DAN SJEĆANJA, Škabrnja, 18. studenoga 2010.,
Nadbiskupova homilija na euharistijskom slavlju
(Čitanja: Dj 28, 11-16; 30-31; Mt 14, 23-33)
1. Mjesec listopada i studeni 1991. ne možemo i ne smijemo zaboraviti. To su dani teških stradanja diljem Hrvatske. Žitelji Zadra, Škabrnje i drugih mjesta ove nadbiskupije strepili su u tami skloništa i podruma, prisiljeni na oprezni hod od portuna do portuna. Jer, nije se znalo odakle će granata grunuti: iz zraka, s mora, iz vojarne Zemunika ili sa Šepurine. Tko pročita kroniku iz toga vremena od prije 19 godina, vidjet će kako je strašno bilo razaranje i kuća i spomenika dok su granate padale na Bokanjac, Bibinje, Ploče, Dračevac, na Paški most, Crno i Gaženicu, Zemunik i Briševo, Poličnik i Sukošan, Galovac, Škabrnju, Murvicu i Posedarje, Starigrad, Pridragu i Nadin. Dežura se i sluša radijska izvješća, diskutira se i moli. Skloništa su postala male kapele gdje se krunicom vapije Gospi, a i zapjeva koja pobožna ili rodoljubna. Svi smo u molitvi i trpljenju bili skupa s Marijom majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji nam ulijevali zraku nade i svjetlost. Kako bi se izdržalo i obranilo grad do udara Oluje i sunca slobode.
Toga se, evo, danas sjećamo s pijetetom i zahvalnošću.
Naša stradanja, žrtve i boli donosimo ovdje na oltar gdje se prinosi žrtva Novoga zavjeta. A sveta misa koju slavimo najviši je žrtveni dar zahvalnosti. Ona ima svoj uhodani protokol. Započinje znakom Oca i Sina i Duha Svetoga, pokajničkim činom i zbornom molitvom kojom Bogu upravljamo naše želje i zahvale. Mi dakle Bogu govorimo, a on sluša. Nakon toga Bog govori nama po tekstovima Sv. Pisma, a mi pozorno slušamo.
2. Liturgijski kalendar danas predviđa spomendan posvete bazilika sv. Petra i Pavla. Ovaj nas spomendan vodi u duhu do Vječnoga grada gdje su poginuli apostolski prvaci, a nad njihovim grobovima nikle veličanstvene bazilike, na Vatikanskom brežuljku i na Via Appia izvan zidina. Matej donosi zgodu o lađi u kojoj su bili apostoli na Tiberijadskom jezeru koju valovi nemilosrdno šibaju. Apostoli su u strahu kako doći do obale. A onda o četvrtoj noćnoj straži, a to bi bilo oko tri po ponoći, Isus se po valovima primiče i veli im: Ja sam, ne bojte se! Apostoli sumnjaju iako ga prepoznaju. Zbog toga Petar veli: ‘Ako si ti Gospodine, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi’. I poče hodati po valovima. Ali, zbog vjetra koji je sve više puhao, poboja se, posumnja i počne tonuti. A kad mu je voda stigla do grla, zavapi ‘Gospodine, spasi me!’ U velikim neprilikama obično velimo: ‘Voda mi je došla do grla!’ Time zapravo kažemo kako su poteškoće tolike da nam prijeti opasnost od gušenja. Voda je simbol neukrotive snage pa se čovjek pred njezinim opasnostima osjeća ugroženim. Zato pomorcima uvijek želimo ‘mirno more’. U tom kontekstu lako je razumjeti i strah koji su proživljavali Petar i apostoli na Genezaretskom jezeru.
Istina, čovjek često misli na Boga samo kad se dogodi nešto što ga izlaže opasnostima života: morski valovi, oluja i grmljavina, potresi i ratovi. To su, međutim, oblici poganskog vjerovanja jer su rezultat straha. Kršćanstvo nije religija straha, nego slobode i ljubavi, nade i povjerenja. Zato nije dobro govoriti djeci kad grmi ili nevrijeme vlada da se ‘dragi Bog ljuti’. Ili pak potres i druge elementarne nepogode tumačiti kao ‘Božju kaznu’. Jer, kršćanski Bog nije Bog straha, niti Bog osvete. Ne, on je Bog dobrote, blagosti i ljubavi. Petar, koji je iskreno volio Isusa, prošao je tu školu vjere. U njoj je rastao i sazrijevao, pa je od sumnjivca postao stijena na kojoj je Gospodin sagradio Crkvu svoju. Na kraju nije dopustio da ga ikakav strah rastavi od Krista. Neustrašivo je podnio i mučeničku smrt na Vatikanskom brežuljku gdje je sagrađena veličanstvena bazilika koje spomen danas obilježavamo. Petar je slika svih nas. Kad smo u nevolji, lako se pokolebamo. Dolaze i na nas različiti udarci života kao i ona oluja na apostole na Genezaretskom jezeru. Iako Isusa ne možemo sresti, kao Petar na valovima našega života, ipak u vjeri znamo da je on tu, kraj nas; u našoj blizini. To nas tješi i snagu nam daje.
3. Pripovijeda se kako je neki Josip Harrus 14. kolovoza 1958. u zračnoj luci u New Yorku čekao zrakoplov iz Amsterdama. S buketom ruža je došao pred majku koja je putovala s drugih 99 putnika. Pogledava na sat, ali zrakoplova nema. Nitko i ne sluti kako zapravo i ne će dočekati svoje jer zrakoplov se srušio blizu Irske. Nitko od putnik nije preživio. Josipa je strašno pogodila vijest. Ali, nije pao u očaj. Nije izgubio pouzdanje u Boga. Vraćajući se kući, svratio je u obližnju crkvu pomoliti se za svoju poginulu majku. A buket ruža, koji joj je bio namijenio, položio je pred kip nebeske majke Marije. Nakon molitve otišao je utješen. Ni u najtežem trenutku nije dopustio da ga svlada očaj, nego je i kroz tu oluju života prošao s vjerom u Boga koji svoje ne zaboravlja.
Maloprije smo čitali odlomak iz Matejevog evanđelja u kojem Isus nakon čudesnog umnoženja kruha, prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko. Nije li to slika onoga, što u nama treba izvesti euharistija? Ona nas čuva ovdje i vodi prijeko, u onostranost, s onu stranu prostora i vremena. A lađa? To je Crkva Božja na uzburkanom moru povijesti! Kad lađa na moru bijaše šibana valovima… dođe on k njima hodeći po moru. On svojih ne ostavlja. Prati ih izbliza. Ljudima je bliži od njih samih, rekao bi sv. Augustin. Ne gubimo se, dakle, na vjetrometini bespuća; nego krenimo njemu u susret! Tko ima snažnu vjeru, kadar je sve pobijediti: i morske valove očaja i tuge, kao i napasti zavođenja i grijeha. Jer, zna da je Božja ruka uz njega, kao što je i Isusova bila uz Petra. Zna da se bez te ruke tone, a s njom nadvladavaju svi valovi i oluje života.
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski