Nadbiskupova riječ redovnicama na rekolekciji, 17. studenoga 2010.

posted in: Uncategorized | 0

 

Nešto o posvećenom životu

 1. Ovim kratkim priopćenjem htio bih zahvaliti skupa s Vama, dragi redovnici i redovnice, na Božjem daru posvećenog života. Redovništvo je usko povezano s poviješću Europe. Ono je odigralo odlučujuću ulogu u oblikovanju ovog našeg kontinenta preko kulture, običaja, školstva i odgoja. Bilo bi zanimljivo prelistati stranicama povijesti i iščitavati razloge i pojavak pojedinih redovničkih zajednica. Otkrili bismo tako da je redovništvo većim dijelom bilo pokazateljem promjenljivih vremena i smjerokazom u nova stoljeća.

Pojava sv. Benedikta s klasičnim “ora et labora” bila je poput socijalnog stabilizatora u doba velikih seoba naroda. Njegova monaška tradicija utisnula je svoj pečat na rano srednjovjekovno agrarno društvo. Prosjački pokret sv. Franje i sv. Dominika poprima svoj unutarnji i vanjski oblik s nastankom gradova i urbanog civilizacijskog života u kasnom Srednjem vijeku pri izlasku iz feudalizma. Družba sv. Ignacija iz Loyole dobiva svoj povijesni profil početkom modernog vijeka u duhovnom srazu s izazovom reformacije i misijskih krajeva. 19. stoljeće obilježeno je osnivanjem mnogih ženskih grana apostolskog obilježja s ciljem ublažavanja vjerskih i socijalnih problema koje je sa sobom donijela industrijalizacija.

U ovom sadašnjem vremenu u kojem se nalazi Europa proživljavamo neku vrstu “izgona duhovnih evanđeoskih vrednota”. Živi se kao da Boga nema, a za duhovne stvarnosti nema “interesa na tržištu”. Čini nam se da se sada pojavljuju novi aeropazi gdje bi redovnici trebali biti “kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta”, te svjedočiti poput sv. Pavla na Aeropagu u Ateni. Ti “novi aeropazi” su npr. sveučilišta, škole, istraživalački centri, novinske kuće, krugoval, dalekovidnica i mnoge druge kulturne institucije.  

2. Istina, često izgleda kao da je Europa umorna, da su redovnici zbunjeni, da kršćanstvo ništa novog ne nudi. Onima koji su držali da je kršćanstvo “zastarjelo”, umorno i na isteku snaga G. Bernanos je nekoć uzviknuo: “Evanđelje je mlado, samo vi ste stari!” Redovita Sinoda biskupa o posvećenom životu, na kojoj sam imao čast sudjelovati u ime naše BK, izrazila je vjeru i nadu u preobražavajuću snagu i vitalnost posvećenog života. Posvećeni život je sastavni dio Crkve i njezinog poslanja u svijetu. On je nužno vezan uz njezinu povijest. Zato, dok je Crkve, bit će i posvećenog života, jer Crkva je sveta. Brojnost i raznolika orijentiranost pojedinih redova očituje se:

–       od tišine samostanskih ćelija do aktivnog apostolskog uranjanja u napučenim čet­vrtima velikih gradova;

–       od razmatranja i kontemplacije do apostolata i akcije;

–       od povlačenja iz svijeta do stvaralačkih nastupa u obavijesnim sred­stvima;

–       od monaške stabilnosti do misionarske pokretljivosti i mobilnosti.

Da bi se danas ostvarila vitalnost posvećenog života, kao i nova evan­gelizacija, potrebna je prema posino-dalnom dokumentu “Vita consecrata” četverostruka vjernost:

1. Vjernost Kristu i Evanđelju     

2. Vjernost Crkvi i njezinom misijskom  

     poslanju

3. Vjernost idealima posvećenog života i

     karizmi osnivača  

4. Vjernost čovjeku svog vremena

Svjesni svega toga, sinodalni su oci svoju poruku svijetu, redov­nicima i ljudima dobre volje obilježili radošću zbog činjenice postojanja posvećenog života. “Posvećeni život u tijeku cijele crkvene povijesti bio je živa prisutnost dje­lovanja Duha Božjega, povlašteni prostor ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao svjedočanstvo božanskog nauma da od čovječanstva učini veliku obitelj djece Božje”. Taj isti Duh, zaključuju svoju poruku biskupi, “neće prestati upravljati svoju Crkvu novim i drevnim oblicima neiscrpne svetosti”.

Koja su očekivanja od redovnika danas? Što može očekivati od njih Crkva u Hrvata u ovo naše izazovno vrijeme? Provido-nosno je da se u ovo znakovito vrijeme pravog “veleprevrata” Crkva prije šesnaest godine sabrala s četiri strane vjetra da razmotri ulogu posvećenog života. Poznato je, naime, da su Bogu posvećene osobe kao i pojedini redovi u povijesti Crkve često odigrali ulogu putokaza. Bili su “kritička svijest i savjest” svojih suvre­menika. Oni su znali u ime Isusovog siromaštva i osobnog opredjeljenja za prezrene i napuštene optuživati bogataše i “uznemirivati knezove očekiva­njem parusije”. Nisu se bojali kritizirati život kršćana kad je on počivao “na očijukanju s državnom moći”. Bili su svjesni da se u ime Isusovo ne mogu ni s kim praviti kompromisi.

3. Kad sam bio na jednom skupu redovnika u Dubrovniku predavač je u svom izlaganju postavio znakovito pitanje: ‘Znaju li redovnici sanjati budućnost?’ U kontekstu toga pitanja spomenuo bih kako su neki sinodalni oci govorili o redovnicima kao o ‘svojevrsnim sanjarima’ (biskup kapucin Egger) i ‘nepopravljivim optimistima’ (pokojni general salezijanaca Vigano). Pogledamo li stvarnosti u oči, suočit ćemo se s činjenicom koje iznenađuje i boli. U ‘kršćanskom okruženju’ sve je manje optimizma, a sve više depresije, apatičnosti, bezvoljnosti. Nedostaju ‘sanjari i optimisti’.

Očekivati je da će i sada u ovom povijesnom kairosu Duh Božji “zgrabiti” pojedince u svom narodu kako bi i u ovom izazovnom vremenu “ludovanja” i “previranja” mogli stati uz program Isusovog “Govora na gori” i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima modernog svijeta. Budući da je Crkva, kao Mistično Tijelo u jedinstvu i raznolikosti, sazdana  na sakramentima, službama i karizmama, očekivati je da Bogu posvećene osobe prepoznaju to “crkveno trojstvo u njezinom jedinstvu”.

Znakovito je da je prvi Dan Bogu posvećenih osoba proslavljen u jubilarnoj godini 1997.,  koja je bila posvećena Isusu Kristu, sakramentu krštenja i krjeposti vjere. Neka vam sveta Stošija i drugi zadarski zaštitnici, kao i utemeljitelji Vaših redova, poštovane časne sestre, isprose milost da živite radikalno svoje krštenje. Hrvatska, koja je u ratu bila opljačkana i razorena, te još uvijek liječi svoje rane, treba odvažnih graditelja i obnovitelja. Treba ustrajnih molitelja koji će prositi blagoslov i sreću ovom narodu. Treba tješitelja i liječnika duša koji će dobrotom i ljubavlju liječiti nanesene rane.

Neka vas nadahnjuju divni uzori vaših utemeljitelja koji su pred svetohraništem i pod Isusovim križem otkrivali kako biti brižljivi i dobri prema ljudima, posebice prema malenima, siromašnima i potrebnima. Iskrenom dobrotom i majčinskim srcem ne prestajte tražiti Isusa na poprištima ljudskog jada. I neka vam ne dodija činiti dobro. S pjesmom na usnama i s radošću punim srcem zahvaljujte i kličite: ‘Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo’! I budite vjerne Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, kao i idealima posvećenog života i karizmi svoga osnivača. Bog vas blagoslovio.

Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski 


Comments are closed.