Najprije čestitam „Obiteljskom savjetovalištu Caritasa Zadarske nadbiskupije“ što je organiziralo ovu tribinu povodom Međunarodnoga tjedna braka s naslovom „Povijest i rad čovjeka odvija se preko braka i obitelji“. Zahvaljujem na pozivu i povjerenju govoriti o ovoj uvijek suvremenoj temi. Jer, obitelj je vrlo važna, kako za pojedinog čovjeka, tako i za cijelo društvo i Crkvu. Obitelj je, naime, „put Crkve i naroda“ kako se obilježilo treći pastoralni pohod svetoga Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. godine. I kad čovjeku nedostaje obitelj od početka njegova života, on to osjeća kao nedostatak koji ga mučno opterećuje. Normalno je da dijete ima roditelje, obitelj u kojoj raste, uči i napreduje. Pa i onda kad čovjek odluči živjeti sam, obitelj ostaje njegovo obzorje preko kojeg se umrežuju njegove veze i odnosi s drugim ljudima i drugim obiteljima.
Božja zamisao s obitelji na stranicama Biblije
Božja zamisao s obitelji zorno je opisana na prvim stranicama Biblije, kad je Bog stvorio čovjeka, muško i žensko, te im u srce usadio zakone života i ljubavi. Božji Sin, Isus Krist, svojim utjelovljenjem i dolaskom u obitelj „sjedinio se sa svakim čovjekom“ (GS 22) i sa svakom obitelji. Radio je ljudskim rukama, ljubio ljudskim srcem. Velik dio svoga života proveo je u obitelji, u nazaretskoj skrovitosti, gdje je, poslušan Josipu i Mariji „rastao, jačao se i napunjao mudrošću i milošću Božjom koja je bila u njemu“ (Lk 2, 40). U tom vidu valja shvatiti i naslov ovoga predavanja da se povijest i rad čovjeka odvija preko braka i obitelji.
Neka vam ovaj susret bude ujedno i prigoda prisjetiti se blagoslova što ste ga dobili na svome vjenčanju kad je svećenik, kao svjedok Crkve, za vas molio: „Bože, koji si uzvišenim otajstvom bračnu vezu posvetio, pogledaj milostivo na ove svoje sluge koji združeni u bračnu zajednicu ištu zaštitu tvoga blagoslova; neka tvojom razlivenom ljubavlju u srcima njihovim ostanu vjerni u bračnom savezu. Bili plodni potomstvom i roditelji prokušanih vrlina. Oboje vidjeli sinove sinova svojih, te dostigavši željenu starost, stigli u život blaženih u nebesko kraljevstvo“.
Divna molitva blagoslova koja odiše duhom velikoga otajstva bračne zajednice, koju prožima iskrena prošnja da budu roditelji prokušanih vrlina i ostanu vjerni bračnom savezu[1]. Zaštita blagoslova koji svećenik podjeljuje u prigodi vjenčanja, nije darovan jednom zauvijek. Njega valja svakog dana moliti i isprositi. Molitva učvršćuje duhovni sklad obitelji i pridonosi njezinoj sigurnosti i stabilnosti. Stoga je dobro obilježavati „Međuna-rodni tjedan braka“, drage obitelji, jer to vam daje priliku obnoviti svijest vašega obiteljskoga zvanja i milosnog stanja kojeg ste baštinili sakramentom svete ženidbe. Ne umarajte se činiti dobro jedni drugima. Njegujte onaj početni zanos i ljubav koja vas je povezala u otajstvo obitelji. Volite jedno drugo poput Viktora koji zapisa da svoju Cvijetu voli „kao što ju je zavolio prvoga dana, neizmjerno!“ A svoju bračnu i obiteljsku svježinu i polet unosite i u vaše župne zajednice kako bi se stvaralo ozračje u kojem će se poštivati život i promicati društvene vrline što se rađaju i grade u obitelji. Tako ćete pridonijeti obnovi društva koja nam je toliko potrebna.
Obnova pak Crkve, društva i naroda počinje obnovom obitelji, kao i osobnim posvećenjem svakoga njezinoga člana. Jer, povijest čovjeka i povijest ljudskog spasenja ide preko obitelji. Stoga je ona u središtu Božje pozornosti, pa ima biti i u središtu crkvene i društvene brige i skrbi. Ona je, konačno, i u središtu velike borbe između dobra i zla, između života i smrti, između ljubavi i onoga što je ljubavi protivno;
posebice pak pred objektivnom „zavjerom protiv života“ u koju su uključene i međunarodne ustanove“ kako je pisao sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Evanđelje života“ (br 17). A za tu borbu valja se oboružati svetim sakramentima i molitvom. U duhu onoga Ninskoga gesla“ koje ako se ostvari, tj. ako naše „hrvatske katoličke obitelji budu dnevno molile i nedjeljom misu slavile“, obitelji bi mogle ponovno postati rasadištem svetosti, mjestom osobnoga posvećenja i prenošenja vjere, kao i kolijevkom života i novih duhovnih zvanja.
Obitelj je zajednica osoba
Kako opisujemo i definiramo obitelj? Što se to događa činom vjenčanja dvoje mladenaca koji stupaju pred oltar Gospodnji? U samom događaju vjenčanja po božanskoj uredbi rađa se ustanova čvrstog zajedništva koja postaje „intimnom zajednicom života i ljubavi“ kako Drugi Vatikanski sabor definira obitelj (GS 48). Stoga je obitelj kao prva škola „društvenih vrlina“ u središtu osobite društvene i crkvene brige. No, sada se javlja pitanje kako se stvara ta „zajednica osoba“ i gdje je izvor, temelj i počelo njezinoga zajedništva? Nutarnje počelo, temelj i snaga obitelji kao zajednice osoba jest ljubav. O njoj je teološki i pjesnički pisao sveti Pavao u poslanici Korinćanima. Apostol veli kako je ona „velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne traži svoje, ne pamti zlo,.. sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada i sve podnosi..“ (1 Kor 13, 4 -7). Kad međutim takve ljubavi nema, onda se ne govori o „zajednici osoba“, nego o udruzi, bratstvu, klubu i ortaštvu. Jer, pojedinci se druže i ujedinjuju više iz osobnih ili skupnih interesa, negoli radi boljitka drugih.
Udruge stoga nazivamo „društvenim zajednicama“, a ne „zajednicama osoba“. U temelju je njihova suživota načelo druženja i konačišta, a ne logika obiteljskog zajedništva i ognjišta. Njihova suradnja i djelatnost nalik je klupskom načinu ponašanja. Obiteljski pak način života ravna se načelom boljitka za druge. Temelj njihova zajedništva je nesebična ljubav koja je „velikodušna i ne traži svoje, sve vjeruje i svemu se nada“.
Kada je i gdje započelo živjeti to njihovo „zajedništvo osoba“? U onom svečanom času kada su supružnici pred služiteljem Crkve i okupljenom zajednicom slobodno, svjesno i bez prisile izrazili spremnost i volju „ljubiti se i poštivati cijeloga života. Kako u dobru, tako i u zlu, kako u zdravlju, tako i u bolesti. Obiteljsko zajedništvo hrani se upravo takvom osobnom spremnošću bračnih drugova koji su vjenčanjem postali „nešto novo“.
Slikovito rečeno: Dvoje bića, a jedna obitelj, dva partnera, a jedno partnerstvo, te dva putnika na jednom putu. Stoga je njihov cilj i zadatak ostvariti ideal zajedništva koji spaja „dva srca u jedan par“, povezuje „dva dara jednom tajnom“ i „dvoje ljudi jednim kućanstvom“. Oni svakim danom bivaju svjesniji kako je njihova bračna sreća zapravo u njihovim i Božjim rukama. Brak tako postaje zvanjem i zadatkom što ga mladenci preuzimaju pred Bogom i pred Crkvom „doživotnim obećanjem vjernosti, ljubavi i poštovanja“. I kao što je nekoć „Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svome narodu, tako u činu vjenčanja Spasitelj i Zaručnik Crkve dolazi u susret kršćanskim supruzima“ (GS 48) i obnavlja prvotni naum koji je Stvoritelj upisao u srce muža i žene. Unatoč iskušenjima i teškoćama sakrament svete ženidbe istodobno je poziv i zapovijed: Ostati zauvijek vjerni jedno drugome i poslušni volji Gospodnjoj: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (OZ 20).
Kad se vjenčavaju dvije osobe, onda se dvije životne povijesti slijevaju u jednu. Činom vjenčanja, međutim, oni ne prestaju biti dvoje, nego počinju zajedno planirati, misliti i živjeti jedno za drugo. Oni su svjesni kako svatko od njih ima svoje okruženje, svoje roditelje, vlastite sklonosti, temperament i karakter. Ali dopuštaju drugome neka uđe pod njegov krov, te osjeti njegove radosti i tjeskobe, žalosti i nade. Lijepo je kad partner može slobodno unijeti pod krov drugoga svoju prošlost i povijest jer zna da ga drugi prihvaća. Premda je svatko od njih odrastao u drugačijoj sredini i „na svoje je brdo tkan“, danom vjenčanja oni započinju zajednički tkati vlastiti tepih života, te pri tom moraju dobro paziti na potku što je u nj utkivaju.
A osnovna i najvažnija potka jest ljubav. Ona je temelj. Sve prolazi, ona ostaje. Nje nikada ne smije uzmanjkati. No, nju prate i druge krjeposti i vrline: strahopoštovanje, povjerenje, žrtva i zahvalnost. Imati, naime, vremena za druge, očitovati znakove snošljivosti i razumijevanja za različitosti na fiziološkom, psihološkom i duhovnom području dobra su pretpostavka uspješnom stvaranju zajedništva. A ono se događa svakog dana i u svakoj pojedinoj prigodi. Stoga je stvaranje zajednice osoba zadatak pred kojim se nalazi svaka obitelj. Ono je i milosno stanje za koje se valja Bogu moliti, te isprositi zagovor, zaštitu i blagoslov Svete obitelji. Neka Gospodin Isus, koji je dijelio brige i radosti ljudi, blagoslovi sve naše obitelji kako bi vjernošću i ljubavlju bile gorljive i u molitvi postojane, te postale ono što im je po Božjem naumu određeno.
Obitelj je gnijezdo života
Godine 1996. hrvatski su biskupi odredili neka se svake godine na prvu nedjelju u veljači obilježi „Dan života“, te u toj prigodi razmišlja o čovjeku i njegovu dostojanstvu. „Tko je čovjek pa ga se spominješ?! Učinio si ga malo manjim od anđela. Okrunio si ga slavom i čašću. Dao si mu gospodstvo nad djelima ruku svojih i sve si mu pod noge stavio“ (Ps 8, 5-7). Tako o čovjeku i njegovom dostojanstvu razmišlja pisac psalama. Nešto slično nalazimo i u božićnoj zbornoj molitvi koja veli: „Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav“. Utjelovljenjem, dakle, Božjeg Sina zasjala je vrijednost ljudskog života. A u tom događaju spasenja Bog je ne samo objavio koliko mu je stalo do čovjeka (Iv 3, 16), već i kolika je vrijednost svake ljudske osobe.
Crkva stoljećima ispovijeda, ljubomorno čuva, brani i novim naraštajima prenosi istinu kako je Isus puninom čovještva ušao u naše ljudsko zajedništvo, te solidarno s nama proživio čitav ljudski život, od začeća do smrti. Po njegovu utjelovljenju, naime, zasjala je vrijednost ljudskog života, a pravo na život postalo temeljnim ljudskim pravom. Crkva majčinskom skrbi naviješta istinu o ljudskom dostojanstvu, te pred svakom prijetnjom svjedoči evanđelje života. Saborski su oci na II. Vatikanskom saboru u tom vidu osudili su mnogovrsne napade i zločine protiv ljudskog života kao što su: „Ubojstvo, genocid, pobačaj, eutanazija, sakaćenje, tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile, neljudski uvjeti života, proizvoljna hapšenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovina bijelim robljem“ (GS 27).
Sveti Ivan Pavao II., koji je bio aktivni sudionik Sabora, veli kako se panorama zločina protiv ljudskog života ne sužava, jer se rađaju „novi oblici napada na dostojanstvo ljudskog bića…, a široki slojevi javnog mnijenja opravdavaju neke zločine protiv života u ime prava pojedinačne slobode..“ (usp. EŽ 4 ). Rezultat je svega toga, veli Papa, „pomračenje savjesti koja više nije kadra razlikovati između dobra i zla u pogledu vrijednosti ljudskog života“ (ibid.). On drži sukrivcima takvog stanja i obavijesna sredstva koja šire kulturu smrti (sterilizaciju, kontracepciju, pobačaj i eutanaziju) kao znak „napretka i osvojenih sloboda“, a stavove u korist života prikazuju „kao neprijatelje slobode i napretka“.
A kad je pogaženo temeljno pravo na život, posebice još nerođene djece, Crkva osjeća dužnost i obvezu „dati pravo glasa onomu tko glasa nema“ (EŽ 5). Snagom vjere u Uskrsloga, koji je pobijedio i smrt i grijeh, ona se osjeća pozvanom naviještati, slaviti i biti u službi evanđelja života. Tim više što se, kako Papa tvrdi, nalazimo „pred golemim i dramatičnim sukobom između dobra i zla, između smrti i života, između kulture smrti i kulture života“ (br. 28). Među zlodjelima što ih čovjek može počiniti protiv života, posebice je ogavan čin čedomorstva, koji II. Vatikanski sabor naziva „užasnim zločinom“ (GS 51). I nema toga ljudskog zakona koji bi takav zločin mogao odobriti. Kanonsko pravo predviđa najoštrije kazne „izopćenja“ za one koji izvrše ili potpomognu izvršenje pobačaja (kan 1398). Pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikada hrabro pogledati istini u oči i stvari nazvati njihovim pravim imenom, bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane (EŽ 58). U duhu Izaije proroka koji ukorava: „Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu“ (Iz 5, 20). Crkva se osjeća pozvanom njegovati kulturu života, naviještati, slaviti i braniti ljudsko dostojanstvo, jer samo „živi čovjek je slava Božja“ (sv. Irenej).
Na početku svijeta Bog je stvorio muža i ženu na svoju sliku. Oni su tada postali njegovi suradnici jer ih je izričito pozvao na služenje životu: „Blagoslovi ih Bog i reče: Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1, 28). Stoga, glavnu odgovornost u izgradnji kulture života imaju obitelji, jer obitelj je svetište života. Ona prima život kao Božji dar i štiti ga od svih napada kojima je izložen. Ona je kao „kućna Crkva“ u prvom redu pozvana služiti evanđelju života. I mora biti sve više svjesna kako „budućnost čovječanstva prolazi upravo preko obitelji“ (EŽ 94). Budući supružnici svojim poslanjem sudjeluju u otajstvu života i ljubavi Boga Stvoritelja, Crkva je oduvijek štitila i branila dostojanstvo braka, isticala odgovornost prema životu i odlučno promicala njegovu čast i dostojanstvo, jer u ljudskom životu odsijeva zraka Božje providnosti: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego iz krila majčina izađe, ja te posvetih..“ (Jer 1, 4-5). Čovjeku je dano najveće dostojanstvo među svim živim bićima na zemlji, jer samo on je njegov dar, slika i otisak, „udio u njegovom životnom dahu“ (usp. EŽ 39).
Govoreći o obitelji kao „gnijezdu života“ prisjećamo se kako je Isus svojim utjelovljenjem posvetio ljudski život. I on je njegov jedini gospodar. Od majčina krila čovjek pripada Bogu koji ga je stvorio i svojim rukama oblikovao, te njegovo ime upisao u Knjigu života. Zato je ljudski život svet i nepovrjediv; od začetka do naravnog svršetka. I treba ga braniti, poštivati i zauzimati se za njegovo dobro na svim područjima: kako na unutarnjem, osobnom, vjerskom i duhovnom, tako i na izvanjskom, društvenom, zakonodavnom, političkom, gospodarskom, socijalnom i zdravstvenom. I to svim sredstvima što nam ih na raspolaganje stavlja zauzeta ljubav.
Čovjeku je potreban „drugi čovjek“ da preživi i „bude svoj“
Čovjeku je za razvoj potreban „drugi čovjek“ da bi preživio i „postao svoj“. A njegov način rasta i razvoja velikim dijelom ovisi o međuljudskim odnosima s drugima u rodnoj kući kao i izvan nje. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki je postotak ljudi završio na psihijatrijskim odjelima, u sanatorijima, lječilištima, zatvorima ili u popravnim domovima samo zato što su živjeli i radili „u ozračju problematičnih međuljudskih odnosa s puno problema i predrasuda“. Stoga je vrlo važno kako razgovaramo s drugima, kakve ljudske odlike i kvalitete posjedujemo i kako nas drugi doživljavaju. Čini mi se ovdje uputnim i korisnim spomenuti ono što su dvojica američkih psihologa i terapeuta, Carl Rogers i Robert Carkhuff isticali i pisali o određenim kvalitetama koje terapeut „mora posjedovati“ kako bi polučio uspjeh u svojim terapeutskim razgovorima. No, takve su odlike potrebne i korisne svakomu, jer svi smo terapeuti jedni drugima: otac sinu, žena mužu, susjed susjedu, učitelj đaku, svećenik vjerniku, prijatelj prijatelju.
A u životu koji nije nimalo lagan, već je kompleksan i kompliciran, čovjek mora biti kadar čuti svoje osjećaje kako bi bio obazriv i pun strahopoštovanja pred drugima. S pravom je u tom vidu pisao Carl Rogers: „Čim više se trudim čuti samog sebe i doživjeti iskustva koja se u meni zbivaju, to više osjećam strahopoštovanje pred složenošću životnih procesa. Sve manje postajem spreman slijediti unaprijed određene ciljeve i poticati ljude da se kreću u pravcu u kojem ja želim. I sve više sam zadovoljan kad jednostavno mogu biti svoj, a dopustiti i drugima da budu svoji“. On u tom vidu opisuje „trostruki stav koji je potreban terapeutu za uspješan razgovor s klijentom“. A prepoznaje se u „empatiji, respektu (poštivanju) i autentičnosti“. Ovaj terapeutski „trodimenzionalni stav“ čini mi se općenito korisnim i potrebitim svima. Posebice supružnicima u njihovim obiteljskim odnosima.
Što Rogers misli kad veli da terapeut mora imati visoki stupanj empatije?! Što je zapravo empatija prema njegovu shvaćanju? To je „sposobnost, veli on, uživjeti se u situaciju drugoga. Ili kako slikovito narod veli, „obuti cipele drugoga“. Pomoću empatije mi se uživljavamo u stvarno stanje ljudi s kojim razgovaramo. Empatija reflektira osjećaje sugovornika „bez prosuđivanja, tumačenja i ne daj Bože osuđivanja“. U tome je ključ stvarne i autentične pomoći bez koje bi se inače malo postiglo. Visokim stupnjem empatije sugovornicima uspijeva izraziti jasno ono što često izgleda konfuzno i zamagljeno. A kad empatije nema, malo se razumije, površno prosuđuje i slabo „komunicira“. „Mali Princ“ bi rekao da naše riječi, kojima se služimo kao sredstvom sporazumijevanja, tada „bivaju izvor nesporazuma“.
Druga važna odlika koja se traže od terapeuta jest poštovanje kojim pokazujemo svoje povjerenje prema drugima i cijenimo njihovo dostojanstvo i vrijednosti. Stavom poštovanja mi izražavamo vjeru da svatko ima urođene ili stečene sposobnosti koje mu pomažu da se ostvari. Nažalost, puno je ljudi koji toga nemaju, pa se vladaju „protektivno“, „zaštitnički“ s malo povjerenja, obzira i pažnje prema drugima. Takvi onda donose odluke umjesto njih, ili pak nude savjete i rješenja kao neke „umirujuće recepte“. Zaboravljaju, međutim, kako protektivno ophođenje blokira rast pojedinca. I čini ga ovisnim o sudu drugih, a ne slobodnim i opuštenim. Nasuprot tome dijaloška komunikacija koju prati empatija i poštovanje, otapa led nepovjerenja i stvara podlogu razumijevanja. A to onda pomaže klijentu (drugomu) da bolje shvati sebe i svoje prednosti i ograničenosti, te raste u slobodi djece Božje.
Treća kvaliteta, koju Rogers traži za terapeute, jest autentičnost. To je sposobnost „biti slobodan i svoj“. Pojedinci obdareni ovom kvalitetom ne predstavljaju se krivo i ne zatvaraju se u neke uloge. Ne služe se isključivo „obrambenim mehanizmima“. Autentični sugovornik je „naivan i iskren“. U njega nema raskoraka između onoga što kaže i onoga što osjeća. Kad autentičnosti nema, onda se govori jedno, a čini drugo. Igra se ulogu. Profesionalno se obavlja posao i najamnički ponaša. Tu prave komunikacije nema. Pravi problem ovoga našega doba je što nema istinske komunikacije. Mnogo se govori, ali malo se kaže. Ljudi se često sastaju, ali malo povezuju. Događa se dijalog bez volje, razgovor bez dubine, riječi bez osjećaja. A dijalog je „susret dviju duša“. On nije samo razgovor. Još manje rasprava ili dokazivanje. U dijaloga ja ne dokazujem. Još manje napadam. Ja jednostavno izlažem i slušam drugoga. Ali, ne zato kako bi mu našao neku pogrešku, već s iskrenom željom čuti ga i shvatiti njegovu točku gledišta; osjetiti što on osjeća. Kušam hodati u njegovim cipelama i gledati njegovim naočalama. To je profinjena ravnoteža. Zato slušam bez obrambenih stavova, bez oporbe i dokazivanja. I ne pripremam dokaze dok on govori kako bi ga pobio. Ja jednostavno izlažem, tumačim i opisujem. I veselim se što mi drugi dopušta iznijeti moje misli, čuvstva i stavove. Nagrada je za to smiješak razumijevanja, kimanje glavom, iskreni hvala. U sebi nosim njegov pogled, a on u sebi nosi moj. I to su mostovi kojima kruži dah života, različitosti, pluralizma i bogatstva. Pluralizam je znak bogatstva i rasta, a dijalog je njegova hrana. Pluralizam je napredak, a dijalog njegovo gorivo.
Već je prije dvadesetak godina na početku novoga Milenija sveti Ivan Pavao II. u svojoj poruci za Međunarodni dan mira (2001.) naglasio važnost „prihvaćanja drugoga i prepoznavanje bogatstva različitosti“, te pozvao mlade neka budu „tvorci novoga čovječanstva, u kojem će braća i sestre, članovi jedne jedine obitelji, moći konačno živjeti u miru“ (br. 22). Jer, što se više trudimo voditi iskren dijalog, to smo i sami bogatiji. Dijalog nas odgaja i obrazuje. Čini nas osjetljivijima i slobodnijima priopćiti, slušati i ponizno pitati. Učiti, vidjeti i reći. A kad sam spreman vidjeti i revan zapaziti, onda postajem pronicav otkrivati i voljan nešto učiti. To me onda čisti od mojih stereotipa, predrasuda i krivih sudova.
Gledati u lice i osjetiti raspoloženje. Čitati čuvstva i otkrivati poruke koje se ne izriču riječima. To je zapravo imati osjećaj za drugoga i voditi konstruktivan dijalog. Oči, čelo, bore i smiješak. Ruke i dah, glas i stas. Sve to govori prije negoli dijalog i započne. Ako je čovjek u dijalogu toga svjestan, te se pri tom ponaša „obazrivo i sa strahopoštovanjem“, on tada pomaže sugovorniku, shvaća ga i prihvaća. Dijalog nije prigoda za upotrebu „maske profesionalca“. Ne. U iskrenom dijalogu ljudi su „naravni i spontani“. Čak ih ni provokacije ne zbunjuju. To je umijeće dijaloga na „dvosmjernoj ulici govora i slušanja“.
Uočiti, dakle, što je rečeno, razumjeti što je skriveno, prihvatiti što je ponuđeno, te pri tom ne iskrivljivati stvari i ne suditi, već s poštovanjem i voljom drugom izreći iskrenu „dobrodošlicu“, dobar je znak i početak korisnog dijaloga s obrisima empatije, autentičnosti i poštovanja.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Dvorana Kneževe Palače, 15. 02. 2019.
[1] Prof. Viktor Žmegač objavio je u svojoj 80. godini života knjigu „Majstori Europske glazbe“ (Zagreb 2009.). Ukratko: majstorski o majstorima! Prigodom predstavljanja izrekao je tri zahvale: Izdavaču MH, priređivačima i treću zahvalu napisao je na petoj stranici u tri retka: „Knjiga je posvećena supruzi Cvijeti, koju volim kao što sam je volio prvoga dana, neizmjerno“. S tim u svezi novinar ga je pitao: Knjigu ste posvetili supruzi koja je također germanistica. Kako je zajednička struka utjecala na obostrani razvoj? Moja supruga, koja je već tri godine teško bolesna, bila je sreća moga života. Molim neka se to ne shvati banalno. Posveta glasi: ‘Knjiga je posvećena Cvijeti, koju volim kao što sam je volio prvoga dana, neizmjerno’. Zbog današnje tuge katkada mi uz bolesnički krevet dolaze suze. Ne stidim se toga, jer ne želim imati posla s pristašama primitivnih muških mitova po kojima muškarac ne smije plakati. Kao da je besćutnost ljudska vrlina. Pišem mnogo jer se samo sa žalošću ne može živjeti. Pisaći stroj i velika glazba, ponajviše Bach, moja su utjeha. I bolesna Cvijeta kojoj služi kraj bolesničkog kreveta sa suzama i neizmjernom ljubavlju.
Ovdje bismo mogli spomenuti Julienne Bušić, rođena u Amreici 1948. U Beču je upoznala Zvonka Bušića s kojim se vjenčala 1972. u Frankfurtu. Pet godina kasnije zbog otmice zrakoplova osuđena je na zatvor i puštena nakon 13 godina. Vjerojatno ste imali prigode gledati film na TV “Ljubavnici i luđaci” u kojem je prikazan aktivizam Julienne i Zvonka Bušića za hrvatsku neovisnost. Zvonko Bušić je bio osuđen na doživotnu robiju. Pomilovan je početkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora. A ona mu je cijelo to vrijeme tamnovanja ostala vjerna.
„Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku“. 23. 1. 1946.-1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik. Otkriven mu je spomenik u Rovanjskoj.