemnu pastvu, prihvatio sam 2003. predvoditi slavlje na Bleiburgu. Prošle godine Ravnatelj je pozvao gradišćanskog biskupa mons. Živkovića i on je bio prihvatio. Ali, kad je vidio da Ordinarij iz Klagenfurta ima nekih prigovora na samo slavlje, „prepao se“ i odustao, pa je Ravnatelj u zadnji čas zamolio mene. Tako sam po drugi put prošle godine predvodio misno slavlje na Bleiburgu. Moram se pohvalno izraziti o svečanosti, miru, redu i dostojanstvu, kako se prošle godine komemoriralo žrtve Bleiburške tragedije. A tomu je uvelike doprinijela Koruška policija kojoj sam na koncu Mise od srca zahvalio.
Na kraju, komemoracija u povodu 74. obljetnice Bleiburške tragedije održat će se 18. svibnja na Loibaškom polju. Koja je, Oče nadbiskupe, Vaša poruka bleiburškim hodočasnicima?
Drago mi je što će se i ove godine održati komemoracija uz 74. obljetnicu Bleiburške tragedije. Jako mi je žao što će brojni hodočasnici, rodbina i prijatelji stradalih poći na taj susret opterećeni spomenutim poteškoćama. I pitate koja bi bila moja poruka. Najprije bih poželio neka putnici i hodočasnici krenu na put srca raspoložena za pjesmu i molitvu. Skoro svi oni, za koje će se moliti na Lojbaškom polju, nemaju ni groba, ni križa s njihovim imenom. Njihova rodbina, potomci i prijatelji jedini su „živi spomenik“ na njihovo mučeničko stradanje. Valja stoga pripremiti dušu i srce za taj duhovni susret i komemoraciju njima u čast. Naš dragi i nezaboravni prijatelj, sveti Ivan Pavao II., tijekom priprave za proslavu Velikog jubileja Crkve (2000.), potaknuOo je kršćane neka za tu veliku obljetnicu „očiste svoje pamćenje“ od loših primisli i zlih osjećaja gledom na one koji su nam zlo učinili. I govorio je da „čišćenje pamćenja“ ne znači zaboraviti prošlost, već sjećati se prošlih, teških i bolnih događaja i pamtiti ih „na očišćen način“. Tomu uvelike pomaže i čin oproštenje onima koji su nam zlo nanijeli, te kajanja za svoje grijehe i zla koja su počinili članovi našeg naroda i Crkve. Tako će biti na dobrom putu da se oslobode zla i ne budu njegovi zarobljenici. Stoga, neka putnici i hodočasnici zbog dostojanstva žrtava za koje će moliti, krenu očišćene duše i pamćenja prema Bleiburgu s pjesmom i molitvom na usnama.
Intervju s mons. Puljićem u cijelosti možete pročitati u 20. broju Katoličkog tjednika. (IKA)