Mostarsko-duvanjski biskup dr. Ratko Perić gostovao je na rekolekciji zadarskog prezbiterija u srijedu 12. siječnja u dvorani sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. U sklopu teme objava i karizma razlagao je razlike između javne i privatne objave te protumačio određenje svećeništva kao karizme i raznih karizmi u svećenikovu življenju i djelovanju. Karizma, dar Božji je među šezdesetak najznačajnijih riječi Novog Zavjeta u kojem se spominje 17 puta; 16 puta u sv. Pavla i jednom u sv. Petra. Karizme su razlučene po svom podrijetlu, sadržaju i svrsi. Potkrijepljeno novozavjetnim citatima, dr. Perić je opisao što znači dar kao prirodni talent, karizma kao milost oproštenja ili opravdanja, pri čemu je istaknuo da se karizmom naziva život vječni; to je dar nad darovima i milost nad milošću. Govoreći o karizmi kao osobnom duhovnom daru milosti, dr. Perić je spomenuo 13. poglavlje Prve poslanice Korinćanima kao himan Božjim darovima ili karizmama. Istaknuo je i da je karizma dar dan čovjeku kad je zaređen za službenika Božjeg. Sakrament ređenja za đakona, prezbitera i biskupa je vrhunski Božji milosni dar, besplatan poklon. Po tom je svetom redu čovjek u službi institucije Crkve; taj je milosni dar, pečat, neizgubiv, neuništiv, ali time nije prestao biti Božji dar, karizma. „I zato ništa nije stranije Pavlovu Evanđelju nego suprotstaviti karizmu i instituciju. Kao da je crkvena ustanova neka okoštala, oguglala, oronula, šablonizirana institucija, mehanička organizacija, a karizma bi bila nešto što se neprestano ekstra ulijeva, daje po karizmaticima i karizmatičnim ‘benzinskim postajama’“ upozorio je dr. Perić, istaknuvši da su Petrov primat, papin primat i papina nezabludivost, karizme. To je naglašeno i u dogmi. „Biskupov ministerij je karizma. Prezbiterat je karizma. Redovništvo je karizma. Apostolska su društva karizma. I sva je Crkva milosni dar. A sve se tijekom vremena institucionalizira, ustrojava u sustav s pravima i obvezama, a ne samo s razlivenim nekontrolivim karizmama. Jer sve je milosni dar i sve ostaje milosni dar, koliko god se institucionaliziralo. I ne znači da se taj institut, kad se institucionalizira, istodobno i dekarizmatizira, razmilošćuje. Stoga neispravno naučavaju oni koji govore da postoji Crkva institucije, a to bi bila petrovska; i Crkva karizama, a to bi bila pavlovska. To je jedna institucionalno-karizmatična Crkva, petro-pavlovska“ istaknuo je dr. Perić. Naglasio je da su darovi u službi dara Crkve. „Bog nam daje darove, talente neizmjerne vrijednosti. Ali uz taj dar Bog daje sposobnost za rad, daje odgovornost i obvezu da se dar obradi, da se od materijala podigne crkva kao zgrada, crkva kao župna ili biskupijska zajednica, crkva kao zajedništvo vjere, ufanja i ljubavi, Crkva kao punina raznolikih institucija i raznolikih milosti“ poručio je dr. Perić.
Tumačeći značenje objave, predavač je između ostalog istaknuo da treba razlikovati objavu od inspiracije ili nadahnuća. „Sveto Pismo je bogoduho, nadahnuto, Bogom potaknuto i korisno za život, ali nije sve u Svetom Pismu objavljeno za naše spasenje. Prava se objava u konačnici odnosi na čovjekov spas i o njoj ima mjerodavnu i smjerodavnu riječ crkveno učiteljstvo. U Novom Zavjetu ispunila su se sva drevna proroštva i Bog je odlučio objaviti se na savršen i završen način u svom vječnom Sinu. Ta je objava u Kristu javna, službena i obvezatna za sve. I u Crkvi kroz 2000 godina, izvan te objave, nema nikakve druge nove javne službene i obvezatne“ rekao je dr. Perić. Privatna objava se odnosi na pojedinačne privatne osobe, privatno je dana, nikog ne obvezuje u vjeri i savjesti, nema službeni karakter, tj. ako to ne prihvaćamo i toga se ne držimo, a držimo se Evanđelja, ostajemo potpuni vjernici. Dr. Perić je upozorio na razliku između prikladna izlaganja i same objave; između izražaja i sadržaja istine, tj. između vanjske formule i jezgrovite dogme. „Nema nove istine koja nije sadržana u Evanđeljima odnosno Bibliji“ rekao je dr. Perić dodavši da je Bezgrešno začeće navješteno na početku Geneze, ostvareno u Nazaretu, a dogmatizirano u Vatikanu 1854. g., četiri godine prije nego se Bezgrešna privatno tako predstavila sv. Bernardici. Papin primat vlasti Isus je u Cezareji Filipovoj nagovijestio Petru, podijelio na obali Galilejskog mora u uskrsnom vremenu, dok je to dogmatski izraženo 1870. g. u bazilici sv. Petra u Rimu. „Jedno je čvrsta jezgra i sadržaj istine, a drugo je vanjsko istraživanje i prikladno ruho izlaganja. Jedno je istina u sebi, a drugo je naša spoznaja te istine. Kao što postoji činjenica struje u zidovima dvorane, bez obzira jesmo li upalili svjetla ili nismo, a drukčije je ako užežemo i pokaže se svjetlosni sjaj“ rekao je dr. Perić. Razlikovanje između javne i privatne objave prema Katekizmu Katoličke Crkve dr. Perić je sažeo u tri teze. Prvo: privatne objave, kako god bile razglašene i koliko god dugo trajale, ne pripadaju u polog vjere, depositum fidei. U polog vjere ulazi pisana i predana Božja riječ, auktoritativno prihvaćena i odobrena. Privatne objave nemaju službeni ni obvezujući karakter da im se katoličkom vjerom daje pristanak. Drugo: privatne objave ne poboljšavaju niti upotpunjuju Kristovu objavu, niti mogu što dodati niti oduzeti javnoj objavi. Ako se ukazanje ne kosi s crkvenim naukom a odobreno je od Crkve, može pomoći da se potpunije živi Kristova objava u određenom razdoblju. Treće: razlučivanje što je pravi i istiniti poziv a što izmišljotina uvijek se čini pod vodstvom crkvenog učiteljstva. Jedan od kriterija autentičnosti privatne objave je poslušnost vidjelaca mjerodavnoj crkvenoj vlasti. Dr. Perić je podsjetio i na ‘Verbum Domini’, papinu pobudnicu od 11. studenog 2010. g. U njoj se preporučuje da se vjernicima pomogne da razluče Riječ Božju od privatnih objava čija uloga nije upotpuniti konačnu Kristovu objavu, nego pomoći živjeti je potpunije u određenom povijesnom periodu. Rekolekcija je počela molitvom Srednjeg časa i nagovorom koje je u sjemenišnoj kapeli predvodio o. Jozo Milanović.
Ines Grbić