Za stanovima Jahvinim trajno je čeznula i duša don Ivana
Iz 52, 13-53; Ps 84; 2 Kor 4, 7-18; Mk 8,34-38
1. Ovih dana sve nas je iznenadila i pogodila vijest o brzoj smrti našega svećenika mons. Ivana Mustaća. On je u prosincu pošao u Zagreb učiniti rutinski pregled zbog određenih poteškoća i mislio je nakon par dana vratiti se i nastaviti s blagoslovom obitelji u župi sv. Stošije u Biogradu. Umjesto brzog povratka u župu, dovezli su ga ovih dana u rodnu župu na ispraćaj i odlazak u vječnu domovinu. Brojni izrazi suosjećanja zbog njegove prerane smrti, pokazuju ne samo žalost i tugu zbog ovoga rastanka, već i ponos zbog činjenice što su upoznali tako vrijednoga radnika na njivi Gospodnjoj. Bilo mi je lijepo i dirljivo čitati njegovu oporuku koju je napisao 1. svibnja 2015. prije odlaska na operaciju srca. Tekst ispisan čitljivim rukopisom očituje i „čitljivost njegove duše“. Ona je ne samo kronologija njegova 65. godišnjega života, već i ispovijed svećenika koji je „bio sretan u svom zvanju“. Ova oporuka govori o svećeniku koji je volio povjerene mu ljude u župama gdje je pastoralno djelovao. Iskustvo različitih duhovnosti od „Marijine legije“, „duhovnih seminara“, „Maloga tečaja kursiljo“, „Neokatekumenskoga puta“, „Karizmatske obnove“ i drugih duhovnih stvarnosti u nas i u svijetu, pomoglo mu je, kako sam veli, još više otkrivati lice Krista Spasitelja, koji je „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ došao k nama.
Uz veliku ljubav prema Nadbiskupiji i svim župama gdje je pastoralno djelovao, osobito je nosio u srcu svoje rodno mjesto Privlaku, pa je oporučno napisao da misa za njega bude u župnoj crkvi Rođenja BDM gdje je s mamom u crkvu dolazio, a sprovod na mjesnom groblju u Privlaci. Odabrao je i čitanja koja smo maloprije čuli. Evanđeoska radikalnost o kojoj Isus zbori pred narodom i apostolima (Mk 8, 34-38), ima biti glavno obilježje u životu apostola i svakoga Kristova sljedbenika, vjernika i svećenika. „Tko me hoće slijediti, neka uzme križ svoj i neka ide za mnom.. Što koristi čovjeku ako zadobije čitavi svijet, a dušu svoju izgubi.. Tko se zastidi mene pred ovim grješnim naraštajem, toga će se i Sin čovječji zastidjeti!“
2. Odabir ovoga evanđeoskoga odlomka pokazuje da je naš don Ivan imao ovo trajno pred svojim očima i da mu je Isusova radikalnost bila i izazov i poticaj. Ali, i nadahnuće da moli oprost za osobna pomanjkanja na tom putu, te da bude kadar i oprostiti svima koji su ga eventualno uvrijedili. Odabir psalma koji nosi naslov „Čežnja za svetim mjestima“ (br. 84), pokazuje kako je ta čežnja bila nutarnji motor njegove pastoralne aktivnosti, koju ponekada nije bilo lako slijediti. „Kako su mili stanovi tvoji, Jahve nad Vojskama! Duša mi gine i čezne za dvorima tvojim, a srce moje i tijelo kliču Bogu živomu…Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, slaveći te bez prestanka“. Kao vjernici na sprovodima pratimo drage nam ljude s vjerom i pouzdanje da su „njihove duše u ruci Božjoj“. Posebice to možemo danas reći za mons. Mustaća koji je u svojoj Oporuci napisao „da nitko na svijetu nije bio sretniji od njega kad je u katedrali sv. Stošije 1980. bio zaređen za svećenika. I kroz punih 39 godina slavio misu i propovijedao da „smrt nije kraj, nego početak novoga života“.
I mi ćemo uz to kod ovoga ispraćaja ispovjediti vjeru da se „njegovim vjernima, život mijenja a ne oduzima. I kad se razori dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište u nebesima“; u stanovima Jahvinim za kojima je čeznula i duša našega don Ivana. Prateći tijelo našega brata danas ćemo reći hvala za sve dobro što je učinio, svjedočio i propovijedao. Bio je vrlo dobro svjestan da je život koracanje prema vječnosti, prema kući Očevoj. „Ulazim u novu fazu mojega života, napisao je u oporuci, a to je tjelesno trpljenje i bolest, pa se mogu malo suobličiti Kristu patniku“. Ovo pozitivno raspoloženje moglo se osjetiti i u zadnjim danima njegov borbe s opakom bolešću. To sam osjetio kada sam ga posjetio nedavno u bolnici pa mi je povjerio kako se „ne plaši toga putovanja“.
3. Čini mi se uputnim citirati nekoliko rečenica e dvojice crkvenih službenika, između brojnih sažalnica koje sam primio ovih dana:
“Preuzvišeni oče Nadbiskupe, izražavam svoju iskrenu sućut zbog gubitka vrijednog pastoralnog radnika koji se nije štedio u njivi Gospodnjoj. Osjećao sam da trpi što ne može više duša osvojiti za Isusa Krista. Ali nije mirovao. Nije se štedio, već se trudio i preko svojih snaga, ne obazirući se na signale koje mu je tijelo odašiljalo. Njegovom smrću osjećam veliku prazninu i žalost, koju želim podijeliti s Vama, preuzvišeni o. Nadbiskupe, koji ste izgubili vrijednog pastoralnog radnika i uzornog župnika. (J. B.)
„Poštovani gospodine Nadbiskupe, dragi ožalošćeni! Ljudski gledano, u odlasku mons. Ivana mi smrtnici vidimo gubitak. Ali, kao Kristovi vjernici, pogledom vjere, vidimo i proslavu za koju je mons. Ivan živio. Umrijeti, za kršćanina, znači: biti-kod-Oca. Tako neizbježan čas smrti postaje časom proslave. Brate, don Ivane, neka ti Milosrdni bude milosrdan za ono što, u tvom prolasku, nije bilo po njegovoj volji. Neka ti bude nagrada za tvoj žarki trud u njegovu djelu. Počivaj u onome koji Jest – naš Mir i naše Dobro. Hvala ti, brate, za prijateljstvo i zajedničko koračanje u pashalnoj nadi“. (A. B.)
Iako smo, kako rekoh, tužni zbog neizbježnoga rastanka, molimo Svemogućega neka dobrostivo privede našeg brata don Ivana u prostranstva gdje tuge više neće biti; ni jauka, ni bola, već mir i radost u Gospodinu. Euharistija kao „lijek besmrtnosti“ i predokus nebeske gozbe“ neka mu bude zalog vječnoga spasenja i mira u Gospodinu. U duhu one Augustinove da nas je Bog „za sebe stvorio, i naše srce je nemirno dok u njemu ne otpočine“. Zahvalni smo mons. Mustaću i za ovu njegovu posljednju propovijed kojom nas jača u vjeri da se „njegovim vjernima život mijenja, a ne oduzima“. Stoga i mi s apostolom Pavlom ponavljamo neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas tješi u svakoj nevolji našoj. On će dobrostivo privesti i ovog našeg brata u prostranstva gdje tuge, bola i jauka više neće biti, već mir i radost u Gospodinu. Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Privlaka, 24. siječnja 2019.