Hrvatska je sa Stepincem postala jačom zemljom
(Mudr 3, 1-9; Ti si Gospodine baština moja; 2 Kor 1, 3-12; Iv 12, 23-28)
1. Kad se prije 85 godina mladi Alojzije vraćao iz Rima, Rektor je pribilježio da je „izvrsne naravi, u svemu solidan, istinski pobožan, a u stezi vjeran i savjestan“. Time je u kratko opisao Stepinčev značaj i dao svoj sud o svom mladom Alojziju koji je u životnom hodu prošao tri različita razdoblja: Bio je najprije vojnik, ratnik i zarobljenik. A onda ratar koji je obrađivao svoju zagorsku plodnu zemlju. I na koncu je postao svećenik, biskup, pastir, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do konca života. Ova tri životna razdoblja pomogla su mu savršeno uskladiti tri velike ljubavi: prema čovjeku, Domovini, te prema Bogu i Crkvi Katoličkoj. Bogoslovni studij u Rimu (1924-1930), hodočašće u Svetu zemlju (1937.) gdje je hodao jeruzalemskim stopama svoga Učitelja, te imenovanje najmlađim biskupom na svijetu (1932., u 36. godini) pokazuju određenu simboliku. U Rimu je nakon studija zaređen za svećenika, u Jeruzalemu je tijekom hodočašća pripravljen za mučenika, a u Zagrebu posvećen za predvodnika velike nadbiskupije. I postao stijenom preko koje nije mogla nijedna moć ovoga svijeta.
Stepinčevo imenovanje zagrebačkim nadbiskupom ondašnji su mediji ovako opisali: “Mlad je i rese ga velike vrline. Duboko je odan molitvi i srca milostiva prema sirotinji koju ljubi ljubavlju svetog Vinka Paulskog. Pun je apostolskog žara, osjećajne duše pa će znati svom vjernom puku biti i otac i prijatelj, spreman moliti i trpjeti za svoj narod” (Katolički list). I doista, Bog ga je odabrao za velike stvari. Izabrao ga je i odredio biti svjetlom u vremenu velikoga mraka. Jer, živio je u teškom povijesnom razdoblju triju bezbožnih, nehumanih i opakih diktatura. Kad je preuzeo upravu zagrebačke crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. On se bez ustručavanja usprotivio navedenim ideologijama i branio Božja, crkvena, ljudska i narodna prava. Izložio se brojnim opasnostima.
2. I dok su ga nacisti pokušali tajno likvidirati, komunisti su od njegove presude napravili pravi spektakl. Nevina ga su ga strpali u zatvor pred očima cijeloga svijeta. Ali, veliki papa Ivan Pavao II. proglasio ga je moralnim pobjednikom, 4. listopada 1998. Bezbožni pak režimi, s kojima se uspješno hrvao (fašizam, nacizam i komunizam) otišli su, vjerujemo, u povijesnu ropotarnicu; i to zauvijek. Mi smo posebice zahvalni Bogu što smo bili naraštaj koji je doživio u slobodnoj Domovini ono veličanstveno bogoslužje u Mariji Bistrici kad je povijest presudila u Stepinčevu korist, a Papa progovorio: „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vašega naroda. Podnijevši u svojem tijelu i duhu okrutnosti komunističkog sustava, jedan od najistaknutijih likova Katoličke Crkve kard. Alojzije Stepinac, sad se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjem mučeništva“.
Kada ga je u prigodi imenovanja nadbiskupom pozdravio pomoćni biskup Sevis, Stepinac je znakovito odgovorio: „Zahvaljujem vam od srca, iako se radovati ne mogu, jer moje je imenovanje za mene težak križ, koji valja nositi prema pravilima kršćanskog savršenstva ne samo strpljivo, nego dragovoljno i gorljivo (patienter, libenter et ardenter).. Moja je nakana čista: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu i pravednost. Pa kao što sam bio za dobro svoga naroda spreman dati sve, tako sam spreman na sve i za Crkvu Katoličku, koja me od najranije mladosti učila dati svakome što je njegovo i ljubiti ljude istinskom ljubavlju’.
3. Što nama u Zadru poručuje ovaj duhovni knez dvadesetog stoljeća? U zajedništvu općinstva svetih on danas s nama. S nama je i po svetim moćima kojima ćemo iskazati svoje poštovanje. S njim smo povezani molitvom, narodnim korijenima i osjećajima. A još više vjerom i pripadnošću Katoličkoj Crkvi koju je volio i za nju se žrtvovao. Ništa ga u tomu nije moglo pokolebati. Želio je uvijek predstavljati i zastupati poniznu i slobodnu Crkvu. Poniznu pred malenima, patnicima i progonjenima, a slobodnu pred moćnim vladarima i silnicima ovoga svijeta. Povijest Crkve upisat će ga u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tužnog razdoblja. Stoga je za nas ime Stepinac poruka istine i vjernosti Bogu, Crkvi i čovjeku, kao poruka ljubavi prema svom narodu, kako piše na njegovom grobu („U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se ni od koga natkriliti“). A s tog groba dopiru nam aktualne i sadržajne riječi iz njegove oporuke: „Predragi, ljubite se međusobno! Bratski se ljubite! Budite jedno srce i jedna duša“.
Držeći čvrsto goruću svijeću, simbol uskrsloga Spasitelja, na današnji dan, 10. veljače 1960. točno u 14 sati i 15 minuta, preminuo je blaženom smrću pravednika. Tiho i sveto završio je ovozemni hod nepokolebivi branitelj vjere, neustrašivi čuvar pravovjerja, neumorni zaštitnik čovjeka, poglavito siromašnih i progonjenih. U Božje ime branio je slobodu Crkve. Iskrenim je domoljubljem tumačio pravo hrvatskog naroda i svakog naroda pod suncem na dostojan život u miru, slobodi i pravednosti. Zauzimao se za prava i dostojanstvo svake ljudske osobe bez obzira na nacionalnost, vjeru i svjetonazor. Sva ta prava temeljio je na Božjoj Riječi i Božjoj volji. Hrvao se s moćnima da zaštiti nemoćne. Hrabro je i bez straha osudio svaku zabludu i svaku mržnju: rasnu, klasnu, nacionalnu, vjersku i političku. Svoj je život završio kao žrtvu ljubavi za Boga, Crkvu, čovjeka i za dobro svoga voljenog naroda. Njegovim grobom u zagrebačkoj katedrali, Hrvatska je postala jačom zemljom. A narod kojega je toliko volio da se u tome „ni od koga nije dao natkriliti“, dobio je dar nebeskoga zagovornika komu se može moliti i u svim potrebama utjecati. Blaženi Alojzije, moli za nas sada i u vjeke vjekova. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Bili Brig, Stepinčevo, 10. veljače 2019.