Svetkovina ranokršćanske mučenice sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, počela je u petak 14. siječnja svečanom Večernjom koju je u katedrali Sv. Stošije predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Propovijedao je porečko-pulski biskup Ivan Milovan, a u slavlju je sudjelovao i kotorski biskup Ilija Janjić, uz brojne svećenike, bogoslove i sjemeništarce, redovništvo i vjerni puk.
“Svi koji pođu za Isusom doista ga doživljavaju kao svjetlo. U tom svjetlu, novim očima gledaju sebe i Boga. U njemu primamo osposobljenost za djela svjetla. U susretu i srazu Svetoga i svijeta ogrezlog u grijehu dogodilo se ono što se događa kometi kad uđe u atmosferu ili baklji koja se stavi u led. Krist će proći stradanje, patnju i smrt, no Očevom snagom će ući u slavu uskrsnuća”, rekao je mons. Milovan, istaknuvši da su Stošija i sveti mučenici u Kristu otkrili svjetlo života, radost, snagu, prijatelja i spasitelja. Vjerom koja u njih nije bila samo na usnama nego im je prožimala cijelo biće, oni su za nj svjedočili djelima, životom. U progonu i pred izazovom odreknuća oni su izgorjeli kao kometa, baklja. Ostali su stameni, čvrsti, ustrajni, predani u ruke Očeve, ljubeći i opraštajući”, rekao je mons. Milovan. Veliko Dioklecijanovo progonstvo, kad je mučeništvo 304. g. podnijela i sv. Stošija, prijetilo je samim uništenjem Crkve. No, ostvarilo se da je krv mučenika postala sjeme novih kršćana, rekao je biskup, dodavši da je i 20. st. Crkvi dalo nebrojene mučenike i svjedoke vjere od kojih su brojni proglašeni blaženima i svetima.
Među svjedocima vjere blista i lik sluge Božjeg Miroslava Bulešića, istarskog svećenika kojeg su u dobi od 27 godina ubili komunisti na krizmi u Lanišću u Istri 1947. g. Biskup Milovan izrazio je nadu u njegovu skoru beatifikaciju. “Tako mlad a tako duhovno zreo. Do kraja zauzet u pastoralnom radu i brizi za sve ljude. Uvijek promišljen i razborit u odlukama i odnosima, ali dosljedan i hrabar, spreman unatoč prijetnjama ustrajati do kraja. U propovijedi na Božić 1944. g. je rekao: “Ničeg se ne bojim jer znam da u svemu činim svoju dužnost. Miran sam pred Bogom i ljudima. Znajte da ću se uvijek držati vjere i svoga poštenja koje neću prodati za nikakvu zemaljsku cijenu. Bez straha ću kazati svakome što je pošteno. Tim ću načelima uvijek živjeti. A to su Kristova načela. Kuda i kako je on išao, onuda i onako idem i ja”, podsjetio je na Bulešićeve riječi mons. Milovan. U duhovnom dnevniku 1944. g., u teškoj situaciji stradanja nevinih ljudi, tri fronte, tri vojske, prijetnji koje je osobno primao, zapisuje: “Moj Bože, što se to događa… Ako me hoćeš sebi, evo me pripravna. Moj život ti sasvim darujem za svoje stado. Uz tvoju milost i ako me ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva već ga žudim. Neka bude volja tvoja”.
“U sluzi Božjem don Miru vidimo jasan odgovor na pitanja o svećeniku. Bio je svjestan svog poziva i duboko dirnut činjenicom da ga je Bog izabrao. Nije se zbog svog zvanja uzdizao u oholost nego je gajio poniznost koja je prerastala u požrtvovnost. Bolno je doživljavao ratna stradanja pa je u svoju duhovnost ugradio svijest o prolaznosti ljudske veličine. Rado je i puno čitao. Bio je čovjek velike ljubavi prema Crkvi. Iz duboke pobožnosti proizlazila je njegova smirenost pa je oslobođen straha od smrti često ponavljao ‘Samo jedanput će se umrijeti’. Obrazac njegove nepopustljivosti prema komunizmu i neprihvatljivim ponudama za kršćanstvo odražavao je stav bl. Alojzija Stepinca, glede nastojanja da se Crkva odvoji od Svete Stolice”, rekao je mons. Milovan. Nadbiskup Stepinac i Miroslav Bulešić poznavali su se i osobno. Kardinal Stepinac bio je dobrotvor Miroslava dok je bio u Rimu na studiju; u njemu je uočio vrijednog svećenika. Iz kućnog pritvora u Krašiću 1953. g. Stepinac je napisao: “S velikom boli saznao sam, nakon svog dolaska iz tamnice, da je ubijen vlč. gospodin Bulešić, taj mladi, dobri i idealni svećenik. To ubojstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima pod čijim su direktivama izvršili to gadno ubojstvo”. “Prolazio je don Miro i kroz svoje duhovne krize i teškoće, kako svjedoči njegov posljednji zapis u duhovnom dnevniku iz srpnja 1947. g.: “Proživljavam veliku nutarnju krizu, što me čini neraspoloženim i žalosnim. Kome da povjerim svoje poteškoće? Samo tebi, moj Bože, samo tebi, Marijo”. I upravo u trenutku kad mu se činilo da ima najmanje snage, Bog mu je dao svoju snagu. Okrutno se ubojstvo tako prometnulo u slavu pobjede a Miroslav Bulešić ovjenčan je palmom mučeništva”, rekao je mons. Milovan. Na zidu i podu župne kuće u Lanišću ostao je trag njegove mučeničke krvi, ali još dublji trag ostao je živjeti u ljudima. U narodu je živio glas o njegovoj svetosti. Mons. Milovan poželio je da taj sluga Božji i današnjim generacijama svećenika i svih vjernika bude uzor žive vjere, ustrajnosti, požrtvovnosti u služenju ljudima, hrabrosti i predanja Bogu do kraja. “Neka i nama Gospodin udijeli po zagovoru svetih mučenika i svjedoka vjere ustrajati u življenju te iste vjere”, zaključio je biskup Milovan.
Ines Grbić