IN MEMORIAM – MONS. IVAN MUSTAĆ

Od velikih ljudi čije je zaslužno djelovanje u javnosti završeno, treba se dostojno oprostiti. Punte zbrajamo u situacijama smrti. U nutrinama ljudi zauvijek će ostati što im neka osoba znači ili je donijela u njihovom životu. Svećenik Ivan Mustać mnogima je puno dao. Njegova smrt u zreloj dobi rastužila je brojne u Zadarskoj nadbiskupiji čijega je životnoga i župnoga puta ili situacije bio dar i dio.

Don Ivan (više smo ga zvali don Ivica) bio je Čovjek (s velikim č) i Svećenik (s velikim slovom s). Toliko prirastao ljudima da smo ga doživljavali jednim od nas, mnogima je bio poput člana obitelji. Njegova ljudskost bila je originalna, izvorna, zdrava. Oslobađajuća i obogaćujuća, da ti je život svojim prolazom kroza nj učinio dubljim, plemenitijim, ljepšim. Ležernim, prirodnim, neglumljenim. Bliska osoba kojoj se možeš povjeriti i koja te može razumjeti. Njegovo svećeništvo bilo je bez kompleksa, ‘rascjepkano’ u davanju, dolasku do povjerene mu duše ili one koja je pred njim kao svećenikom ‘u prolazu’. Bio je spoj ideje i njenog ostvarenja. Vizionar i realist. Slušajući kako zamišlja provedbu nekog zadatka, uočavali bi na koje sve detalje i okolnosti misli i koliko je toga potrebno, naizgled sitnoga, da se određeni događaj uspješno provede. Ništa nije prepuštao slučaju i stihiji. Oživotvorio je i bio svjestan one sv. Ignacije Lojolskog: „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“.

Blagopokojni zadarski nadbiskup Ivan Prenđa rekao je za don Ivana da je „pun ideja kao šipak“. No nije se zadržavao samo na prijedlogu. U paketu je bila i ponuda sebe i načina kako to ostvariti. Bio je motor, turbina koja nije ostajala samo na idejama, nego je odmah nudio i rješenja. Sve je to došlo do izražaja u njegovim službama župnika i generalnog vikara (2001.-2010.). U nizu nadbiskupijskih inicijativa koje je pokretao i vjernike diljem Nadbiskupije u zajedništvo okupljao, ‘zapečaćene’ su i zablistale su kad je bio organizacijski vođa u pripremema velikih susreta: pape Ivana Pavla II. 2003. g. i Nacionalnog susreta hrvatske katoličlke mladeži 2010. g. u Zadru. Sve što smo na tim veličanstvenim susretima vidjeli, od mnogih susreta u pripremi, rada s volonterima i sudionicima tih programa, iz don Ivanove je pokretačke riznice, pod odgovornim vodstvom njegovog sita i rešeta vodilo je dojmljivom rezultatu, radosnom i zahvalnom sudjelovanju mnogih i koloritnom, snažnom duhovnom djelu.

Vokacijom svoje osobnosti praktičar, realizator, operativac, takav je bio i u svećeništvu. Želeći naglasiti njegovu osobinu, don Ivana se nazivalo pastoralac. Spajao je u sebi ljudsku, Bogu otvorenu i posvećujuću, božansku dimenziju. Don Ivan je svjedočio cjelovitost, kompletnost onoga što treba oživotvoriti svaki kršćanin, a tek svećenik. Rijekom njegovog dinamičnog života tekao je navještaj Evanđelja (kerigma), služenje Bogu i ljudima (dijakonija) i zajedništvo (koinonia).

Kada bi pričao o djelima koja kao svećenik za dobro župljana želi poduzeti, kada bih slušala s kako plemenitim namjerama i kojim mentalnim, duhovnim predanjem raščlanjuje, pojašnjava što bi trebalo poduzeti, argumentira uzročno-posljedično, nekoliko puta imala sam mu potrebu reći da zvuči ‘naivno’. Nevino. Mjera, dubina i širina kojom se on davao bila je neusporediva s uobičajenim poimanjem i poduzimanjem svećenika, da mi se nekad činio kao svećenik ‘romantik’ koji se od ideala svećeništva jednostavno nije mogao udaljiti. Nije znao kako izgleda ne davati se. Ne izgarati. Ne htjeti za slavu Boga i dobro duše najbolje, požrtvovno – da naša radost bude potpuna, kako to i Krist želi.

Kada sam ga posjetila u bolnici u Zagrebu 22. prosinca, i na bolesničkoj postelji on je nadasve bio župnik koji je razmišljao o svom Biogradu, ožalošćen što zbog njegove hospitalizacije Biograđani nemaju mise svaki dan za svoje pokojne. Bilo mi je neshvatljivo i dirljivo da čovjek koji ne ustaje iz kreveta i čije je zdravstveno stanje, kako je rekao, ‘u pat poziciji’ (nije bilo garancije za uspjeh operacije srca zbog pojave druge teškoće u tijelu) misli, ne samo o svojim župljanima – nego o pokojnima svojih župljana. „U Biogradu su navikli i uvijek su imali svaki dan misu za svoje pokojne, a to sad nije moguće’. To je bio don Ivan. Svećenik do kraja. U mislima na žive i mrtve, na snagu misne žrtve i nakane, na raj i čistilište.

U poruci 5. prosinca mi je napisao: „Ja ako i preživim, teško ću biti župnik Biograda. Nije mi krivo, znam zašto sam živio“. To je bio svećenik Ivan. Ne, dakle, da će teško biti župnik uopće, nego župnik velike župe kakav je Biograd. Ni tada nije mislio na umirovljenje, nego, ako preživi, da će nastaviti broditi kao župnik u nekoj manjoj župi.

Svjedočanstvo Šime Ćurka

Samo je Bogu i ljudima osobno znano što je don Ivan za života učinio. Ipak, u ime svih, novinar Šime Ćurko izvrstan je sugovornik za dati pregled don Ivanove osobnosti. Ćurko je vjernički rastao uz don Ivana, s njim surađivao. Upoznao ga je 1992. g. kad je don Ivica došao na Belafužu, a prvi susret imali su na križnom putu u korizmi.

„Bog je preko don Ivice usmjerio moj život prema Crkvi. Preko njega mi je pokazao ljubav koju Bog ima za svakog čovjeka i da preko Crkve Bog daruje ljubav, osobito preko svojih svećenika, u ovom slučaju, preko don Ivice. Gledajući njegov život, skoro je nemoguće ne vjerovati da Bog postoji. Don Ivica je svojim životom to svjedočio. Bio je kao otac. Svi ga poznajemo kao vrlo emotivnog. Nije skrivao emocije i nikad nije bio bez emocija. Sve što je činio, činio je iz ljubavi. Kada nas je ispravljao i s nama se zabavaljao, kad smo išli po cijelom svijetu po hodočašćima.

I uvijek nas je usmjeravo u Crkvu, nikad prema sebi. Mi smo znali da će otići iz župe, doći će drugi, a on je uvijek govorio: ‘Slušaj župnika i nećeš pogriješiti’. On je nas usmjeravao u Crkvu, a ne prema njemu kao nekoj osobi koja privlači ljude. Postao je blizak mojoj obitelji nakon pogibije mog brata 1996. g. u prometnoj nesreći. Molio je s nama, bio nam je utjeha. Pozvao nas je na kateheze Neokatekumenskog puta koje su za našu obitelj bile vrlo važne. Nije se štedio. Jednom smo bili u Beču, spavali smo u jednoj župi, na tvrdom podu, betonu. Župnik ga je zvao da dođe spavati u župnu kuću, a on je rekao: ‘Ne. Ja ću ostati s njima’. Tako je s nama sve dijelio, gdje smo bili mi, bio je i on. Nije tražio nikakve povlastice, bio je tada i generalni vikar. Bio je čovjek iz naroda. Međutim, nije išao niz dlaku. To je njegova karakteristika, da nije povlađivao. Znao se našaliti, biti zabavan. Koliko sam od njega viceva čuo… Ali kada stvari nisu išle kako treba, znao je biti oštar, ispravljati nas“ kaže Ćurko.

Šime svoj sadašnji život zahvaljuje Bogu koji je don Ivana poslao na Belafužu, da ih je upoznao s Neokatekumenskim putom, dao ljubav prema Crkvi, „prema slabostima koje Crkva ima, prema tome da je Crkva živi organizam“. Tako je upoznao suprugu i imaju osmero djece. „To je plod njegove evangelizacije. Don Ivica se silno trošio na evangelizaciju. Živio je ubrzano. Nama je bilo normalno da don Ivica svugdje ide s nama. To je bio on. Baš se trošio i potrošio. Neka mu Bog bude nagrada. Nije štedio svoj život za odmore. Nikad nije rekao: ‘Sad je pet misa, kako ću, ne može više tako’. On je bio baš radostan svećenik. Gledajući njega, vidio sam da je svećenički poziv prekrasan poziv. Da onoga tko je pozvan na tu službu to zaista može ispuniti, dati usmjerenje života. I da su svećenici ljudi koji dolaze iz naroda, žive za narod. Mogu reći da je don Ivica i umro za narod. Možda da nije toliko išao, da nije toliko ljude pozivao, možda bi bio malo zdraviji, možda bi živio još neko vrijeme, ali to ne bi bio on. Ovo je bio on, ovo je don Ivica, njegov brzi način života.

Na hodočašćima je uvijek govorio: ‘Ajmo, ajmo, brzo, brzo’. I išlo se svugdje, i svugdje se stizalo i nikad nigdje nismo zakasnili. Kad njega nije bilo, svugdje smo kasnili. Gledajući njega, mogu reći da Bog ljubi svakog čovjeka i da Bog želi doći do svakog čovjeka. Njegova želja je bila otići u misiju. On je sada otišao u misiju. Njegova misija nije možda ona kako ju je on zamišljao ovdje, ali on sada ima jednu drugu misiju – to je misija molitve za nas, zagovora. On je čovjek kojem se možemo zagovarati. Gledajući njegov život, mislim da ćemo, kako vrijeme bude odmicalo, vidjeti što je sve Bog preko njega učinio. Stvarno sam zahvalan s obitelji Crkvi koja nam ga je dala, Bogu koji ga je pozvao i da nas je uvijek usmjeravao prema Crkvi. Govorio nam je koliko je Crkva važna i koliko Bog preko Crkve kao velike zajednice, u kojoj su pojedinci, ljubi svoj narod“ kaže Ćurko.

Don Ivan hodočasnik, organizator brojnih hodočašća

Don Ivana je osobito krasila ljubav prema hodočašćima koje je često organizirao, u župama i na razini nadbiskupije, kad je bio generalni vikar. Nadbiskupijska hodočašća su bila u Lurd, Rim i Svetu Zemlju. I to je odraz njegove dinamičnosti, stalne aktivnosti, bivanja u hodu i pokretu, o čemu govori i papa Franjo, da je važno. „Don Ivica je rekao da su hodočašća snažna duhovna obnova. Hodočašće je segment evangelizacije. On nije bio čovjek da se negdje instalira, usidri, da sebi izgradi nekakav ambijent u kojemu ga nitko neće dirati. Hodočašća prikazuju život čovjeka u malom. Na hodočašću bude dobrih stvari, nekad bude teško, nekad ima jesti što hoćeš, nekad ništa. Život u malom stane u tih nekoliko dana. On nikad nije pitao tko će ići na hodočašća. Nego bi došao i rekao: ‘Ko neće ići?’. Rekao je: ‘Svi idete!’. Mi to nikad nismo doživljavali kao prisilu. Nama je to bilo: ‘Da, idemo!’. Don Ivica nas zove, idemo u Toronto – Idemo! Idemo u Sydney – Idemo! Idemo u Brazil – Idemo! Da ne govorim po Europi. Točno da i hodočašća pokazuju njegov ubrzani način života. Želio nam je pokazati širinu koju Crkva ima, da nismo samo uklopljeni u našu Zadarsku Crkvu, da vidimo šire.

Osobito je častio sv. Ivana Pavla II. i pratio ga. Gdje god je bilo moguće, išli smo na susrete s papom. God 1994. bili smo pobjednici Vjeronaučne olimpijade za Zadarsku nadbiskupiju. Župa nam je za nagradu dala ulaznice za susret s papom Ivanom Pavlom II. na Hipodromu u Zagrebu. Još je bio Domovinski rat. Imali smo ulaznice odmah pokraj pozornice, u hladu. Don Ivica je nama za nagradu dao besplatno putovanje u Zagreb i mjesto blizu pozornice, najbliže što smo mogli doći. Imao je neizrecivi žar, izgarao je za hodočašća. On je bio pastir. Mi smo vidjeli da je on pastir koji vodi računa o svojim ovcama i mi smo išli za njim, odnosno, išli smo za Gospodinom preko njega. To se nastavilo i kad je otišao iz župe. Prošle godine bili smo u Rimu kad se obilježilo 50 godina Neokatekumenskog puta. Bili smo na Hodu za život, i na to se rado odazivao. Radovao se svakom novom djetetu, plakao s nama za izgubljenom trudnoćom. Bdio je nad nama. Mnogi su se upoznali na hodočašćima, muževi žene i obrnuto. Duh hodočašća treba potpiriti i ne samo mladi, nego svi vjernici rado idu. Hodočašća su bitna. To je duhovna obnova. Kao mladi slušali smo kateheze o pozivu na hodočašćima, treba stvoriti ambijent, imati pokorničko slavlje, nešto posjetiti. Nismo imali potrebe ići na ekskurzije, iako smo išli. Ali, imali smo hodočašća i znali smo da s don Ivicom idemo na kraj svijeta“ kaže Ćurko.

Aktivnost mons. Mustaća s crkvenim pokretima

Don Ivan je svoje srce dijelio crkvenim pokretima i udrugama, sve ih je pratio i podržavao. I to je bio način i mogućnost da ljudima priđe bliže, osobnije. „Ja sam se isto pitao, otkud mu tolika ljubav za nove crkvene stvarnosti. Shvatio sam da je Bog preko novih stvarnosti, preko djelovanja prof. Tomislava Ivančića, spasio njegov poziv. Govorio je o tome da je na prvoj, drugoj godini bogoslovije u Zagrebu imao krizu i imao je potrebu ići na tri mise nedjeljom, između ostalog i kod prof. Ivančića. Da mu je to puno pomoglo da sačuva poziv. Kod pokreta je važno osobno iskustvo, a on ga je imao. Kako je postao svećenik, taj žar koji je primio, koji je vidio, bogatstvo pokreta, više se nije zaustavljao. Rekao je da je uživao kad bi navečer u župi na Belafuži vidio da sva svjetla gore, da su sve dvorane otvorene, da su ljudi tu, jedna zajednica tamo, druga tamo. Dakle, da župa živi. Mislim da je i preko njegovog osobnog iskustva sa seminarima kod prof. Ivančića, vidio koju širinu Crkva ima, pogotovo što se otvorilo nakon Drugog Vatikanskog sabora. Želio je da svatko ima osobno iskustvo Božje blizine.

Služio je svim pokretima, Marijinoj legiji, Vjeri i svjetlo kojoj se silno radovao. Imao je osobito iskustvo Kursilja, plakao je na Ultrejama Kursilja, slušajući iskustva ljudi. S Neokatekumenskim putom koji je pratio ne samo kao svećenik, nego i kao brat zajednice, radio je sve što braća zajednice čine po karizmi Puta. Rekao je da je na Neokatekumenskom putu otkrio bogatstvo Časoslova, krunice, inicijaciju u molitvu, da je čuo kateheze koje nikad nije. On je polazio iz osobnog iskustva i želio da ljudi imaju iskustvo Boga u svom životu. Imao je široki pogled. Nakon Domovinskog rata, crkve su bile punije nego sada. Možda bi čovjek rekao da nema potrebe za pokretom, već je puno ljudi. Međutim, on je gledao unaprijed. Dvadeset i više godina kasnije, vidi se da je gledao stvari unaprijed. Nije se zanosio brojkama, iako je volio da ljudi dođu, da bude puno ljudi. No, u dubini je znao da je Kristovo stado malo. Krist je govorio o stadu malome, ne o velikim masama. On je znao da će doći vrijeme koje sada živimo. Želio je da župe u kojima je služio i kroz službu generalnog vikara, da Bog preko njega da doprinos da se Crkva pripremi za vrijeme koje dolazi, izrazite sekularizacije. Prije se to još nije moglo primijetiti, no danas je jasno da je don Ivica gledao naprijed“ kaže Ćurko.

Pomisao koliko je toga još mogao dati

Poznavajući velliki potencijal i žar svećenika Ivana, ljudski pomislimo da smo osiromašeni za djela koja je još mogao učiniti. „Bog govori, sve ima svoje vrijeme. Don Ivica je puno dao Crkvi, puno je i primio od Crkve. Da nije primio, ne bi imao što dati. Živio je u sebedarju i primao je. Živio je od Božje ljubavi i zato je mogao davati drugima. Kao što nešto za njegovog života nismo odmah razumjeli, tako možda i ovaj događaj sada ne možemo razumjeti. Ali duboko vjerujem da je on naš zagovornik, da će on na nebu zagovarati za nas, da će se preko njega roditi nova zvanja, novi, sveti svećenici. Da će on nastaviti svoj rad kao do sada, da neće mirovati kod Gospodina, kao što nije na zemlji mirovao. Po don Ivici, nadbiskupima Oblaku i Prenđi i tolikim svećenicima, poput mučenika don Eugena Šutrina, koji su prolili i svoju krv za Crkvu, Bog će za Zadarsku Crkvu otvoriti nešto novo. Bog će poslati nove svećenike, nove ljude u svoju njivu. Zemaljska i nebeska Crkva su jedno. Don Ivica je prešao u nebeski Jeruzalem gdje svi idemo“ kaže Ćurko.

Pokop u rodnoj Privlaci

Don Ivan je želio biti pokopan u obiteljskoj grobnici u rodnoj Privlaci. „Ljudina. On je nas učio ljubavi prema Crkvi, ljubavi prema obitelji i ljubavi prema domovini. On je znao odakle dolazi, iz koje obitelji, nikada se nije sramio svoga mjesta, porijekla. Živio je sa svojim narodom. I time je potvrdio koliko je jednostavan čovjek. Na taj način je pokazao da je važno vidjeti odakle smo. Njegova povijest je Privlaka. Vratio se svojim korijenima. I nas je usmjeravao da gdje god idemo, znamo odakle smo. Da ne tražimo neki šou od života. Možda se nekad činilo da je on bio sklon nekom spektaklu, to je bilo izvanjsko što se možda nekome nije sviđalo. Pitao sam ga, bi li danas dijelio ulaznice za košarkaške utakmice, kao što je to radio prije 20 godina na Belafuži. Rekao je: ‘Danas ne bih. Ali tada sam dijelio, to je bio naš stil. Mi smo bili po tome prepoznatljivi’. Da će sprovod biti u Privlaci, kako se pokapaju skoro svi svećenici u svojim rodnim mjestima, pokazuje da su oni ljudi iz naroda i uz narod“ kaže Ćurko.

Znao je doći do svakoga i tražio je način da dođe do svakog čovjeka

„Don Ivica je bio zadovoljan čovjek, ali to nije dovoljno. Mnogi se smiju, a nezadovoljni su. Rekao mi je: ‘Ne patim od frustracije da sam svećenik, zbog svega što mi je Bog dao u životu’. Mi smo vidjeli da je on zadovoljan, radostan svećenik, emotivan. Svi imamo potrebu vidjeti takvog svećenika, kršćanina uopće, koji nekad i povisi glas, smije se, ne skriva emocije, ali da uvijek sve čini na slavu Božju. Tako je živio i završio svoj život na zemlji. Ne sumnjam da će zagovor don Ivice pomoći i našoj Zadarskoj Crkvi koju je silno ljubio. On je čovjek koji je znao odakle je, čiji je svećenik. Uvijek je bio ponosan na činjenicu da dolazi iz Hrvatske. Mi se nismo smjeli pojaviti na hodočašću bez zastava, prepoznatljivih majica. On je rekao: ‘Ljudi nas moraju prepoznati, tko smo’. To nema potrebe skrivati. Uvijek je nosio kolar i na taj je način pokazivao da je svećenik. Da služi Crkvi, da je on svećenik i kad šeta Kalelargom i kad radi oko kuće. Bio je radostan. S toliko toga nas je nasmijao, ne samo vicevima. Smiješne i razne situacije on je izvrsno interpretirao. Plakali smo od smijeha. Ali kad je bila katehizacija, kad smo molili, nije bilo zezancije. Znalo se što treba činiti“ kaže Ćurko.

Ljubav prema Hrvatskoj i sportu

Don Ivan je bio nacionalno osvješten, ponosan na pripadnost hrvatskom narodu. To nije ugrožavalo njegovu katoličku univerzalnost, otvorenost prema svim ljudima.

„Njegova ljubav prema našoj hrvatskoj domovini nije bila zapreka njegovog širokog pogleda na druge narode. Ne samo na katolike, kršćane, nego sve ostale. To nije nimalo umanjivalo njegovo poštovanje prema drugima. Ali je govorio: ‘Moramo znati tko smo’. Hodao je svijetom ponosan na tu činjenicu koja ga nije umanjivala u ljubavi prema nikome.

Ljubav prema sportu prenio mu je pokojni profesor Leonardo Bajlo kojeg je upoznao u zadarskom sjemeništu. Osobito je volio košarku. Svojevremeno je bio pretplatnik košarkaških utakmica. U sportu čovjek osobito može pokazati svoje emocije. I u sportu se mogao izraziti. Nikad nije nikoga vrijeđao. Kada je KK Zadar pobijedio Cibonu 1998. u Zagrebu, kad je Zadar smanjio u seriji na 2:1, to je bilo čudo od pobjede; don Ivica je upalio zvona na crkvi u Belafuži. To danas sigurno ne bi učinio, možda da smo dobili Francusku u finalu na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Ali, to je bio on. Tko mu može zamjeriti da je upalio da zvone zvona na pobjedu Cibone nad Zadrom. Toliko je bio radostan, neka svi čuju da smo pobijedili Cibonu. I u sportu je pokazao svoje osjećaje. Neke je utakmice vrlo emotivno proživljavao, sport mu je donio i puno zadovoljstva.

Bio je osobito za KK Zadar, za Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Jako su ga pogađale kritike prema našim reprezentacijama u dijelu medija koji su izrazito negativistički pisali o nogometnoj reprezentaciji. Jer je znao da to nije udar na reprezentaciju, nego da se na taj način ruši nacionalni duh koji smo pozvani imati jer smo dio jednog naroda. To ga je pogađalo i činjenica da nogometna reprezentacija dugo nije igrala utakmice u Dalmaciji, Splitu, svi znamo da to nije dobro. Reprezentacija treba biti dobrodošla u svakom hrvatskom gradu. Volio je da naš narod bude jedinstven, da ima snagu koju je imao u Domovinskom ratu. Da naš narod, ljubeći Boga, ljubi čovjeka. On je to znao. Uvijek nas je usmjeravao na ljubav prema Bogu. Znao je da s time ide i ljubav prema domovini“ zaključuje Šime Ćurko.