Raspjevana duša starca Šimuna moli i zahvaljuje
1. Blagdan svetoga Šimuna vraća nas našim vjerskim i biblijskim, ali i narodnim korijenima. Biblijsko izvješće veli kako su Marija i Josip donijeli Isusa u hram izvršiti ono što je propisivao Mojsijev zakon. I dok su oni to činili, ususret im dolazi časni starina, pun vjere i Duha Božjega. Ime mu je bilo Šimun, a Luka bilježi da je bio „pravedan i bogobojazan“. Tom svetom starcu Duh Sveti je objavio da neće umrijeti dok ne vidi Mesiju. Vođen tim obećanjem došao je u hram, baš kad su ondje bili Josip i Marija s malim Isusom na rukama. Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Dijete i predstavio ga kao „svjetlo na prosvjetljenje narodâ i na slavu puka Izraelskoga“. No, sveti je starac predvidio kako će Mesija biti i „znak osporavan“ (signum contradictionis), te da će i njegovoj majci Mariji mač dušu probosti (Lk 2, 22-35).
I dok slavimo njegov blagdan, prisjećamo se onog svečanog susreta s Mesijom kojega je prije četiri i po stoljeća nagovijestio prorok Malahija kad je zapisao: I doći će iznenada Gospodin u svoj Hram. A petsto godina kasnije evanđelist Luka to opisao gotovo istim riječima: Poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kao što piše u Zakonu Gospodnjem. Podudarnost evanđelja s proroštvom potvrđuje da Bog svoja obećanja ne zaboravlja. Evanđeosko izvješće puno je neodoljive čežnje i hramske svečanosti. Svojom milinom i jednostavnošću nosi nas u božićno i bogojavljensko ozračje. No, ovaj put naglasak je na Mesiji koji pohađa hram i one koji su s hramom povezani. Naime, dok u vrijeme Božića i Bogojavljenja Novorođenomu hodočaste ljudi, pastiri i mudraci, danas mladi Mesija pohađa stare ljude, ide u susret starcu Šimunu i Ani, revnim pohoditeljima hrama.
2. Njih dvoje, dakle, na zalazu svog zemaljskog hoda kliču od radosti i Bogu zahvaljuju na daru toga milosnoga susreta. A on kao „mlado sunce s visine“ (Lk 1,78) tek je na pomolu, na početku svoga mesijanskoga poslanja. Zahvalan svojim roditeljima, koji su ga dopratili u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu prema Mojsijevu Zakonu, širi ruke i blagoslivlja ovo dvoje staraca, revnih pohoditelja hrama. U ovom simboličnom događaju vidimo ne samo ljepotu liturgijskog čina u hramu, nego i znakovitost susret stare i mlade generacije na tom svetom mjestu. I dok osjećamo aktualnost toga čina, pitamo se koliko su današnji roditelji svjesni da su njihova djeca Božje vlasništvo koje im je povjereno kao skupocjeno blago?! Koliko se očevi i majke trude primati iz Božjih ruku dar novoga života, te svakog dana upućivati molitvu Svemogućemu za dar djece?! Znaju li današnji roditelji povesti svoju djecu u hram Gospodnji kako bi tamo s braćom u vjeri molili i s oduševljenjem pjevali: „U hram ćemo Gospodnji radosno ići!“ Ili tu svoju odgojnu funkciju prepuštaju drugima: bakama, tetama i katehetama?!
Raspjevana duša starca Šimuna na kraju života zahvaljuje riječima predanja: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru u miru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje“. Što je Šimuna dirnulo pa je dao oduška srcu svome? Ganula ga je nazočnost mlade obitelji koja dolazi u Hram i prinosi Bogu svoga Prvorođenca. Koga ne bi dirnule bezazlene oči djeteta koje roditelji prikazuju Bogu?! Posebice pak dirnula ga je činjenica što mu je bilo objavljeno da neće umrijeti prije nego vidi Mesiju. I, evo, došao je taj čas. Zbog toga zahvalna srca i ozarene duše pjeva i moli. Ovdje bismo se mogli još zapitati: Znaju li suvremene obitelji obići s djecom svoje stare, djedove i bake; i obradovati ih češće dječjom radošću i spontanošću njihove duše?! Kakav je općenito naš stav prema starijoj populaciji? Imamo li vremena i srca da ih obiđemo, pomognemo u njihovim potrebama ili barem upitamo, kako su?!
3. U ovom Gospinom mjesecu krunice kada slavimo i blagdan svetoga Šime, želimo zahvaliti Gospi i svetom Šimi za sve što su učinili našem narodu, gradu i nadbiskupiji tijekom prošlih stoljeća. Posebice u danima Domovinskog rata kad smo proživljavali pravu Kalvariju. Ali, vjerujući u njihov moćni zagovor nismo se predavali, niti gubili nadu. S krunicom u ruci i oko vrata borili smo se protiv zla i uništavanja. Uz njihovu pomoć i zagovor, u znaku krunice prepoznali smo pravu snagu i osvojili slobodu. Jučer smo se sjetili zračnoga napada na Banske dvore s nakanom likvidacije Predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, što je ubrzalo donošenje odluke o raskidu državnopravnih veza s Jugoslavijom. A to se dogodilo na današnji dan, 8. listopada 1991., uz blagdan sv. Šime. Zapravo dva su važna datuma naše nedavne prošlosti vezana uz zaštitnike naše Nadbiskupije: Dan neovisnosti, evo, slavimo vezan uz blagdan svetoga Šime, a dan međunarodnoga priznanja, 15. siječnja, uz blagdan naše zaštitnice svete Stošije. Tako su, uz Mariju našu zagovornicu i odvjetnicu, čiju su krunicu nosili naši branitelji oko vrata, i zadarski sveti zaštitnici umreženi u važne događaje iz nedavna prošlosti.
Uz zahvalnost svim našim zaštitnicima molimo danas pokrovitelja svetoga Šimu neka nam pomogne posvetiti malo više vremena i pozornosti našoj djeci, obiteljima i starijima. Posebice pak važno je i potrebno naći vremena da se osobno i zajednički dnevno obraćamo molitvom našem nebeskom Ocu koji je htio da njegov Sin postane čovjekom. Neka Isus, koji je bio članom ljudske obitelji, sada blagoslivlja sve naše obitelji. On, koji se rodio i proživio ljudski život, spreman je svakoga časa pomoći očevima i majkama da budu i ostanu vjerni u ljubavi, postojani u molitvi i gorljivi u djelima dobrotvornosti. Molimo, dakle, danas našega osobitoga Pokrovitelja neka nam pomaže da ne zaboravimo važnu molitvenu i sakramentalnu dimenziju kršćanskoga života kako bismo riječju i primjerom svjedočili svoju vjeru, te u trajnom zajedništvu Katoličke Crkve mogli uživati obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, sloge i mira ovdje na zemlji, a u nebu vječno spasenje. Pravedniče, sveti Šime, slavimo ti sveto ime! Slavimo ti svete kosti, ti nas čuvaj u milosti! Zaštitniče malenih, čuvaru svetoga hrama, uzore svećenika, utjeho i nado starih i bolesnih. I moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Crkva Sv. Šime, 8. listopada 2018.