Mons. dr. Pavao Kero, svećenik Zadarske nadbiskupije, kanonik Stolnog Kaptola sv. Stošije, preminuo je blago u Gospodinu u petak 14. prosinca u 79. godini života i 53. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Zadru. Sprovodni obred mons. Kere na Gradskom groblju u Zadru u ponedjeljak 17. prosinca s početkom u 15,00 sati predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nakon sprovoda nadbiskup Puljić će predvoditi i misu zadušnicu za mons. Keru u zadarskoj katedrali sv. Stošije u 16,30 sati.
Mons. Kero bio je župnik župe Sv. Martina – Dračevac Ninski, vikar za kulturu Zadarske nadbiskupije, voditelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru, dirigent Središnjeg crkvenog gradskog zbora te pokretač i urednik bibliotečnog niza ‘Monumenta glagolitica Archidioecesis Iadertinae’.
Rođen je 25. siječnja 1940. g. u Bibinjama od oca Dragutina i majke Jelisave rođ. Frleta u obitelji sa sedmero djece. Godine 1951. završio je četverogodišnju osnovnu školu u rodnom mjestu i s 11 godina uputio se u zadarsko sjemenište. Zbog državne reforme školskog sustava koja je u to vrijeme tražila osmogodišnje osnovno školovanje, morao je po završetku prve godine klasične gimnazije ponovno u osnovnu školu. Tako je u Osnovnoj školi Petar Preradović u Zadru pohađao 6. razred, a u Osnovnoj školi Arbanasi 7. i 8. razred. Potom nastavlja srednjoškolsko obrazovanje. Maturirao je 1959. godine i upisao Visoku teološku školu u Zadru kao bogoslov Zadarske nadbiskupije. Od 1961.do 1963. g. služio je vojni rok u mjestu Gnjilane na Kosovu.
Kada se vratio u Zadar, poslan je na studij teologije u Rim. U to vrijeme bio je u tijeku Drugi vatikanski sabor te je u Rim putovao sa zadarskim nadbiskupom Matom Garkovićem, pomoćnim biskupom Marijanom Oblakom i šibenskim biskupom Josipom Arnerićem koji su odlazili na 2. zasjedanje Sabora.
Studirao je teologiju u Rimu za vrijeme Drugog vatikanskog sabora te je 20. rujna 1963. g. putovao u Rim s nadbiskupom Matom Garkovićem, pomoćnim biskupom Oblakom i šibenskim biskupom Arnerićem koji su išli na zasjedanje Sabora. Za svećenika je zaređen u crkvi Dvanaest apostola u Rimu 10. srpnja 1966. g. Njegovo mladomisničko geslo je: „On mora rasti, a ja se umanjivati” (Iv,3.30).
U Rimu je živio u francuskom sjemeništu, a studij teologije upisao je na Sveučilištu Gregoriana. Po završetku teološkog studija na Sveučilištu Gregoriana preselio se u Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima i upisao studij moralne teologije na Alfonsianumu – odjelu Lateranskog sveučilišta. Na tom je sveučilištu doktorirao 1970. g. na temu:”Nerazrješivost braka prema prirodno-moralnom zakonu prema sv. Tomi Akvinskom” na francuskom jeziku. Izvanredno je studirao glazbu i jezik na Sorboni.
Uz studij teologije izvanredno je pohađao Papinski glazbeni institut u Rimu i s tim u svezi često je naglašavao: “U mom svećeničkom životu i pastoralnom radu osobito mi je pomogla glazba jer sam preko glazbe mogao širiti Radosnu vijest predavajući u Nadbiskupskoj srednjoj školi i Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru.”
Iz Rima se vratio u Zadarsku nadbiskupiju 1970. g. te je obavljao sljedeće službe. Najprije je bio tajnik zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka (1970.-1971.), potom duhovnik u sjemeništu Zmajević (1971. -1972.), generalni vikar Zadarske nadbiskupije (1972.-1990.) a 22 godine nadbiskupijski vikar za kulturu i umjetnost (1996.-2018.). Bio je predavač u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji Sjemeništa Zmajević (1970.-2000.), predavač moralnog bogoslovlja i liturgijskog pjevanja na Visokoj teološko-katehetskoj školi (1992.-2015.), voditelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti 42 godine (1976.-2018.), dirigent i voditelj Središnjeg gradskog crkvenog zbora 50 godina od početka njegovog djelovanja do svoje smrti te je mnoge poučavao pjevanju.
Bio je član raznih nadbiskupijskih i drugih vijeća; član Zbora savjetnika Zadarske nadbiskupije (1973.), član Administrativnog vijeća Zavoda sv. Jeronima u Rimu (1980.). Godine 1983. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola Sv. Stošije i prepozitom 2003. g., a 1990. g. kapelanom Njegove Svetosti. Bio je član Svećeničkog vijeća, branitelj veza u ženidbenim parnicama (1999.-2005.) te član Svećeničkog vijeća (2011.).
Pastoralno je služio u župama Veli i Mali Iž, Polača, Radovin, Puntamika u Zadru, Silba, župe Bukovice, Briševo, Murvica, Kistanje i Dračevac Ninski.
U svom svećeničkom radu dobio je razna priznanja i zahvalnice. Presjednik RH dr. Franjo Tuđman odlikovao je mons. Keru Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Grad Zadar dodijelio je mons. Keri nagradu za životno djelo na blagdan sv. Krševana 24. studenog 2011. g. u zahvalnosti za značajan doprinos gradu Zadru u promicanju moralnih, humanih i kulturno znanstvenih vrijednosti. Doprinos dr. Kere zadarskoj sakralnoj i kulturnoj baštini bio je iznimno velik, kao 42-godišnji ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti u prostoru samostana benediktinki sv. Marije u Zadru, istaknute ustanove koja predstavlja sakralno nadbiskupijsko blago. Ugled i u svjetskim razmjerima potvrđuje podatkom da tu izložbu godišnje pohodi 60 000 posjetitelja iz cijelog svijeta. Taj broj ostvaruje rijetko koja slična zbirka i rijetko gdje u Europi je na jednom mjestu izložen toliki broj vrijednih umjetnina koje datiraju iz 14. st. i vremena prvih hrvatskih vladara. Time materijalno pokazuju duh hrvatske povijesti i Crkve do današnjih dana. Velika je zasluga dr. Kere što je SICU uspješno obnovljen nakon Domovinskog rata te je među najposjećenijim muzejima u Hrvatskoj. Za dugogodišnji rad u župama Murvici, Briševu i Dračevcu Ninskom, općina Poličnik mu je 2007. g. dodijelila nagradu za životno djelo.
Mons. Kero bio je veliki poznavatelj povijesti Zadarske nadbiskupije. God. 2010. pokrenuo je tiskanje edicije ‘Monumenta glagolitica Archidioecesis Iadertinae’ u kojem je, najprije u nakladi Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar, a od 2015. g. i u sunakladništvu Sveučilišta u Zadru, dosad tiskano 30 knjiga u 24 sveska (31. knjiga je u tisku). Uz to, dr. Kero je u raznim publikacijama objavio svoje 93. knjižne jedinice.
Kao istaknuti znanstveni radnik, ljubitelj i poznavatelj glagoljice koju je poštovao kao jedinstveno pismo, „živi hrvatski jezik“, kako je govorio, veliku vrijednost kojim su svećenici ispisivali život Crkve u maticama i drugim knjigama tijekom i teške povijesti, kao svoju životnu misiju mons. Kero preuzeo je na sebe u osobnom angažmanu pohoditi župe kako bi prikupio i spasio brojne stare glagoljske knjige u Zadarskoj nadbiskupiji. Među njegovim zadnjim porukama u danima na bolesničkoj postelji bila je ‘Čuvajte mi glagoljicu’ jer je baštinu pisanu glagoljicom, prema njegovim riječima, smatrao „crkvenim i kulturnim spomenikom najviše kategorije“.
Zahvaljujući radu dr. Kere spašeni su mnogi stari glagoljski kodeksi. On ih je sve popisao, opisao i objavio u posebnoj knjizi Popis glagoljskih kodeksa Zadarske nadbiskupije, koja je doživjela svoja dva izdanja (2008. i 2015.). Kao bibinjski sin htio je urediti i tijekom rata prikupljao je rodoslovna stabla svih rodova bibinjskih plemena. Dr. Kero je s Ivanom Šindijom u izdanju SICU-a 2010. g. priredio ‘Bibinjsko troknjižje’, prikaz faksimilnih izdanja matica krštenih, vjenčanih i umrlih, pisanih glagoljicom, u razdoblju od 1713. do 1825. g. Ta bibinjska trilogija s autentičnim preslikom s komentarom sada je svima dostupna i predmet je znanstvenog istraživanja.
U danima na bolesničkoj postelji bio je vrlo strpljiv, predan u volju Očevu. Svjestan svoga odlaska u vječnost, okrijepljen otajstvima vjere, sam je u zadnjim danima života blago i mirno rekao da se nalazi „na stazi smrti“. Na vlastitu je inicijativu marljivo i odgovorno svojim suradnicima, do zadnjih snaga svoje tjelesne moći, davao potrebne upute i smjernice koje se tiču djelovanja SICU-a, dirljivo zapravo izvršavajući primopredaju službe u želji da ta značajna ustanova u cjelokupnom kulturnom životu Hrvatske nastavi s plodnim radom i po njegovom nasljedniku.
Predan molitvi u sebi i s ljudima koji su ga okruživali, uz mons. Keru zadnjih tjedana života osobito su bdjele i o njemu brinule sestre milosrdnice iz Svećeničkog doma, uz pažnju i njegove subraće svećenika. I u tim trenucima mislio je na bit svoga svećeničkog poziva i poslanja koji treba biti usmjeren dobru ljudi i spasenju duša. Iako je bio čovjek knjige, istraživač i erudit, posjetiteljima i svećenicima sa svoje bolesničke postelje izrazio je svoj topli poticaj misleći na dušu ‘običnog čovjeka’. U danima njegovog oproštaja od ovozemaljskog života, najbolja don Pavina duhovna oporuka ove su njegove riječi koje je uputio subraći svećenicima: „Brinite za narod, mislite na nj’! Budite blizu narodu i pomažite ga!“.
Ines Grbić