Izlaganje „Crkvene obrazovne institucije i evangelizacija Morlaka na području Zadarske i Ninske biskupije (16. – 18. st.)“ na Međunarodnom znanstvenom simpoziju „Odgoj i obrazovanje kao novi locus theologicus evangelizacije“ održao je doc. dr. Zdenko Dundović, pročelnik Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru u petak 10. svibnja u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
Predavač je rekao da se ta tema „nije mogla obrađivati u neka druga vremena na sustavan način pa se dogodilo da imamo konfuznu povijesnu sliku naših prostora, osobito s obzirom na pitanje evangelizacije i čestih migracija stanovništva na ovom području“.
Povijesna pozadina te teme odvijala se unutar dva velika rata, Kandijskog rata (1645.-1669.) i Morejskog rata (1684.-1699.), za vrijeme kojih je prostor Zadarske i Ninske biskupije bio u mnogočemu opustošen, devastiran te je bilo jako teško govoriti o pastoralnoj brizi, tim više što su mnogi svećenici pred Osmanlijama napuštali svoje župe. „Ljudi su odlazili, bježali s jedne na drugu stranu granice i nastao je potpuni kaos. Karta Ninske biskupije iz 1675. g. zahvaćala je ogroman prostor s granicama prema sjeveroistoku Austrijske monarhije, prema istoku Osmanskog carstva a prema zapadu i jugozapadu granice Mletačke republike. Hrvatski narod uvijek je slavio svoju liturgiju na narodnom jeziku prije nego je to bilo dopušteno i drugdje, 500 godine prije te odluke na Drugom vatikanskom koncilu. To je važno jer i danas kao narod još uvijek imamo kompleks manje vrijednosti. Često ne znamo cijeniti ono što je potrebno cijeniti, da bismo znali sebe bolje razumjeti i proniknuti u dubinu svoga vlastitog mentaliteta, što je jako važno ako želimo razumjeti i druge, ali se pritom ne stidjeti sebe“ poručio je dr. Dundović.
Predavač je rekao da „baš i ne znamo tko su Morlaci“. Povijesni izvori o tim ljudima često su jako zbunjujući. Srpski povjesničar će reći da su to Srbi pravoslavne vjere, dr. Dundović bi rekao da su to Hrvati katoličke vjere. Mletački izvori koje je Dundović obrađivao u Državnom arhivu u Veneciji od kraja 15. st. do 18. st., kažu da su Morlaci općenito prebjezi ili doseljenici koji dolaze s Osmanskog carstva na područje Mletačke republike. „Zanimljivo da Morlaci nisu htjeli zapisati da su Morlaci oni koji bježe s prostora Mletačke republike u Osmansko carstvo. Oni Morlacima nazivaju sve doseljeno stanovništvo, a Morlacima nazivaju ljude koji žive izvan gradskih zidina grada Zadra. Tako su Morlaci i Dikljani, Bibinjci, Puntamičani itd.
U kontekstu evangelizacije 16. i 18. st., Moralcima pretpostavljamo ljude koji su prvenstveno pravoslavne vjere i ne zadiremo u njihov nacionalni identitet. Katolički puk na prostoru Osmanskog carstva bio je u vrlo nezavidnoj situaciji. Katolički svećenici uglavnom su se povukli iz sela u kojem su katolici živjeli, ali velik broj katolika ostao je živjeti na području Osmanskog carstva. O tim ljudima osobito tijekom 17. st. rijetko je tko od crkvene hijerarhije vodio pastoralnu brigu. Zajedno s Osmanskim carstvom, odnosno Osmanlijama, na ove prostore prodiru pravoslavni kaluđeri koji govore slavenski jezik koji katolički puk na tim prostorima razumije. Dolazi do nevjerojatnih konverzija s katoličanstva na pravoslavlje, kao i s pravoslavlja na katoličanstvo, a obostrano na islam i ponovno natrag“ rekao je dr. Dundović.
Biskupi Zadra i Nina vide problem, iako su bili mahom Talijani u 17. st. i susreću se s jednom novinom – potrebni su im misionari. „Šalju svećenike u Loreto u Ilirski kolegij, ali tamo uče na latinskom i talijanskom jeziku, koji Morlaci ne razumiju. Biskupi su brzo shvatili taj problem, no kardinali u Rimu o tome baš ne razmišljaju. Dalmatinski biskupi se jako trude u Rim poslati stvarno stanje stvari, da vide kakve se opasnosti događaju za katoličku vjeru na prostoru Zadarske i Ninske biskupije. No, ništa se nije dogodilo. S jedne strane, to se može povijesno staviti na teret Mletačkoj republici, njenoj prevrtljivoj i lukavoj diplomatskoj politici, ali velikim dijelom i vrhu Katoličke crkve u Rimu u 17. st. koji nije razumio problem“ istaknuo je dr. Dundović.
„Morlaci pokreću posao. Kako je na ovom prostoru bilo velikih migracija stanovništva, započinje trgovina robljem koja je vrlo unosan posao, jer se za jednog roba moglo dobiti od sto do petsto dukata. Morlake ne zanima tko je katolik, pravoslavac, musliman. Njih zanima zarada. Oni s Osmanskog carstva na prostor Mletačke republike donose djecu za koju tvrde da su Turci, odnosno Osmanlije. Najveći dio te djece bio je kršten u katoličkoj ili pravoslavnoj Crkvi. Oni skrivaju njihov identitet. Tu se Crkva susrela s novom poteškoćama jer će Propaganda fide (Kongregacija za evangelizaciju naroda, stariji naziv Sveta kongregacija za širenje vjere, nap.) poslati na ove prostore kapucine koji će se više zainteresirati za pokrštavanje Turaka nego za evangelizaciju Morlaka“ rekao je dr. Dundović. Pokazao je dokument iz Venecije gdje jedan dužd fra Bernardina iz Verone koji je u jednom danu pokrstio 300 Turaka, naziva najvećim sinom Mletačke republike. „Perfidna politika Mletačke republike. Mlečani nisu gledali bezazleno na pokrštavanje Turaka jer je mletački zakonodavac odredio da svaki čovjek koji primi kršćansku vjeru, ne može biti rob. Njima trebaju ljudi za veslanje, a to su Turci koji dolaze s Osmanskog područja. Zato onda Mletačka republika brani kapucinima da uopće katehiziraju i pokrštavaju, jer im fali radne snage“ rekao je dr. Dundović.
„Zadarski nadbiskupi nastoje pokrenuti školstvo jer vide da bez educiranog svećenstva neće uspjeti doprijeti do tih ljudi. Svi biskupi u tom razdoblju imaju zajedničku crtu. To je njihovo temeljno uvjerenje i briga da je katolička vjera jedina ispravna vjera kojoj se može podvrgnuti. U 18. st. dolazi nadbiskup Vicko Zmajević. Taj prvi biskup hrvatskih korijena, nakon 400 godina, obilježio je ovaj prostor. Vrlo je inteligentan. Propaganda fide ga uzima za svoga pouzdanika, zadužen je za cijeli prostor. Zmajević je bio apostolski administrator Dalmacije, Albanije, BiH, Makedonije i Bugarske. Bio je čvrsti karakter koji se suprotstavljao Rimu, Veneciji i bilo kome tko je htio napasti na katoličku vjeru. U tome nije posustajao do kraja“ istaknuo je dr. Dundović.
Uviđajući gdje je problem, ideja nadbiskupa Zmajevića bila je otvoriti u Zadru sjemenište na tragu 150-godišnjeg iskustva i zamolbi zadarskih nadbiskupa i ninskih biskupa. „Gotovo sto godina nakon početka Kandijskog rata i nevolja na ovim prostorima, Propaganda fide 1742. g. donosi rješenja: povjeriti Dalmaciju biskupima hrvatskog govornog jezika, pomoći ninskom biskupu, riješiti pitanje Zmajevićevog sjemeništa, na ilirskim kolegijima ustanoviti katedru hrvatskog jezika, dopustiti jednom od dalmatinskih biskupa da slavi službu i na istočnom obredu. Nakon sto godina utvrdili su sve ono što su biskupi sto godina ranije od njih tražili. Ali tada je već bilo prekasno. Na ove prostore već je snažno prodrlo pravoslavlje koje je bilo duboko povezano s nacionalnim osjećajem i uzrokovalo je nevolje koje su nas u konačnici i dovele do zadnjeg Domovinskog rata. Zmajevićevo sjemenište otvoreno je tek 1748. g.“ zaključio je u svom predavanju dr. Zdenko Dundović.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić