Služba riječi s Odrješenjem
(Čitanja: Job 19, 23-27; Ps 27; Rim 5, 5-11; Iv 6, 37-40)
1. Danas slavimo svetkovinu Svih svetih, a sutradan spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan. Danas i sutra mnoštvo ljudi poći će na groblja upaliti svijeću, okititi grobove i moliti se za duše svojih dragih pokojnika. Ovim činom otimamo ih zaboravu, a ujedno izričemo zahvalnost za dobro koje su učinili. Sjećamo se onih koji su živjeli među nama, a sada su u vječnosti. Sjećamo ih se živom vjerom pisca Jobove knjige koji veli: Znam dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kada se probudim k sebi će me dići, pa ću Boga gledati’.
Ovi tmasti oblaci i tmurna jesen podsjećaju nas na umiranje. Umire priroda, dani bivaju kraći, a okoliš i atmosfera sve maglovitija. Spomendan svih vjernih mrtvih, Dušni dan, dobro se uklapa u taj okvir. Ovakvi pak susreti na grobljima nameću po sebi temu budućega života, smrti i kraja ovozemnog boravka. A mi, nažalost, često živimo kao da smrti nema, ili kao da nam doći neće. A ona je ‘sigurna činjenica’. Nema ništa u životu tako jasno, i usudio bih se reći, pravedno što ljude čini jednakima, kao smrt. Pred njom nema razlike ni u staležu, ni u godištu. Ona ne poznaje nacionalne, vjerske, rasne ili neke druge privilegije i razlike. I nije izvan nas, već u nama. Sa sobom je nosimo. I još više. Svaki naš trenutak; sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno.
2. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti odvijaju se pod sjenom smrti. U tom vidu jedan romanopisac veli da je ‘smrt sigurna činjenica, jer svi putovi vode do nje, a sve što činimo priprava je za nju (…). Uvijek smo joj bliže, nikad dalje. Pa ako je tako (…) zašto se čudimo kad dođe. Zemaljski život je varljiv, veli on, a vječnost je bolja’ (Meša Selimović, Derviš i smrt). Zabrinjava nas, međutim, činjenica što se smrt iselila iz naših kuća, iz naše svijesti, stanova i okruženja. Ona kao da ne postoji kraj nas i u nama, već negdje tamo
daleko: u bolnici, staračkim domovima, sanatorijima.. Izgubili smo ono umijeće ophođenja s njome. Jer, sve do nedavno mrtvac je bio u kući, oko njega smo se skupljali, ruke sklapali, molili, plakali, o njemu razgovarali. A onda svečani ispraćaji, liturgija i pogrebne povorke. Smrt se kao i drugi događaji doživljavala kao slavlje; u radosti i u žalosti. To sve više nestaje. Posebice u urbanim naseljima gdje se pokojnika odmah poslije smrti vozi u mrtvačnicu. A obred sprovoda postao sve kraći i brži. Jer, drugi sprovod čeka. Sve je isplanirano u sekundu. Smrt je, dakle, sve manje prisutna u našem životu i u obitelji. Ona je zapala u neku vrstu zaborava i previda. Kao da ne postoji. I kao da se nas ne tiče. Nešto neosobno o čemu se ne govori i nerado misli. A zaborav je zapravo samo naša obrana ili bijeg pred relanošću smrti, koja, i kad je ušutkana, prisutna je na svakom koraku.
3. Današnji pak dolazak na groblja pokazuje jednu drugu stranu. Naša lica nisu tužna i zaplakana kao kad se vraćamo sa sprovoda. Molitvom i počastima, što ih iskazujemo svojim dragim pokojnicima, mi ispovijedamo danas da oni nisu nestali zauvijek, nego da su samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu kao mi, nego u vječnosti kod Boga. Ali, žive! Znam dobro, moj Izbavitelj živi! (Job). Jer, ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim 5, 5), veli sv. Pavao. Zbog toga je ovo dan koji nas -kako lijepo zapisa pjesnik- ‘ukočenom vlati na istu stazu tišine spaja’. A u toj tišini beskraja ‘teče jedna modra rijeka.. Svima nam je preko rijeke’; u vječnu domovinu za koju Isus reče da ‘uho ljudsko nije čulo, niti oko vidjelo što je Bog pripravio onima koji ga ljube’. Volja je Oca mojega, čuli smo Isusa u evanđelju, da tko god vjeruje u njega ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljendji dan’ (Iv 6, 40).
Uzdignuti križevi na grobovima naših pokojnika govore da su oni živjeli za takvu vječnost. A svoj ovozemni život istrošili su u nadi, vjeri i ljubavi. Okrenuti čelom prema nebu preko križa na grobu s apostolom Pavlom oni nam poručuju: Nećemo da živite u neznanju glede nas koji smo usnuli, ili pak da tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno.. (usp. 1 Sol 4, 13). Znam dobro, moj Izbavitelj živi! Zahvalni Bogu za tu veliku milost vjere kojom ćemo ‘kad se probudimo Boga gledati’, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: ‘Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine’. I priključimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih koje pada nice pred prijestoljem Svevišnjega pjevajući: ‘Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen!’ (Otkr 7,9)
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski