Treća konferencija Exitus bratstva, inicijative u Crkvi koja u intenzivno molitveno i sakramentalno zajedništvo te bratski apostolat okuplja više od 700 muškaraca iz cijele Hrvatske, održana je u subotu 6. travnja u Zadru. Susret je počeo misnim slavljem koje je u katedrali sv. Stošije predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nadbiskup je pohodio sudionike te konferencije i poslijepodne na njihovom susretu u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru.
Fra Mate Bašić, duhovni voditelj i pokretač Exitusa, na susretu u Sjemeništu koji je okupio sedamdeset muškaraca iz desetak gradova iz svih dijelova Hrvatske, uz duhovne poticaje, predstavio je rezultate dosada učinjenoga u Exitus bratstvu i naznačio smjernice budućeg djelovanja.
Fra Mate je predstavio sve planove koje iz temeljne svrhe bratstva proizlaze kao tri glavne vrste djelovanja bratstva: dobrotvorna (karitativna), nabožna (duhovna), apostolska (evangelizacijska, društvena).
Muškarci iz Exitus bratstva dva puta tjedno poste, intenzivnije mole, bilo je mladića koji nisu išli na misu, a idu otkad su u Exitusu. Exitus bratstvo moli za braću koja ne mogu imati djece. Jedan muškarac s braćom je podijelio da on i supruga ne mogu imati dijete. Braća su molila na tu nakanu i supruga je zatrudnjela. Exitus bratstvo želi promicati molitvu Anđeo Gospodnji. Stoga će tiskati i letke s tom molitvom i poticati da se to širi.
„U obitelji treba vratiti molitvu Anđeo Gospodnji. Potrebno je osvijestiti značaj te molitve koja slavi navještaj rođenja našeg Spasitelja“ rekao je fra Mate.
„Želimo biti oruđe svetosti jer je kršćanima prvenstvo poziv na svetost. Na grbu Exitusa upisano je naše geslo: ‘U slobodi je pobjeda za Boga, Crkvu i domovinu’. Na kraju svega je križ u kojemu je sloboda. Exitus bratstvo želi biti znak u Crkvi kao zajednici koju Bog saziva i šalje. Exitus je primjer kako bi svakodnevno trebalo živjeti kršćanski život. U molitvi, bratstvu, odricanju, slaveći euharistiju. Želimo biti baklja, da s nama uđe malo više Boga na mjestu gdje se pojavimo.
Želimo biti autentični nasljedovatelji Krista. U tome nam pomaže euharistija. Temelj autentičnog življenja vjere je euharistija. Krist je za nju rekao: ‘Ovo činite meni na spomen’. Nije rekao, ‘Činite čuda meni na spomen, Molite u jezicima meni na spomen’“ rekao je fra Mate, potaknuvši da sve što nedjeljom činimo bude u odnosu da idemo na misu, a ne da se učini sve, a za misu ako ostane vremena.
Fra Mate je istaknuo značajnim da članovi Exitus bratstva budu branitelji Crkve. „Moramo postati branitelji naše braće. Teško mi je kad vidim kako lako postajemo tužitelji braće. Tužimo pastire, ogovaramo Crkvu, umjesto da za nju molimo. Nije lako biti biskup, svećenik, redovnik. Teško je biti pastir, izložen je mnogim udarcima. Neka svatko čuva dobar glas o pastirima. Ne klevetati, ogovarati, nego da svaki brat bude branitelj naše braće. To moramo vratiti u naše sredine“ potaknuo je fra Mate.
U vremenu krize muževnosti, program Exitus bratstva počeo je 1. siječnja 2018. g. i odvija se u dva ciklusa tijekom godine, 90 dana do Uskrsa i 90 dana do Božića, u pripravi za proslavu ta dva najveća otajstva vjere, a tako zapravo žele živjeti cijeli život. Vrijeme nakon završenog ciklusa naziva se ’91. dan’ i treba biti izgrađen na četiri temelja: molitva, učenje, bratstvo i askeza. Ti temelji omogućuju rast; 91. dan je nastavak ciklusa od tri mjeseca.
„Braća kroz 90 dana polaze program, a 91. dan nije jedan dan, nego podrazumijeva trajno vrijeme, da braća nastave i dalje živjeti duhovnost Exitusa. Da se nastave i dalje susretati, podržavati jedni druge i održavati sve što je bilo kroz devedeset dana. Možda u malo manjem intenzitetu, ali da to bratstvo i dalje živi, da se braća susreću“ rekao je Hrvoje Josip Bišćan, član Exitus bratstva.
U 91. danu, da autentično žive kršćanske vrijednosti u svakodnevici, fra Mate je potaknuo na odluke koje mogu donijeti: da mole krunicu, Časoslov, pobožnost Božanskom milosrđu, posveta obitelji Presvetom Srcu Isusovom i Srcu Marijinu, redovita ispovijed, euharistijsko klanjanje jedanput tjedno, ispit savjesti, post, odricanje.
U obraćanju članovima Exitus bratstva u sjemeništu, nadbiskup Puljić sudionicima je rekao: „Sviđa mi se vaša sklonost duhovnosti na muški način. To me oduševljava i to mi je drago. Volio bih da u tome rastete i napredujete. Bilo mi je drago od prvog trenutka osjetiti među vama mušku pobožnost, osjetio sam pravu muževnu pobožnost. Tamo gdje je otac i u duhovnom smislu duhovni autoritet, nema problema, ni za misu, ni za večernju molitvu, krunicu. To je ideal. Molitva u obitelji je bitna za obitelj, narod, Crkvu, a osjećam kako se na tom polju rastačemo. Ljudi su izgubljeni, nema čvrste točke, gdje nema euharistije ni molitve. A to nas nosi, drži i daje nam garanciju sadašnjosti i budućnosti“.
Nadbiskup je podsjetio da su prvi put došli na svoju 2. konferenciju u Zadar na blagdan sv. Krševana. „Privukao vas je Sv. Krševan. A on je pravi vitez Božji koji je u teškim trenucima pomagao Stošiji, hrabrio je da izdrži. Kad govorimo o viteštvu, mislim i na našu nedavnu prošlost. Što bismo mi bez naših vitezova“ upitao je mons. Puljić i naveo primjer hrabrosti.
Jedan dubrovački student bio je druga godina studija u Zagrebu kad je rat počeo. No ostavio je studij i došao u Dubrovnik rekavši ‘Moram braniti svoj grad’. „Kako to nazvati nego viteštvom! Vidi ugrožene obitelji, ugrožen grad, domovina, stavlja se na raspolaganje. Dugo vremena nisu našli njegovo poginulo tijelo. Ima četiri sestre. Najmlađa sestra imala je tri godine kad je poginuo. Kako su dugo tražili njegovo tijelo, sestra je pitala: ‘Mama, gdje je Martin?’. Onda je majka izvela kćer na balkon, pokazala rukom prema nebu i rekla: ‘Gore, među zvijezdama’.
I kaže mi ta majka, svaku večer prije nego ide spavati, kćer kaže: ‘Mama, ajmo pogledati Martina među zvijezdama’. Koliko je takvih naših vitezova dalo život ne gledajući na cijenu, na vlastiti život, jer su imali veće ideale pred sobom. To može samo viteška narav koja je usađena muškarcima. Muškarci po zvanju moraju biti vitezovi koji štite druge, koji se zalažu za druge“ poručio je mons. Puljić.
U tom smislu, naveo je karakteristike viteza koje se prepoznaju i u nastojanju Exitus bratstva, a definirao ih je John Salisbury. „Viteštvo je ideal i vama koji se tom duhovnošću oduševljavate, živite od euharistije, za Crkvu. Prva osobina viteza je štititi Crkvu. Crkva nije ljudska organizacija. Isus je ustanovio Crkvu da bude znak, otajstvo u ovome svijetu. Crkva nije sveta jer smo mi sveti, nego svet je onaj koji je osnovao, koji je vodi i poželio je da bude kvasac u svijetu. Zato je osnovna dužnost svakog kršćanina, svakog svećenika, biskupa, štititi Crkvu, to otajstvo koje nam je Bog darovao.
Druga karakteristika je boriti se protiv izdaje, zatim poštivati vjerske službenike, što vi osobito ističete. Otklanjati nepravdu i pomagati siromašne, da suosjećate s onima kojima treba pomoći, i to činite. Uvoditi i štititi mir, pomagati da mir zavlada. Mir srca je srce mira, rekao je Papa. Ako uspijem u svom srcu unijeti mir, a može mi ga samo Bog dati, puno sam učinio. Ne samo mir u meni, nego i mir oko mene.
I zadnje, proliti krv za svoju braću, ako treba. To nije lako. Mi naginjemo više biti kukavice. A nema veće ljubavi od te, dati život svoj za drugoga, kaže Isus. Hrvatska se može ponositi svojim vitezovima kroz povijest. Vjerujem da ih ima danas i siguran sam da će ih biti i sutra“ poručio je mons. Puljić i sudionicima udijelio blagoslov.
U propovijedi mise koju je predvodio u katedrali, nadbiskup Puljić govorio je o značaju proroka i temeljima kršćanskog života na vjeri, molitvi i trpljenju koji su primjer i poticaj i kršćanima u ovom vremenu. Tragom Božje riječi po proroku Jeremiji, koji je davno vidio što će Isus doživjeti i po riječima koje je izrekao: „Ja bijah kao janje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume. Iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime više nikad ne spominje“, nadbiskup je rekao da je i Jeremija doživio velike muke, patnje i imao je puno neprijatelja u životu. Na njegovom primjeru može se vidjeti kako i mi u svom vremenu možemo svjedočiti, što nas čeka te što Isus i svijet od nas očekuju.
„Jeremiju je Gospodin zaveo, nadjačao i svladao. Jahve se upleo u njegove planove i poziva ga biti prorokom u njegovom narodu. Jeremija je zbunjen, iznenađen, opravdava se i protivi, jer još je dijete. Ne zna govoriti. Bog mu kaže, ‘Ne govori dijete sam, nego idi tamo kamo te šaljem. Ne boj se, jer ja sam s tobom’. Jeremija je postao drugi čovjek koji će s hrabrošću ispuniti što je Gospodin od njega tražio. Do kraja će ostati vjeran Gospodinu koji ga je pozvao.
Jeremija je proživio časove tame, napuštenosti, poput Mojsija, izabranog vođe Božjeg naroda. Doživio je trenutke obeshrabrenja i tjeskobe poput proroka Ilije i veliko razočaranje poput proroka Jone. No, ostao je vjeran svom pozivu kroz cijeli svoj proročki vijek; punih 40 godina velikih borbi, neuspjeha, potištenosti i razočaranja. Ali svjestan je bio da je upravo time, svojom vjernošću gradio nešto veliko i vječno u svom vremenu“ rekao je nadbiskup Puljić, istaknuvši da upravo to trebamo imati u vidu. „Da i svojom tjeskobom, svojim razočarenjima i pitanjima, gradimo nešto veliko ako smo vjerni.
Riječi Jeremije su žive, neposredne, snažne, djelotvorne, nadprostorne i nadvremenske. Ali razumljive, izrečene ljudskim rječnikom. Sav je uronjen u poslanje koje mu je Jahve dodijelio. On je životom, celibatom, askezom, molitvom i pokorom bio živa propovijed svom narodu kojega je iz duše volio, iako se u njega toliko puta razočarao. Ali njegova ljubav prema narodu nikad nije prestala. Stoga je sv. Jeronim o njemu rekao kako je najsvetiji među prorocima i slika Isusa Krista.
Bogu hvala za proroka Jeremiju i sve druge sljedbenike, svjedoke i proroke tijekom povijesti koji su obilježili i usmjerili tijek povijesti čovječanstva“ istaknuo je mons. Puljić, dodavši kako „možda mislimo da samo veliki mogu učiniti nešto u životu. Sluga Božji Petar Barbarić koji je umro kao sjemeništarac zabilježio je u svom dnevniku kako po malim, svakodnevnim stvarima osjeća da slijedi Božji plan. Ne treba činiti velike stvari, da bismo nešto doprinijeli. Vjernost u malome. Jeremija je svojom vjernošću obilježio i usmjerio povijest čovječanstva“ rekao je mons. Puljić.
Takvi ljudi svoje vjerničke stavove gradili su na tri temeljna stava: žarka vjera, usprkos okruženja nevjere, postojana molitva i spremnost na trpljenje. U duhu Isusovih riječi, ‘Hoće li tko za mnom, neka se odreče samog sebe, neka danomice uzme svoj križ i ide za mnom’. „Jedna od glavnih sastavnica kršćanstva je patnja.
Viktor Frankl proživio je muke Auschwitza, nadao se da će nakon oslobođenja susresti svoju obitelj, a ostao je sam, sve su mu pobili. No, i nakon logorovanja odlučio je da neće očajavati nego će ljudima svjedočiti da se isplati živjeti. Frankl je rekao da se život može ostvariti voleći ljude, život, drugo je stvarajući, a treće pateći. I patnjom se može otkriti smisao života. Patnja nas ispunjava ako je osmislimo, ako u njoj otkrijemo značenje“ rekao je mons. Puljić.
U tom smislu, naveo je primjer koji ga je duboko potresao a doživio ga je u vizitaciji u Polači. Pohodio je obitelj u kojem je otac obitelji četiri godine nepokretan, samo leži u krevetu i tek nešto čuje. Nikakva osjetila, niti ruku ne može podići. Majka i djeca brinu o njemu dan i noć, izmjenjuju se u noćnim dežurstvima u brizi o njemu. Nadbiskup je zadivljen snazi te obitelji te je pohvalio taj primjer služenja i raspoloživosti njegove supruge i djece, koliko je život vrijedan, iako je po funkcijama pred njima gotovo mrtav čovjek. Ali njima znači brinuti o njemu te je nadbiskup rekao da je to izuzetna posvećenost i osmišljena patnja u velikoj ljubavi.
„Velikani su žarkom vjerom, postojanom molitvom i spremnošću na trpljenje našli osmišljenje i donijeli nešto Crkvi Božjoj i povijesti. Molitva je drugi prepoznatljivi znak po kojem možemo otkriti koliko nasljedujemo Božje ugodnike, koliko smo na Isusovom putu i blizu njega. Isus je svaki trenutak koristio da se povuče na molitvu, da potakne na molitvu.
Molitva i misa će nas održati i donijeti nam spas. Blago zajednici u kojoj je to kamen temeljac duhovnog života. Treći kamen kojega su naši velikani uspjeli jest vjera u Boga Oca, Krista spasitelja i Duha Svetog posvetitelja“ rekao je nadbiskup Puljić. Potaknuo je na molitvu da nas Gospodin obdari milošću da uz Isusov križ možemo biti dobri i brižljivi prema svima, osobito prema siromašnima i potrebnima.
„Ne umarajmo se iskrenim srcem tražiti Isusa na poprištima ljudskog jada i bijede. Nadahnjujmo se i na primjeru proroka Jeremije imajući na umu da se temelji kršćanskog života nalaze u vjeri, molitvi i trpljenju. Jedino se na njima može graditi sigurna budućnost“ poručio je mons. Puljić, poželjevši da Marija pomogne Exitus bratstvu biti vjernim Isusovim sinovima i sljedbenicima, „kako bi s trojstvom vjere, molitve i trpljenja mogli svladavati protivštine života, svetošću bili Crkvi na radost, a djelom i ljubavlju promicali njen napredak“.
Braća iz Exitusa pohodila su i crkvu sv. Šime gdje su prošli pokraj tijela sv. Šime u škrinji koju je za tu prigodu otvorio mons. Josip Lenkić, upravitelj Šiminog svetišta. Nadbiskup je rekao da mu je drago da su pohodili sv. Šimu, da se širi ta pobožnost koja je u prošlosti bila jako raširena te da, nažalost, „kao narod nismo svjesni što mi imamo. Relikviju, sačuvano tijelo sveca koji je Isusa držao na rukama“.
Fra Mate je zahvalio nadbiskupu Puljiću za veliku očinsku podršku te što je oba puta za boravka Exitus bratstva u Zadru izdvojio svoje vrijeme za susret s njima i uputio im pastirsku riječ, ohrabrenje i podršku.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić