Slaveći euharistiju postajemo velika Božja obitelj
1. Od srca vas pozdravljam, braćo svećenici, u prigodi liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana ustanovljenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana. Već devet godina skupa razmatramo što se to odigralo u dvorani Posljednje večere one noći bremenite otajstvom. Bili su to sati velikog boja između ljubavi koja se bezrezervno predaje i tajne zla, mržnje i neprijateljstva. Za nas, svećenike, ovo je osobita prigoda sjetiti se svih dragih ljudi koji su nam pomagali, molili se za nas i pratili nas na svećeničkom putu. Ovo je s pravom „naš dan“ kad otkrivamo da je naše zvanje „dar i otajstvo“, a mi poslužitelji tog velikog Otajstva. I dok o tomu razmišljamo, obrednik nalaže biskupima neka potaknu prezbitere javno obnoviti svoja svećenička obećanja kako bi odgovorno slavili Misu i dijelili svete Tajne, te ostali vjerni svojoj misiji i poslanju.
U ovoj prigodi čuli smo dva biblijska odlomka koja nam mogu poslužiti za razmišljanje o našem svećeničkom pozivu. Prorok Izaija piše kako ga je Duh Gospodnji „pomazao i poslao proglasiti godinu milosti Gospodnje!“ A Luka donosi poziv Zakeju neka žurno siđe jer „danas mu je boraviti u kući njegovoj“. Na ovaj naš dan i u ovoj svečanoj prigodi obnove svećeničkih obećanja prisjetimo se milosti i dara kad je i nas Duh Božji pomazao, kad je došao u naš dom kao u slučaju Zakeja, pa nas zagrlio i poslao „tješiti žalosne i iscjeljivati srca slomljena. A onda sve zahvatio svojim darom i otajstvom, te ovlastio slaviti euharistiju dijeliti svete Tajne.
Isus dolazi u moj dom kao nekoć u kuću Zakejevu (Lk 19,1-10)
2. Zakej je onih dana načuo kako Isus prolazi kroz Jerihon, pa ga je želio vidjeti. Budući da je bio nizak rastom, popeo se na smokvu. Kad ga je Isus primijetio, uputio mu je poziv: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“. Zakeja su kao carinik njegovi sunarodnjaci smatrali izdajicom. Premda moćan i bogat u duši je bio nesređen čovjek. I kad se Isus u blizini smokve zaustavio, očekivalo se da održi govor ili pokaže neki znak i čudo. A on kao božanski motritelj opaža Zakeja, pa s njim započinje razgovor. Ovo nas podsjeća na naše djetinjstvo, na one naše prve čežnje i planove kad smo iz prikrajka oltara doživljavali Isusov prijateljski pogled. Onda je uslijedio unutarnji poticaj i poziv, pa Božji dolazak u naš dom i u naš život. Ovaj susret u Jerihonu dogodio se slučajno. Zakej je samo iz radoznalosti došao i popeo se na smokvu. No, kod Boga „ništa nije slučajno“. Ni moje, ni tvoje zvanje, ni roditelji, a ni okružje nisu slučajni. Sve je to u Božjoj promisli bilo predviđeno i planirano. Jer, „prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, piše prorok Jeremija, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima te postavih” (Jr 1, 4-5)
A kad je Zakej iz zahvalnosti rekao kako „polovicu svoga imanja daje siromasima, te ako je koga prevario vraća četverostruko“, Isus ga je zavolio i nagradio pohvalom: „Danas je došlo spasenje kući ovoj“. Svidjelo se, naime, Isusu što Zakej nije bio poput onoga farizeja u Hramu koji je „sebe bezgrješnim smatrao i boljim od drugih“, jer „daje ono što se od njega traži i posti dva put tjedno“.. Farizej je, dakle, stavio sebe u središte, a ne Boga. A njegov „ja“ postao je „subjektom svih glagola“. I to ide tako daleko da bi se i sâm Bog trebao njemu zahvaljivati što je tako „savršen“, a „drugi mu nisu ni do koljena“.
3. Nasuprot njemu carinik je svjestan svojih grijeha, slabosti i ograničenja. Nema vremena razmišljati o tome kakvi su drugi. On za sebe zna da nije dobar, pa zato moli: „Bože, milostiv budi meni grješniku!“ Možda bi se i on imao čime hvaliti. No, nije zbog toga došao u hram. Prispodoba je uvijek suvremena i aktualna. Posebice danas kad ljudi o sebi imaju visoko mišljenje. Što nam je dakle naučiti od carinika? Potaknut pažnjom što se Isus navratio u tvoj dom, iznesi mu sve što te muči i raduje. Jer, njegova blizina tvoja je sigurnost. A biti uz Isusa kako u nevolji tako i u radosti, to je već mali djelić raja u ovoj dolini suza.
Istina, često zaboravim da se Isus predao u moje ruke i „postao moja svojina“. Razmišljajući o tom velikom daru njegove nazočnosti, javljaju se i neka pitanja. Znatiželjan sam, Isuse, kako si zadovoljan sa mnom? Muči li te moja nevjera, kao i moje nekorektno ponašanje prema vjernicima ili pak grubost prema braći svećenicima i mojim poglavarima? Nisam li ponekad poput onog farizeja koji se hvali kako je bolji od drugih? Htio bih jutros iskreno ponoviti riječi carinika: Budi milostiv meni grješniku. Moja te duša zove i čeka. Dođi i učini je sretnom. Umoriše me svjetovne stvari i buka svijetska. Željan sam duševnog odmora. Molim te dođi i navrati se k meni. Donesi spasenje duši mojoj kao što si to učinio Zakeju. Udijeli mi mir i dopusti i meni poput Ivana otpočinuti malko na tvom srcu. Pomozi mi prepoznati te u lomljenju kruha, eda bi i moje „srce gorjelo“ kao on učenika u Emausu dok si im tumačio pisma.
Slavljem euharistije događa se „pretvorba svemira“
4. Po euharistiji Bog je nazočan među nama. Isti onaj Isus koji se rodio u Betlehemu, živio u Nazaretu i umro u Jeruzalemu, tu je među nama. Jer, „drago mu je biti sa sinovima ljudskim“. Euharistijski Krist je središte kršćanske vjere i života. Od onoga svečanoga događaja s Posljednje večere obnavlja se isto pod svakom svetom Misom. Teče i struji novi Božji život koji nam je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. On stoji i čeka kako bi ušao u tvoj život i u tvoju kuću, kao ono kod Zakeja. On i danas obilazi i traži ljude za velika djela. Treba tvoje dlanove i „tvoga srca ražaren plamen“. I kad čuješ kako njegove usne izgovaraju tvoje ime, pođi zahvalno poput carinika i reci mu da si siromašan čovjek koji je spreman prepustiti lađu i kormilo njemu, pa s pjesmom krenuti kamo god te pošalje. Neka se u tom milosnom susretu čuje tiho šaputanje: „Ti i ja krećemo skupa, lovit’ srca na moru života!“
Neka nas, braćo svećenici, svagdanja euharistija hrani i čuva pred vihorom nevolje i zla koje navaljuje. Neka nas čuva od napasti i zla oka, od krivog suda i oholosti, kao i onog taštog farizejskog samoljublja. Molimo, stoga, osobno i zajedno da nas osposobi vidjeti dobra djela drugih i radovati se njihovom uspjehu. S vjerom da je svaka misa navještaj Kristovog ponovnog dolaska, jutros mu od srca kličemo: Dođi Gospodine Isuse! Dođi pod naš krov, u našu kuću, u srce i u dušu. Blagoslovi nas koji radimo na terenu Zadarske nadbiskupije i posveti nas otajstvom Velikog Četvrtka. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup zadarski
Katedrala, 18. travnja 2019.