Devedeseta godišnjica smrti dubrovačkog biskupa Josipa Marčelića svečano je obilježena u subotu 3. studenoga u njegovoj rodnoj župi Gospe od Ružarija u Preku na otoku Ugljanu.
Svečano misno slavlje u preškoj župnoj crkvi Gospe od Ružarija, gdje se u lijevoj pokrajnjoj lađi crkve nalazi grob biskupa Marčelića, predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a propovijedao je dubrovački biskup Mate Uzinić.
Mons. Marčelić, duhovni velikan Crkve u Hrvata bio je dubrovački biskup 34 godine, od 1894. do 1928. g., ujedno glavna podrška i pomoć bl. Mariji Petković za utemeljenje njene Družbe. Na poticaj biskupa Marčelića koji je imao osjetljivost za socijalno ugrožene, Petković je na blagdan Blagovijesti 1919. g. postavila temelje redovničke zajednice Kćeri milosrđa Sv. Franje, a na blagdan Sv. Franje 4. listopada 1920. g. utemeljila je Družbu Kćeri milosrđa.
Stoga je slavlje okupilo brojne redovnice iz cijele Provincije Krista Kralja, iz 25 zajednica te Družbe, pridošle s provincijalkom s. Emilom Barbarić iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva, jer se smatraju duhovnim kćerima i biskupa Marčelića. Svakom sudioniku proslave redovnice su darovale moći blaženice Petković.
Biskup Marčelić je neslužbeni suutemeljitelj Družbe Kćeri milosrđa i preški sumještanin koji nas je o devedesetoj godišnjici svoje smrti okupio u mjestu svoga rođenja, crkvi svoga krštenja i u blizini svojih posmrtnih ostataka koji čekaju uskrsnuće, rekao je biskup Uzinić u propovijedi.
U svjetlu poticaja ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ koji oslikava i u misi navješteni evanđeoski poziv onima koji su zauzeli zadnje mjesto, da dođu naprijed, mons. Uzinić potaknuo je na razmišljanje o životu biskupa Marčelića, njegovom načinu da poziv otkrije i prenese drugima. U prvom čitanju navještena je Poslanica Filipljanima apostola Pavla, pa je biskup Uzinić osobnost Marčelića u trideset i četiri godine njegovog plodnog i neumornog djelovanja sabrao u četiri karakteristike koje ga približavaju primjeru sv. Pavla.
Prva sličnost sa sv. Pavlom su njegove osobne značajke. Don Stanko Lasić, autor kratkog životopisa Marčelića, piše da je biskup Marčelić „zračio plemenitošću, ljubavlju, nesebičnošću i učenošću. I dodaje ono što je svojstveno sv. Pavlu, da je označio jedno vrijeme i na nj utjecao, ističući da je snaga narodnog jedinstva i zalog njegove opstojnosti“ rekao je mons. Uzinić.
Druga sličnost sa sv. Pavlom je pedeset pastirskih poslanica Marčelića „u kojima je taj revni i učeni biskup tumačio evanđelje Isusa Krista kao profesor, dakle znanstveno utemeljeno i kao zauzeti pastir koji je vodio računa o situaciji onih koji su mu povjereni. Te se poslanice odlikuju jasnoćom, kratkim rečenicama, čestim usporedbama iz života. Razumljive su svim slojevima društva, odišu evanđeoskim duhom, imaju pred sobom stvarne ljude s konkretnim problemima i teškoćama, utemeljene su na Svetom pismu“ rekao je biskup Uzinić.
Treća sličnost Marčelića sv. Pavlu su njegovi pastirski pohodi. „Sv. Pavao je nekoliko puta došao do kraja tada poznatog svijeta, a biskup Marčelić je devet puta došao do kraja svake župe Dubrovačke biskupije, u svakoj župi ostajao je više dana. I ništa ga nije moglo u tom poslu spriječiti, kao što ni sv. Pavla nisu poteškoće mogle spriječiti u njegovom misionarskom djelovanju. Obilazio je župe, crkve, kapele po brdima i poljima. U susretima je bio ljubazan, jednostavan, pristupačan. Za svakoga je imao lijepu riječ. Njegovi pastirski pohodi bili su zapravo duhovna obnova i misije konkretne župe“ istaknuo je mons. Uzinić.
Četvrta sličnost sa sv. Pavlom, „zahvaljujući kojoj i imamo prvu hrvatsku blaženicu, bl. Mariju Propetog Isusa iz Blata i redovničku kongregaciju Kćeri milosrđa koja je svojim plodnim radom došla do krajeva svijeta, njegova je sposobnost uočiti poziv drugoga, pratiti taj poziv svojim molitvama i pismima i u trenutku kad za to dođe vrijeme, toj konkretnoj osobi znati odlučno reći: Prijatelju, pomakni se naviše!“ rekao je biskup Uzinić, poručivši: „Moram priznati da me osobno impresionira dar koji je imao biskup Marčelić za uočiti potencijal poziva koji je u sebi nosila bl. Marija Propetog; da on starac biskup uočava jednu malu djevojčicu, otkriva profinjenost njenih ideja, misli, darova i onda jednako profinjeno prati taj poziv, tom pozivu pomaže da se razvije, da izraste, da Mariji koju je otkrio i pratio, pomogne da odgovori na poziv koji Bog ima s njom, da ona sama dođe do odgovora na taj poziv, ponizno priznajući da je to njezin, a ne njegov poziv“.
U tom kontekstu mons. Uzinić citirao je dio iz Marčelićevog prvog sačuvanog pisma Mariji Petković, datiranog 19. rujna 1918. g.: „Više puta sam ti piso, sve više o tvojoj dobroj volji, u tomu treba da budeš sasma slobodna i da se slobodno odlučiš, onda ćeš biti kašnje mirnija i kod Boga ćeš imati više zasluga, bit će sve tvoje. Bog nas ljubi, al’ časti našu slobodu. Što slobodno odlučimo, to mu je najdraže. Kažem ti što mislim i donekle želim, ali moja nije konačna. Ti treba da odlučiš“.
U Pavlovu rečenicu ‘Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak’ moguće je sažeti i život blagopokojnog biskupa, rekao je mons. Uzinić, istaknuvši da je Marčelić u svom zauzetom radu, poput sv. Pavla dozvolio da se u svemu veliča Krist njegovom posvemašnjom odvažnošću.
Pavlov život u Kristu značio je novi iskorak Crkve u suočavanju s izazovima svijeta. To je Pavao činio „neumorno, riječju i svjedočanstvom života, po svojim pismima i poslanicama koja su postala sastavni dio Svetog Pisma, a time i Božja poruka spasenja svim ljudima i svim vremenima. Činio je to i izborom učenika koje je znao prepoznati, izdvojiti i osposobiti da se, kad se dogodi ono što je želio, a želio je otići i biti s Kristom jer to je puno bolje, može nastaviti na svaki način Krist navješćivati“ rekao je biskup Uzinić. Sve to primjenjivo je i na osobnost biskupa Marčelića, u njegovom prepoznavanju poziva Marije Petković.
„Izražavajući preko potomaka i nasljednika zahvalnost Dubrovačke biskupije onima koji su nam darovali toga iznimnog čovjeka i biskupa, a osobito njemu samome za nesebično biskupsko služenje, želim i u njegovom životu prepoznati milosni dar Duha Svetoga i poziv: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’.
Taj se poziv očitovao preko njegove obitelji, koja se odlikovala radinošću i poštenjem. U njoj je vladao hrvatski osjećaj mjere, reda i odanosti temeljnim vrijednostima među kojima je bila vjerska ukorijenjenost prenošena od koljena na koljeno kao najveća svetinja. Taj se poziv pretvorio najprije u poziv biti kršćanin koji se nakon osnovne škole u rodnom Preku, pretvorio u poziv na svećeništvo.
Vjerojatno je i izbor njegovog nadbiskupa da ga pošalje na postdiplomski studij u Beč bio plod tog poziva, a ne njegovih ambicija, kao i to da je po završetku studija imenovan profesorom, zatim i rektorom zadarske teologije“ rekao je mons. Uzinić, istaknuvši kako ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ znači i odluka pape Lava XIII. da Marčelića 1893. g. imenuje upraviteljem Kotorske biskupije i naslovnim biskupom Tanskim, a 18. svibnja 1894. g. dubrovačkim biskupom. U Dubrovnik je došao 24. lipnja 1894. g.
„Kao nasljednik biskupa Marčelića i diveći se njegovoj pastirskoj službi, htio bih i sam biti poput njega. Možda se i vama u vašim zvanjima javlja sličan osjećaj. Ali mi ga ne možemo imitirati“ rekao je dubrovački biskup, podsjetivši na misao pape Franje iz njegove pobudnice o svetosti ‘Gaudete et exsultate’: „Postoje svjedočanstva koja su korisna i poticajna, ali nismo stvoreni zato da imitiramo nekoga drugoga, jer bi nas to čak moglo dovesti do toga da se udaljimo od jedincatog i točno određenog puta koji Gospodin za nas čuva“.
„Možemo prepoznati svoj put i na tom putu, poput sv. Pavla i tolikih drugih kroz povijest Crkve, među kojima su i blagopokojni biskup Josip Marčelić i bl. Marija Propetog Isusa Petković, dati najbolje od sebe u ostvarenju svog poziva. Neka nas u tom nastojanju prati molitva blagopokojnog biskupa Josipa i zagovor bl. Marije Propetog Isusa Petković“ potaknuo je biskup Uzinić.
Prigodnu riječ na početku mise uputila je provincijalka s. Emila Barbarić. Rekla je da je Marčelić svećeničko poslanje živio svjedočkim duhom, biskupsko poslanje vjerno je i marljivo opsluživao.
„U poslanicama je hrabrio svećenike i vjernike bodreći ih na putu svetosti. Ponajviše su mu na srcu bili siromasi kojih je osobito bilo u vrijeme Prvog svjetskog rata i poraća. Za njih se očinski skrbio i tražio načina kako bi im se što više i bolje pomagalo. Osnivao je katolička društva, udruge i zaklade da se može organizirano što više doprinijeti socijalnoj pravdi i duhovnom jačanju nevoljnika“ rekla je s. Emila, istaknuvši da su Marčelić i bl. Marija Propetoga „dvoje velikana naše Crkve koji su u suradničkom zajedništvu kročili dio svoga životnog puta u nasljedovanju Krista.
Neka nam to bude poticaj da te velikane našeg naroda nasljedujemo u njihovoj vjernosti Kristu i otvorenosti Duhu Božjemu“ potaknula je provincijalka Barbarić. Istaknuvši da je njihove živote obilježavala dobrota i milosrđe, poželjela je da ih nasljedujemo u karizmi milosrđa i otvorenosti za Božja nadahnuća.
Na počeku mise nadbiskup Puljić izrazio je radost zbog dolaska biskupa Uzinića u Preko. „Okupili su nas veliki biskup Marčelić, nekadašnji profesor i rektor bogoslovije u Zadru, zatim biskup kotorski pa biskup dubrovački i njegova vjerna suradnica Marija Propetoga Isusa, koju je on kao ondašnji biskup pažljivo i pozorno slušao. Iako je bila velika razlika u njihovoj dobi, jako je uvažavao njena razmišljanja i nadahnuća Duha Svetoga. I ona je njega slušala, s njime surađivala i smatrala ga zapravo suutemeljiteljem Družbe Kćeri Milosrđa“ rekao je mons. Puljić.
Na kraju mise zadarski nadbiskup podsjetio je na veličinu sv. Ivana Pavla II. koji je beatificirao Mariju Propetoga Petković i na papine riječi: „Dugo sam vremena želio posjetiti Dubrovnik. Ta se moja želja ispunila“, koje je rekao za svoga pohoda Dubrovniku 2003. g. „Dubrovčani su mu iz zahvalnosti uklesali te riječi u Gružu na tornju crkve u čijoj je blizini bila svečanost papinog pohoda i u samom gradu na zvoniku“ rekao je mons. Puljić. U zahvalnosti svetom papi za divno sjećanje povezano i uz hrvatsku blaženicu Petković, mons. Puljić je molio da nas štite njihov zagovor i blagoslov. 
U misi su sudjelovala i djeca osmoškolci iz župe sv. Josipa s Trešnjevke iz Zagreba i iz Srednje škole Novska, pobjednici kviza o biskupu Marčeliću koji je 27. listopada održan u Dubrovniku. Na kraju mise mons. Puljić izmolio je odrješenje za pokojne na grobu mons. Marčelića gdje su se okupili koncelebranti, a nakon mise i redovnice i ostali puk. Iznad groba podignut je oltar Marije Propetoga kojeg resi velika slika blaženice kojoj su u čast redovnice otpjevale pjesmu.
Provincija Krista Kralja ima 139 redovnica, a sestre djeluju u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Kanadi, Njemačkoj i u Srbiji. U svijetu je 340 redovnica Družbe Kćeri milosrđa.
Prigodnu riječ na početku mise uputio je i preški župnik Boris Pedić koji je rekao da preški puk u blaženstvo nosi lik svoga sina biskupa iz našeg maloga mista kojega se sjećamo i častimo u memoriji. „Otvoren vodstvu Duha Svetoga i sa željom da naš hrvatski narod iznjedri svoju žensku redovničku družbu, zahvaljujući želji i težnji djevojke iz Blata, Marije Petković, suutemeljio je Družbu Kćeri milosrđa sv. Franje“ rekao je don Boris.
Na kraju mise u obraćanju prisutnima, Marčelićev nećak Zdravko Klarin apelirao je da se na službu u župu Preko, kao znak i poštovanja korijena odakle je biskup Marčelić potekao i u zahvalnosti za njegov doprinos utemeljenju Družbe, u župu Preko vrati barem jedna redovnica iz Družbe Kćeri milosrđa. Trenutno četiri sestre djeluju u njihovom samostanu u Ugljanu. U misi je sudjelovao i Jure Brižić, načelnik Općine Preko.
Josip Grgur Marčelić rođen je 23. ožujka 1847. g. u Preku, a umro je 31. kolovoza 1928. g. u Dubrovniku. Za biskupa je zaređen 12. veljače 1893. g. u Zadru, pod geslom ‘In cruce salus – u križu je spas’, s grbom u kojemu se prepoznaje Kristova lađa, Crkva u oluji, koja spas vidi u križu obasjanom uskrsnim svijetlom.
Doktorat iz teologije obranio je na Bečkom sveučilištu. Za profesora Novog zavjeta na Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru 1873. g. imenuje ga zadarski nadbiskup Petar Dujam Maupas, a poslije i rektorom Bogoslovije. Marčelić se isticao u borbi za glagoljicu, a 1901. g. pokrenuo je List Dubrovačke biskupije.
Zaslugom biskupa Marčelića izgrađene su crkve u Smokvici, Račišću, Majkovima, Vitaljini, Gornjem Brgatu, Osojniku, Dubi Pelješkoj i Trpnju. Obnovio je dubrovački katedralu postavljajući veliki oltar s jubilarnim križem, kipove sv. Josipa i sv. Vlaha te deset kipova na krovu katedrale, djelo kamenoresca Marina Radice iz Korčule. Obnovio je i glavni oltar, a na zid iza oltara ugradio Tizianov poliptih Marijina Uznesenja.
Marčelić je dao napraviti novu propovjedaonicu, kipove sv. Ane i sv. Katarine i oltarić s kipom sv. Antuna, djelo kamenoresca Marina Radice. Njegova osjetljivost prema socijalno ugroženima potvrđena je i službom predsjednika “Javne dobrotvornosti” koja je 1906. g. osnovala pučku kuhinju i izdržavala zaklonište sirota koje su vodile Službenice milosrđa. Dječje zaklonište osnovano 1894. g. biskup Marčelić podigao je na razinu Zavoda. Za vrijeme Prvog svjetkog rata bio je predsjednik Crvenog križa.
Slavlje je pjesmom obogatio preški župni zbor Gospe od Ružarija.
Ines Grbić
Foto: I. Grbić