1. Uvod: Drugi Vatikanski sabor i Hrvatsko proljeće
Prije 42 godine počeo je devetgodišnji hod zahvalnosti vjernika Hrvata za trinaest stoljeća kršćanstva. A započeo je uz obljetnicu tisuću godina smrti kraljice Jelene, koja je 8. listopada 976. pokopana u crkvi Gospe od Otoka u Solinu. Kao žena kralja Mihajla Krešimira II., rodom iz zadarske obitelji Madijevaca, bila je vrlo omiljena u narodu i poznata kao „Jelena Slavna“. Nadgrobna ploča u crkvi u Solinu najbolje govori kako je za života bila „majka kraljevstva“, te „majka sirota i zaštitnica udovica“. Devetgodišnji hod zahvalnosti započeo je upravo kraj njezinoga groba u Solinu 1975. godine i završio nacionalnim euharistijskim kongresom (NEK) u Mariji Bistrici 1984. godine. Zbog toga Solin i Marija Bistrica imaju svoju znakovitost i veliku poruku i za ovo naše vrijeme.
Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.)
Valja u kontekstu toga „zahvalnoga sjećanja“ napomenuti kako je deset godina prije toga završio radom Drugi Vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je zapravo bio „događaj stoljeća“. A najavio ga je i sazvao starac, papa Ivana XXIII. On je tu svoju odluku objavio u bazilici sv. Pavla, 25. siječnja 1959. godine, samo tri mjeseca nakon izbora za Petrovoga nasljednika. Ta je njegova odluka bila pravo svjetsko iznenađenje. No, kad je procesija od 2.500 sudionika: kardinala, patrijarha i biskupa, svih boja kože i naroda, s raznolikim mitrama i liturgijskim odijelima prošla trgom sv. Petra, 11. listopada 1962., komentari su bili: Ovo je prvorazredni crkveni i svjetski događaj. Premda je Sabor službeno bio otvoren na crkvenom latinskom jeziku, vrlo brzo je predloženo i prihvaćeno da se liturgija diljem svijeta slavi na narodnim jezicima. U tom vidu neki su pisali i komentirali kako su se tim činom dogodili novi Duhovi: „svi su ih, naime, razumjeli na svom materinjem jeziku“, kako je o duhovskom događaju pisao evanđelist sveti Luka (Dj 2, 11).
Budući da su predložene i usvojene konstitucije i dekreti prouzročili velike promjene u samoj Crkvi, neki je od sudionika Sabora usporedio te promjene s „malim zemljotresom“. Ali, ne s onim koji razara i uništava, nego s potresom uskrsne zore kad je ispod odvaljenog kamena Gospodin ustao, ili kako naši Gradišćanski Hrvati slikovito vele „gori-stali“. Danas, nakon malo više od pola stoljeća završetka Sabora, s određene povijesne distance, možemo se pitati i odgovoriti kako je Koncil imao određeni utjecaj na život Crkve i ondašnje društvene stvarnosti.
Isto tako može se bez pretjerivanja reći da su se ostvarili i neki programi, dogodio „agiornamento“ i realizirale nade koje je taj veliki događaj pobudio među ljudima. Treba, međutim, imati pred očima realnost koja je išla od oduševljenja i entuzijazma, koje je bilo obilježilo početne godine proučavanja koncilskih dokumenata, kao i otpora i kontestacije koncilskoga duha. Nije, naime, nikada bilo lako mijenjati nešto što je stoljećima stvarano i bilo dobro uhodano (Bračanin i „susrsum corda“). Tako je nakon početnog entuzijazma došlo vrijeme u kojem su pojedinci nezadovoljni reformama počeli govoriti kako je Koncil „donio i određene štete“.
Stvarala se tako često umjetna ili stvarna klima napetosti u sporednim stvarima između „progresista i tradicionalista“, onih koji su zagovarali promjene, i to hitne i radikalne, kao i onih koji su se tomu opirali. Razumljivo je, stoga, da je sveti Ivan Pavao II., kao sudionik i promicatelj saborskoga duha, u enciklici „Redemptoris Missio“ napisao: „Osjećam kako je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti: naviještati Krista svim narodima svijeta“ (br. 3). Zbog toga je papa u miru, Benedikt XVI., imajući u vidu neprocjenjivi doprinos saborskih dokumenata i saborske reforme, povodom 50. obljetnice otvaranja Drugoga Vatikanskoga sabora, proglasio 2012. „Godinu vjere“.
Hrvatsko proljeće (1970.)
Uz ovu kratku intonaciju doprinosa Drugoga Vatikanskoga sabora, ne samo u životu Crkve, već i društva u cjelini, čini mi se korisnim reći dvije riječi i o „Hrvatskom proljeću“ prije nego prijeđeno na temu „Zahvalnoga sjećanja na Branimirovu godinu” (1979.). Hrvatsko proljeće[2] naziv je za reformno razdoblje u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, obilježeno legitimnim traženjem zaštite nacionalnoga identiteta. Prve naznake toga traženja bile su uočljive već 1966., nakon Brijunskoga plenuma i potpisivanja Protokola između Jugoslavije i Svete Stolice. Te godine polagao sam maturu u Dubrovniku. Sjećam se kako je jednoga lipanjskoga jutra naš prefekt p. Plačko došao na doručak vrlo ozbiljan i potišten. Kad ga je jedan od kolega (Alojzije Barnjak) upitao zašto je tako neraspoložen, odgovorio mu je kratko i lapidarno da će „taj dan trajno pamtiti“ zbog straha od posljedica što se tada dogodilo. I prepričao je vijest koju je toga jutra čuo o „potpisanom Protokolu između Jugoslavije i Svete Stolice“. Osim ovoga međunarodnoga čina valja se također prisjetiti jednoga jezično-kulturnoga događaja iz toga vremena: Objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) (koju je, čini mi se i Krleža potpisao, pa onda povukao svoj potpis), te pojave Hrvatskoga književnog lista, kao i održavanja Desete sjednice CK SKH (u siječnju 1970.).
Tada je, naime, hrvatska partijska organizacija osudila jugoslavenski unitarizam. Isto tako treba se sjetiti kako je to bilo razdoblje najznačajnijih programskih listova i časopisa (Hrvatski tjednik, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis). U tadašnjim medijima vladala je dobra doza slobode: Vjesnik, Vjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su zapažanja brojnih reformnih novinara, a predvodio ih je Matičin Hrvatski tjednik, posebice pod uredništvom Vlade Gotovca. Otvorilo se tada i pitanje slobodnoga tržišta kao i ekonomske kontrole nad dohotkom i profitom. Hrvatsko je proljeće tako uzdrmalo strukture integralistički koncipirane Jugoslavije, kao i monolitnost partijske države. No, moćne skupine unutar JNA i srpske zajednice u Hrvatskoj djelovale su protiv proljećara. A kada je Tito (4. srpnja 1971.) hrvatskom vodstvu naložio mjere protiv „nacionalizma“, nastao je studentski štrajk (sredinom studenoga 1971.), koji je dao izliku i povod za intervenciju protiv hrvatskoga reformnog vodstva. Represija nad Hrvatskom i podnošenje ostavki hrvatskoga vodstva (12. prosinca 1971), imalo je višestruke učinke. Uhićenje studentskih lidera i prvaka Matice hrvatske, više stotina osuda za političke prekršaje, čistke više tisuća članova SKH, stvorili su traumatizirano stanje u hrvatskom narodu koje će potrajati skoro jedno desetljeće.
2. Program slavlja 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata (1975-1984.)
Kada je nakon gušenja „hrvatskog proljeća“ (1971.) zašutjela svaka slobodna riječ, Crkva se sabrala i započela govoriti svojim provjerenim načinom kako bi se narod vjerski osvijestio i bolje upoznao svoju povijest i prepoznao vjerničke korijene svoga identiteta. Božjom providnošću u to vrijeme na čelu hrvatskoga episkopata našao se sluga Božji kard. Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. On je bio veliki poklonik i nasljednik blaženoga Alojzija Stepinca koji je davne 1941. bio planirao obilježiti godišnjicu trinaeststoljetnih prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641.) iz vremena pape Ivana IV., rodom iz Dalmacije (vele iz Zadra). Stepinčeva zamisao morala je biti prekinuta zbog rat. Ali, nije bila zaustavljena. Njegov nasljednik kard. Franjo Kuharić tridesetak godina kasnije, u vrlo nepovoljnom društveno-političkom sustavu komunističko-ateističke države, razborito i smireno pripremao je narod i Crkvu u Hrvatskoj na velika vjerska okupljanja koja će imati osobiti doprinos za poznavanje vjerske i nacionalne prošlosti, kao i u prepoznavanju korijena vjerničkoga i narodnoga identiteta.
Providencijalna je bila odluka hrvatskih biskupa da se kroz devet godina zahvali Bogu za dar krštenja, vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Jer, nakon višegodišnjeg „zatiranja katoličkog i hrvatskog imena“ u vrijeme komunizma, trebalo je učiniti sve da ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnoga stabla. Tako su započela narodna okupljanja: Od Solina (1976.) gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od otoka, preko Biskupije kod Knina (1978.), pa sve do Nina (1979.) gdje se spominjalo veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom. Posebice s papom Ivanom VIII. koji je na „Spasovdan 879. podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod, i svu zemlju njegovu“. Vrhunac devetnice bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. gdje se okupilo preko pola milijuna ljudi (kard. Kuharić i Zdenko Svete za odnose s vjerskim zajednicama: Svatko je svoje brojao). Bilo je to mirotvorno „događanje naroda“ koji nije tražio oružje, već molio i prebirao zrnca krunice. S vjernom odvjetnicom Marijom u znaku krunice i s krunicom naši su ljudi prepoznali pravu snagu i osvojili slobodu.
Zanimljivo je u kontekstu dana preminuća kraljice Jelene spomenuti kako je to sada i dan Neovisnosti Republike Hrvatske. Jer, 8. listopada 1991., Hrvatski Sabor donio je odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s tadašnjom Jugoslavijom. Koincidencija ovih dvaju datuma u razmaku od tisuću i više godina nije slučajnost, kao što nije slučajno da je molitveni hod započeo kod crkve Gospe od Otoka u teško vrijeme komunističke vladavine. Istoga dana kad se spominjemo kraljice Jelene i Dana neovisnosti RH, kalendarski pada i dan kada je (8. listopada 1075.) po rukama Papinoga izaslanika Gebizona, okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. On je primajući mač, žezlo, krunu i zastavu kao znak vjernosti i podložnosti Papi učinio tom prigodom i zavjernicu[3] koju je potvrdio svojom prisegom: „Ja, Dmitar Zvonimir, s Božjom pomoći i darom apostolske stolice, bit ću vazda vjeran sv. Petru…, a Papine poslanike primat ću časno i čestito s njima postupati. Gajit ću pravdu, branit ću crkve, štititi siromahe, udovice i siročad. Priječit ću nedopuštene brakove i protiviti se prodaji ljudi. Tako mi Bog pomogao!“
Mramorna ploča o vezama Hrvata s Papama
Na početku posjeta Ad limina apostolorum, prije dva tjedna, hrvatski su biskupi u ponedjeljak, 12. studenoga, nakon Mise na grobu sv. Petra otkrili mramornu ploču-zahvalnicu za sva djela papa i Svete Stolice za hrvatski narod. Ploču smo zajednički otkrili nadsvećenik bazilike Sv. Petra u Vatikanu, kardinal Angelo Comastri, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i ja. Ploča je na latinskom[4] a nalazi se na lijevom zidu u hodniku koji vodi iz bazilike u sakristiju. Tekst urezan u kamenoj ploči na latinskom glasi:
IN MEMORIAM EVANGELIZATIONIS CROATORVM
PRIMAE APVD SLAVORVM GENTES
IOANNES PP. IV MISIT EIS ABB. MARTINVM FERE A. DCXLI
IOANNES PP. VIII BENEDIXIT DVCEM BRANIMIRVM
POPVLVMQVE EIVS IN HAC BASILICA
IN FESTO ASCENSIONIS DOMINI A. DCCCLXXIX
S. GREGORIVS PP. VII REGEM CONFIRMAVIT ZVONIMIRVM A. MLXXVI
VNCTIONE ET CORONATIONE PER MANVS ABB. GEBISONIS
S. IOANNES PAVLVS PP. II HAEC MEMORANS IN HAC BASILICA
MISSAM LINGVA CROATA CELEBRAVIT A. MCMLXXIX
A.MMXVII LAPIS HIC POSITVS FRANCISCO SVMMO PONTIFICE
Prijevod na hrvatski:
U spomen evangelizacije Hrvata, prvog od slavenskih naroda.
Papa Ivan IV. poslao im je opata Martina 641.
Papa Ivan VIII. blagoslovio je u ovoj bazilici kneza Branimira
i njegov narod na blagdan Gospodinova Uzašašća g. 879.
Sv. Papa Grgur VII. okrunio je Zvonimira za kralja
po rukama opata Gebizona g. 1076.
Sv. Papa Ivan Pavao II. sve ovo spominjući u ovoj je bazilici
slavio sv. Misu na hrvatskom jeziku g. 1979.
Spomen ploča postavljena je ovdje 2017. g.
u vrijeme pontifikata pape Franje.
S datumom početka devetogodišnjega hoda iz Solina umrežena je, dakle, bližnja i daljnja naša povijest, protkana vjernošću Bogu, Crkvi, Papi i narodnim korijenima. A obilježila je i naš stoljetni vrijednosni sustav, identitet, jezik, kulturu i našu posebnost u zajedničkoj europskoj kršćanskoj uljudbenoj baštini. I kad danas s određene povijesne distance razmišljamo o planu i programu spomenute velike obljetnice, osjećamo kako je to bio hrabar čin tadašnjih hrvatskih biskupa čije plodove još uvijek žanjemo. A započeo je prije četrdeset i dvije godine kod Gospe od Otoka u Solinu, te postupno i dosljedno ostvarivao se „hodočasnički“ po našim svetištima, od Solina preko Biskupije kod Knina, te Branimirove godine u Ninu, a završilo euharistijskim kongresom u našem nacionalnom marijanskom svetištu na Mariji Bistrici. A sve se odvijalo u vrlo složenim okolnostima ondašnje komuni-stičke vladavine.
3. Branimirova godina od Rima do Nina
Dok danas s povijesne distance od četiri desetljeća razmišljamo o svečanosti Branimirove godine u Rimu i u Ninu, ni izdaleka nije moguće iscrpno i cjelovito prikazati što se tada pred očima naših vjernika dogodilo. I što takva naša slavlja značila onom vremenu a i kasnije. Posebice ono što se dogodilo u Rimu nad grobom Petra apostola 30. travnja 1979. godine. Još nikada Hrvati nisu čuli tako snažno vrjednovanje svoje narodne i crkvene povijesti. Kao davno nekada Ivan VIII. hrvatskome vladaru Branimiru, tako je sveti Ivan Pavao II. blagoslivljao Hrvatima sve što im je drago i sveto, na ovom i na onom svijetu, za ovaj i za vječni život.[5] Crkva, naime, nije na svijetu da spašava i služi sebi, nego da služi svima; i onima koji ne vjeruju; da svakom čovjeku i svakom narodu pomake da se održi u svom ponosu, u svojoj samobitnosti, da bude ono što jest, da postane onako sretan i slobodan kakvim ga je Stvoritelj zamislio. Papi Poljaku sve je to kristalno jasno, on nije mucao kad je o tomu govorio. Nije se bojao da će prekoračiti neke granice ulazeći služenjem i u ovozemni život čovjeka i naroda. Shvatili su to i naši sunarodnjaci ateisti. Svečano primanje koje je u Rimu za voditelje hodočašća i druge uglednike priredio ambasador SFRJ pri Svetoj Stolici pokazalo je kako i država može bez suvišnih skanjivanja i bojazni izraziti priznanje Katoličkoj Crkvi.
Papa Ivan Pavao II. slavio misu na hrvatskom jeziku
Kad se bazilika svetoga Petra popunila, te uz gromoglasno pjevanje i pljesak hrvatski hodočasnika Papa Ivan Pavao II. s nazočnim koncelebrantima došao do oltara, u ime svih nazočnih biskupa i svećenika, Bogu posvećenih osoba i puka Božjega obratio se kard. Franjo Kuharić.
„Sveti Oče!
Pred Vama je hodočašće katolika Hrvata prvi put u Vašem pontifikatu[6]. Težak je bio naš povijesni put kroz stoljeća. U obrani svoje vjere i svoga postojanja isplakali smo mnoge suze i platili skupu cijenu krvi. I dok sada ovdje pred Vašom Svetošću predstavljamo cijelu povijest hrvatskoga naroda, usuđujemo se u poniznosti srca ponoviti riječi sv. Pavla da smo vjeru sačuvali usp. 2Tim 4, 7). Sačuvali smo i zajedništvo s Rimokatoličkom Crkvom. Održali smo vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima. Odmah na početku ovog radosnog susreta izražavamo Vam najtopliju zahvalnost što ste nam pružih posebni dokaz Vaše očinske ljubavi slaveći s nama presvetu Euharistiju jezikom Hrvata. Povod tome je 1100. obljetnica znamenite izmjene pisama pape Ivana VIII. s hrvatskim vladarom Branimirom, biskupom Teodozijem, te Papina pisma narodu i svećenstvu. Sva tri su pisma datirana 7. lipnja 879. godine.
Zaželjeli smo ovaj značajan jubilej proslaviti s Petrovim nasljednikom upravo na ovom istom mjestu gdje ga je započeo papa Ivan VIII, nad grobom apostola Petra. Godine 1976. navršilo se punih tisuću godina otkako je naša kraljica Jelena sagradila u Solinu crkvu u čast Majke Božje. Ta nam je godina (1976.) bila poticaj započeti slaviti jubilej „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Duhovnu obnovu stavili smo pod posebnu zaštitu Blažene Djevice Marije. Papa Ivan VIII. prije tisuću i sto godina, na blagdan Uzašašća Gospodnjega, blagoslovio je ovdje na grobu sv. Petra Branimira i njegov narod. Sveti Oče! Mi prisutni biskupi i svećenici, redovnici i redovnice, svi nazočni hodočasnici, sinovi i kćeri hrvatskog naroda, molimo Vas ponizno i odano da ponovno ovdje na grobu sv. Petra, poput tolikih Vaših predšasnika, zazovete sve Božje blagoslove na sve nas, na našu Crkvu i na naš narod, na dragu zemlju našu. Učvrstite svoju braću (usp. Lk 22, 32), Sveti Oče, apostolskim blagoslovom da tako bude! Amen“.
Uslijedio je govor pape Ivana Pavla II. hrvatskim hodočasnicima[7] u bazilici sv. Petra na hrvatskom jeziku u prisutnosti hrvatskog kardinala Franje Šepera, svih hrvatskih nadbiskupa i biskupa, više stotina svećenika, redovnika i redovnica, te u nazočnosti desetak tisuća hrvatskih hodočasnika iz domovine i inozemstva:
Dragi moji Hrvati!
Raširenih ruku vas grlimo i očinskom ljubavlju primamo ovdje na grobu svetoga Petra, prigodom značajne obljetnice vjernosti Hrvata Svetoj Stolici, a što je ujedno spomen i očinske naklonosti Petrovih nasljednika prema vama. Ovdje je prisutna vaša lijepa i draga zemlja, sav vaš narod u domovini i izvan domovine, vaše davne i sadašnje vjernosti i tjeskobe. Ovo je spomen vaših pradjedova, vaših kršćanskih knezova i kraljeva, vaših biskupa i svećenika, vašega starohrvatskog liturgijskog jezika, vaših divnih crkava, i na poseban način vaših svetišta u čast Majke Božje. No, danas se na osobit način sjećamo onih veza Hrvatske sa Svetom Stolicom koje su tako jasno došle do izražaja u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru, hrvatskom kleru i narodu, te biskupu Teodoziju. Bilo je to točno pred jedanaest stoljeća.
I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Božju Majku da uvijek i svagdje bude vaša najodličnija zagovornica. Blagoslov zazivamo na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da navještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge.
Blagoslov svoj zazivamo na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare, na radnike i intelektualce, i molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštivajte život, odgajajte brojnu djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve. Dragi moji Hrvati! Hvala vam na ovom susretu, na ovom izkazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII. tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi. Papa vas voli. Papa vas grli i prima. Papa vas blagoslivlja! Amen“.
Kad se razmišlja o toj misi s Papom u bazilici svetoga Petra, prvoj papinskoj misi u povijesti na hrvatskom jeziku, onda nam je zaključiti kako se radi o događaju koji je bio jači od svakog mogućeg oduševljenja. Nakon primljenih pohvala, priznanja i blagoslova, probuđene su zapretale nade koje bi mogle polučiti neke promjene koje će trebati umjesto „uzdizanja glave zasukati rukave“. A umjesto našega poslovič-noga „nadmudrivanja“ i pesimističkih prognoza i nagađanja gledati kako u Hrvat-skoj uspostaviti narodno zajedništvo i crkvenu slogu.
Na izvorima naše crkvenosti i državnosti
Poslije znakovitoga i važnoga hodočasničkoga hoda na grob apostolskoga prvaka svetoga Petra, 30. travnja 1979. godine, za četiri mjeseca, 2. rujna 1979., hodočasnici su krenuli prema Ninu. I ovo okupljanje u neviđenim razmjerima pokazalo je kako je Crkva u narodu bila živa, prisutna i snažna. A njegovi najširi slojevi, kako stariji tako i mladež, pokazali su da imaju veliko povjerenje u svoju Crkvu i da od nje nešto važno traže i očekuju. Pa usprkos brojnih ograničenja ona je imala sluha i načina kako pokrenuti mnoštvo najširih slojeva puka, posebice ako upre u sadržaje koji odzvanjaju u narodnoj duši i odgovaraju njegovim težnjama. Svećenici, župnici bili su glavni djelatnici i pokretači toga gibanja. A uživali su povjerenje puka koji je imao sigurnost kako ih oni vode stazama vjernosti prema Bogu i domovini u duhu Isusova Evanđelja.
Spomenuta hodočasnička okupljanja u našim svetištima uspjela su prebroditi sve bolne rane našeg crkvenog života, našu često neugodnu podijeljenost i neslogu. A očitovati stvarnu crkvenu životnost i povjerenje koje se pokazalo u suradnji biskupa, teologa, župnika, Bogu posvećenih osoba, svih redova i boja, te vjernika laika različitih misli, uvjerenja i opredjeljenja. Pokazalo se još jednom da vjernički narod ne traži od crkvenoga vodstva nekakvo lagodno i razvodnjeno kršćanstvo, nego ono koje je prožeto molitvom, pokorom i odricanjem; kršćanstvo koje nas okuplja oko Marije gdje se moli i sakramente traži i dijeli.
Ako je ikoje hodočašće bilo teško, nimalo turističko i zamorno, bilo je to ono prema Ninu. Činilo se nakon susreta u Rimu kako se možda ljudi neće odazvati. A nagrnule su stotine i stotine autobusa, osobnih kola, skupine u vlakovima i skupine pješaka. Hodočasnici nisu žalili truda da se uz neprospavane noći zaodjenu u stotine narodnih nošnji, da donesu drage crkvene barjake i druge proizvode svoga narodnoga stvaralaštva. A sve s ciljem da se nađu zajedno u jedinstvu Crkve i naroda. Koliko je zapravo bilo hodočasniku u Ninu? Teško je to bilo procijeniti. Neki su nabrojali do tisuću i dvije stotine autobusa, a osobne utomobile nitko nije ni brojio. Pisalo se da ih nije bilo manje od 250 tisuća. Naime, prostor koji su hodočasnici pokrili na mjestu „Grguru“ obuhvaća oko 100 tisuća četvornih metara. A sam gradić Nin ni časa se nije praznio.
Neovisno od toga je li ih bilo više ili manje od 250 tisuća, činjenica je kako do toga susreta u Ninu nikada nije bilo više Hrvata na nekom crkvenom skupu, kao u Ninu. Svi su odavali priznanje Zadarskoj nadbiskupiji i njezinom Središnjem odboru koji je uspio prethodnim informacijama i vođenjem na samom mjestu izbjeći svaku znatniju nezgodu, te omogućiti dostojanstvenost slavlja i njegovu sadržajnost. Brojni su mediji isticali pohvalu Ninjanima, na čelu s tadašnjim župnikom don Čedom Šuprahom, koji su, kako bilježe kroničari, svojom „spremnom gostoljubivošću nadmašili potrebe i zahtjeve hodočasnika“.
Spominjući sa zahvalnošću „Branimirovu godinu“ u sklopu veleslavlja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata[8], i nakon četiri desetljeća osjećamo dug zahvalnosti prema svima koji su planirali, organizirali i vodili taj devetgodišnji program hodočašćenja. Posebice ondašnjim vrijednim pastirima, biskupima i svećenicima, koji su pomogli vjernicima sačuvati odanost i vjernost Crkvi i Petrovu nasljedniku u onim teškim trenutcima iskušenja. Nije pretjerano reći kako sadašnja nacionalna suverenost i samostalnost duguje mnogo tim događajima i njezinim zauzetim pojedincima. Kao duhovni slijednici baštine koju su nam namrli naši stari, priključujemo se onim tisućama Marijinih štovatelja koji su srcem i vjerom klicali, molili, pjevali i zahvalno ponavljali Gospin hvalospjev „Veliča duša moja, Gospodina“, jer „velika nam djela učini Svesilni“. Hvala.
Šibenik, 28. studenog 2018. -Svećenička rekolekcija
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
[1] Predavanje na svećeničkoj rekolekciji u Šibeniku, 28. studenoga 2018.
[2] Osnovne podatke o „Hrvatskom proljeću“ mogu se naći u: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=26516
[3] O značenju Zvonimirove „Zavjernice“ uz njegovo krunjenje može se pročitati u uratku objavljenom na stranica „Hrvatskoga povijesnoga portala“ pod naslovom: Zvonimirova krunidbena zavjernica – trijumf Grgura VII. Vidi: http://povijest.net/zvonimirova-krunidbena-zavjernica/
[4] Na početku posjeta Ad limina apostolorum biskupa članova Hrvatske biskupske konferencije u ponedjeljak 12. studenog biskupi su nakon mise na grobu sv. Petra otvorili ploču-zahvalnicu za sva djela papa i Svete Stolice za hrvatski narod. Vidi: https://ika.hkm.hr/vijesti/hrvatska-spomen-ploca-u-bazilici-sv-petra-u-vatikanu/
[5] Opširno tekstualno i slikovno izvješće može se naći u monografiji većega formata: „Branimirova godina – od Rima do Nina“, Zadar 1980, str. 328
[6] Ovdje se donosi samo kratki izvadak iz dužeg pozdrava kojega je imao krad. Franjo Kuharić. Cijeli govor može se naći u monografiji „Branimirova godina – od Rima do Nina“, Zadar 1980, str. 58.-63.
[7] Riječi svetoga Ivana Pavla II. mogu se naći na stranicama monografije „Branimirova godina.., nav. dj. str. 64.-65.
[8] Valja ovdje imati u vidu kako se o tom „projektu veleslavlja“ nije odmah išlo u javnost. Najprije je na inicijativu ondašnjeg splitsko-makarskoga nadbiskupa Frane Franića osmišljena tisućita godišnjica gradnje crkve Gospe od Otoka, a tek uoči jubilejske godine objavljena je namjera kako će se krenuti obilježavati 13 stoljeća kršćanstva u hrvatskom narodu. Slavlje solinskog jubileja zapravo bio je prvi vidljivi tračak demokracije. Dr. don Drago Šimundža smatra kako je tim „solinskim slavljem Crkva izišla iz anonimnosti na društvenu scenu u ondašnjoj SFRJ“, a to iskustvo dobro će poslužiti u daljnjim susretima kroz devet godina hodočašćenja.
Vidi: http://misija.slobodnadalmacija.hr/bastina/clanak/id/25531/PRIJE-40-GODINA-U-SOLINU-Trinaest-stoljeca-krscanstva-u-Hrvata