Salomonov govor uz posvetu Hrama
1. Kratko čitanje iz knjige Kraljeva donosi samo dvije rečenice iz Salomova trećega govora u prigodi posvete Hrama. Jahve, naime, prati Izraela ne samo dok je bio nomad i putovao kroz pustinju, već i sada kad se naselio u obećanu zemlju, te osjeća potrebu imati stalno svetište i vidljivi hram koji bi bio znak nadzemaljske stvarnosti. Salomon stoga saziva starješine, knezove plemenske i glavare obitelji i priopćava im: „Jahve je bio odlučio prebivati u tmastome oblaku, a ja mu sagradih uzvišen Dom, da u njemu prebiva zauvijek!“ (1 Kr 8, 12 s). U prigodi podizanja i posvete Hrama Salomon je, znamo, održao tri važna govora:
Prvim je izrekao hvalu i blagoslov Gospodinu koji je ispunio obećanje što ih je dao ocu Davidu, a Hram postao Božje boravište i njegova kuća gdje vjernik žudi „vidjeti lice Jahvino“ (Ps 42, 2). „Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne za tobom, Bože“ (Ps. 42,1).
Drugi govor (8, 22-53) je jedno od ljepših mjesta u Bibliji u kojem Salomon širi ruke prema nebu i izriče uzvišene molitve. Zahvaljuje Bogu za naklonost i moli: „Pomno čuj molitvu i vapaj što ih sluga tvoj k tebi upućuje“ (8, 31-53). Idodaje neka krivce osudi, a nevine oslobodi i neka se sjeti onih koji su u zatočeništvu. Salomonova molitva odnosi se i na sušna vremena, kad se nebo zatvori i kiša ne pada, kao u vremenima gladi, kuge, navale skakavaca i gusjenica, neprijatelja ili kakvih drugih nevolja i bolesti. Poseban zaziv upućuje i za „tuđince koji su stigli iz daleke zemlje“; neka usliši njihove vapaje kako bi svi narodi upoznali ime Jahvino i bojali ga se poput Izraela, „njegove baštine koju je izveo iz Egipta“.
2. Treći govor (8, 56-61) zapravo je blagoslov puka pri čemu Salomon usrdno moli „neka oči Jahvine budu otvorene na prošnju sluge njegova i naroda Izraelskoga“. Po završetku molitve Salomon se diže s mjesta gdje je klečao raširenih ruku pred Jahvinim žrtvenikom, pa završava riječima: „Blagoslovljen Jahve, koji je narodu svome Izraelu dao mir, pa nije propalo nijedno od njegovih obećanja. Neka Jahve bude s njima i neka ih nikada ne napusti i ne odbaci“ (8, 57). A narod neka hodi Božjim putovima i drži njegove zapovijedi, zakone i uredbe koje je dao ocima njihovim.
Iz povijesti znamo da je to veličanstveno Salomonovo djelo, Jeruzalemski Hram kasnije bio porušen, Davidova kuća skinuta s prijestolja, a izabrani narod odveden u babilonsko sužanjstvo. Zašto?! Nema jasnoga i adekvatnoga odgovora na to pitanje osim slutnje da je po srijedi bila nevjera na koju su bez uvijanja upozoravali brojni Božji izaslanici, proroci. Oni su upozoravali i prekoravali narod i narodne vođe da su se odmetnuli i zaboravili na odredbe i propise Jahvine. I ne samo da su zaboravili na Jahvine propise, već su se priklanjali tuđim bogovima i počeli ih častiti i služiti im. No, najgore je bilo što su zavedeni nezdravim nacionalnim ponosom na svoje izabranje, zaboravili da trajno trebaju biti zahvalni i ponizni zbog silnih Božjih zahvata u njihovoj povijesti.
Oni su to brzo zaboravili pa počeli „kuhati vlastitu zdjelicu juhe na plamenu Božjega oltara“, kako se slikovito izrazio teolog Zahrnt da opiše trajnu ljudsku sklonost da Boga i sve Božje „upregnu u svoje osobne planove“. Tomu u prilog išla je i činjenica osjećaja sigurnosti u „vječnu trajnost veličanstvenoga Hrama“. Jeremija je zbog toga zagrmio „neka ne govore ovo je Hram Božji, dok mirno gledaju kako ljudi varaju, kradu, ubijaju i krivo se zaklinju“ (Jer 7, 1-15). Nije dovoljno reći: „Gospodine, Gospodine!“ Potrebno je ispunjavati Božje zapovijedi, držati obveze Saveza, živjeti po vjeri otaca. Zbog toga će prorok Ezekiel najaviti da „znak Jahvine prisutnosti napušta Hram“ koji malo po malo „postaje samo kamena kuća, koju ruše horde kralja Nabukodonozora“.
3. Iskreno govoreći plašim se ove Ezekijelove proročke najave kako „znak Jahvine prisutnosti napušta Hram“: kako onaj osobni i obiteljski, tako i onaj crkveni i narodni (društveni). Po čemu se to može vidjeti i osjetiti? Sve manje je duhovnosti, a sve više svjetovnosti u našem životu i radu. I via facti umanjuje se, nestaje i gasi se molitva i sakramentalni život u našem osobnom i obiteljskom okružju. A kao posljedica toga stanja, veli Ezekijel, „Jahve napušta Hram“ (osobni i obiteljski) i on se pretvara samo u „kuću kamenu“ bez srca i duše; u kuću koja je nesigurna i bez temelja jer je građena na pijesku. A onda –gledaj potresnoga prorokovoga viđenja- „nasrću horde kralja Nabukodonozora i ruše taj „hram od kamena“.
Evanđelist opisuje kada se kuća na pijesku urušila da je nastala „ruševina golema“. I danas su nazočne i prepoznatljive „horde kralja Nabukodonozora“ koje u odjeći „hedonizma, konsumizma, relativizma“ i drugih raznih i različitih „izama“ narušavaju naše „hramove molitve i sakramentalnoga života“. Zato su biskupi u Velikoj devetnici naših hodočašća -od Solina do Marije Bistrice- zaustavili se u Ninu i tu ponudili spasonosno sredstvo i geslo koje može pomoći kako se oduprijeti nasrtajima i zavođenjima spomenutih hordi. A ono glasi: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi.
4. Tko će, dakle, pomoći da to geslo postane životnim programom naših vjernika i naših obitelji? Tko drugi, ako ne mi, draga braćo svećenici, redovnice i redovnici, dragi katehete i katehistice?! Vi ste svetim redom i svetim zavjetima, kao i krsnim pečatom i mojim dekretom pozvani, poslani i ovlašteni taj program provoditi i uvoditi ljude u otajstvo naše svete vjere. Znam da ste veliki dio onih prigodnih molitvenika ove godine podijelili vjernicima. No, budući da se „duh Jahvine prisutnosti“, tj. molitveni duh, sve više udaljuje iz naše sredine, potrebni su apostoli i misionari koji će poći k obiteljima i pomoći im ući u otajstvo molitve i sakramentalnoga života. Idući u susret 40. obljetnici „Branimirove godine“ dobra je prigoda kreativno pristupiti tom pastoralnom programu. Započnite najprije sa svojima, u obitelji vaše braće i sestara. A onda krenite do roditelja djece koja su vam povjerena i pomozite im vratiti „liturgiju molitve“ u njihove domove. I neka vam to bude stalno pred očima kao sastavni dio vašega katehetskoga rada. Uspijete li to učiniti, veliki ste Božji plan ostvarili.
Nije bez razloga Salomon pri kraju svoga trećega govora poželio svojim slušateljima neka „riječi koje je smjerno iznio pred Gospodina budu danju i noću nazočne pred njihovim očima, kako bi im „srce bilo potpuno odano Jahvi, a oni se držali njegovih zakona i obdržavali njegove zapovijedi“ (1 Kr 8, 61). Ovaj svečani opis posvete Hrama pisac knjige Kraljeva završava izvješćem da je nakon toga Salomon prinio paljenice, pričesnice i prinosnice na velikom žrtveniku, pa s narodom slavio punih sedam dana. Povijest je ne samo svjedok vremena (testis temporum), već i učiteljica života (magistra vitae). Nama, koji imamo uši da čujemo, ovo je na pouku, poticaj i upozorenje.
† Želimir Puljić, nadbiskup
Katehetski dan, Belafuža, 1. rujna 2018.